Priče iz Hercegovine: Tu zaleže kralju Pavlimire?

Priče iz Hercegovine: Tu zaleže kralju Pavlimire?
a daleko je od toga, evo ne kanim dublje zalaziti ni u Ravno Popovo, jer se studen uselila u nj, i nad cijelom valom i Zavalom gnijezde se snježni oblaci, došli amo otkuda nikad dolazili nisu - od Konavala, već posve zametenih.

Od Trebinja do Neretve

Tko zna gdje bih dosad već bio da me zakvači jedna rečenica, što ju citira don Jozo Zovko (Bilo ih je doduše puno sličnih i asocijativnih i drugdje, no ova je doista najizravnija!), u svojoj blagoj, ali ipak polemici s Markom Vegom (ali i samim sobom, ondje gdje je uvidio vlastite pogreške) i njegovim znanstvenim radom "Arheološko iskopavanje u Zavali"; Vegom će se pozabaviti i dr. Miroslav Palameta, gdje će, u tekstu "Simbolika kamenog namještaja iz crkve sv. Petra" u Zavali interpretirati svoje viđenje ondje, što zatečene - što nezatečene ornamentike, te uvodno zamijetiti i kako ovdje "dugo nisu bile naklonjene prepoznavanju kršćanskih hrvatskih tradicija, čak kad su neosporne i znanstveno relevantne činjenice na to upućivale. U takvim prilikama proradila bi pojačano znanstvena sumnjičavost, uopćavanje ili otklanjanje same problematike kao nezanimljive. Upravo se takav odnos dade prepoznati kada se govori o zaleđu Dubrovnika od Trebinja do Neretve, a iznimno u onom dijelu Popova kome je danas Ravno središte. U tom arealu koji je sačuvao etnički i kulturni identitet od ranog srednjeg vijeka, posebno je zanimljiva sakralna arhitektura, bilo da se radi o sačuvanim crkvenim objektima, bilo o njihovim ostacima. Svakako, najstariji poznati objekt koji je tu postojao funkcionirao je od XI. do XVI. stoljeća, crkva je sv. Petra u današnjem selu Zavali, za koju se pretpostavlja da je bila duhovno središte srednjovjekovne župe Popovo u Stonskoj biskupiji(...)", te preskačem svu znanstvenu raspravu Zovko - Vego, i pokupit ću tek jedan pasus sa samoga kraja, jer me oduševila tako ozbiljna mogućnost, da tu, pod našim nogama, nedavno otkopan, kostiju gotovo u prah pretvorenih, leži sam kralj Pavlimir.

Ljudi moji, da bih došao do jedne suvisle rečenice, moradoh pročitati gomilu stranica, i ovakvih i onakvih, ali svi autori, ama baš svi, ne dvoje u jednom: Ovdje je vladao taj kralj, Tribunje - Trebinje, u oblasti Tribunia - Travunia, bijaše mu središte i sjedište, tu je okrunjen za kralja, a iako mu se za grob, kao i većini srednjovjekovnih krala slovinskih ne zna, eto, nađoše se i rečenice koje upućuju da bi Pavlimirov mogao biti jedan od ova dva monumentalna groba, koja je Snježana Vasilj ovdje otkopala.

Je li ovdje zalegao kralj Pavlimir?

Te Zovko, čudeći se (posve opravdano, jer takvom znanstveniku nipošto nije smio promaknuti tako važan dokument, jedino ako ga nije htio vidjeti, jer bi ga baš on poveo u dubinu u koju je poveo Snježanu Vasilj!) da njegov zemljak i tako uvažen arheolog nije pročitao Izvještaj biskupa Andrijaševića, iz 1629., u kojemu piše (piše on o tadašnjim župama, to nas sada ni ne zanima): "Četvrta župa jest Čvaljina i Zavala gdje imaju dvije kat. crkve u vrlo dobrom stanju. Jedna s. Petra, druga s. Nikole... Crkve su bile vrlo lijepe, osobito s. Petra, gdje se vide grobovi mnogih velmoža, između ostalih, i jednog kralja Dalmacije zvanog Pavlimira." Osvrće se Zovko na Vegino izvješće, gdje on "spominje jedan nadgrobni spomenik na nekropoli kod ruševina s ukrasom na štitu: mač u ruci. (To je ovaj monumentalniji stećak, na kojemu je opisana ornamentika već posve nestala, ali još pomalo vidljiva, nap. D. M.) Bit će nekog velmože, što ih spominje Andrijašević. V (ego) ništa ne spominje o grobovima velmoža i kralja Pavlimira u s.s. P (etra). Jasno je da o tom nije mogao ništa ni reći, jer se oni nalaze u prvotnoj crkvi s. Petra, koja je bila na drugom mjestu, tj. pod onom humkom, na kojem se danas nalaze ruševine s. Petke. Iz Andrijaševićeve vijesti slobodno je zaključiti: a) Za njegova života (umrijet će u Rimu, 27. rujna 1639., kako je istražio Pandžić, nap. D. M.) bile su vidljive ruševine prvotne crkve s. Petra. b) Za njegova života - a prije njegova izvješća - sagrađene su crkve: s. Petra - drugotna, sv. Petke na humku, u kojoj su ruševine prvotne c.s. Petra. Riječ imaju arheolozi...", baš tako je zapisao Zovko tada, a iskopavanja arheologinje Snježane Vasilj, kao poručena iz Zovkina groba u Argentini, šezdesetak godina poslije tom bivšem župniku u Ravnom, dadoše za pravo!

Ako ovomu sve i jest ovako, gdje je problem? Nigdje. E samo sve fino i detaljno istražiti, označiti, sačuvati za budućnost cijeli ovaj draguljni lokalitet, golim faktima ispričati priču o nasilnom i prisvajanju i udaljavanju gotovo jednog te istog vjerovanja, politički zloupotrijebljenog, a nije isključeno da bi se u nekim daljim istraživanja možda naišlo i na tragove drugih kultova, davno prtije negoli su kršćani ili hrišćani eto, zaključili da je sve isključivo od njih počelo. Jer ova vala i Zavala, ovaj tihi kutak polju ustranu, oduvijek je čovjeku služio kao nastamba, a polje, poput mora nepregledno, kao žitnica.


E, taj Pavlimir... Na stotine je izvora. Elem, ukratko, potomak je, zapravo unuk vladara srednjovjekovne Dalmacije Radosava. Taj je vladao od 678. do 688, kao nasljednik bana Kačića. "Prvi je poznati domaći vladar dalmatinske Hrvatske od Kvarnera do Skadra i u zaleđu do Bosne, a 679. god. dobio je od Bizanta i drugi državnopravni dokument Prostaxiso hrvatskom pravu na primorske gradove i otoke. (...)" Potkraj VII. stoljeća bijelohrvatski knez Radoslav (‘Poviest vladanja') stajao je na čelu moćne vojske uz pomoć koje je Bijelu Hrvatsku temeljito očistio od organiziranih ostataka Arbanasa, ili Ilira, a svoju vlast proširio i u dijelove Bosne i prema Albaniji. Hrvati su tada nastanjivali i istočnu Slavoniju i Srijem - dijelove drevne pokrajine Panonije, ali u iznimno teškim uvjetima: pod avarskom okupacijom bunili su se i odupirali na sve moguće načine, a u tome im je uvelike pomagao Karlo Veliki, franački kralj i čovjek koji je prvi stvorio veliko carstvo na europskom zapadu, neki kažu da je bio i tvorac onoga što će se mnogo stoljeća kasnije nazivati ujedinjenom Europom. Također i s njim je car Konstantin IV. Pogonat (668 - 685.) pismeno sklopio god. 679. ugovornu odredbu ‘Prostaxis' (grč. prostasso = odrediti, dodijeliti), kojom se istim Hrvatima iz Dalmacije dodjeljuju iz bizantskog posjeda jadranski otoci i niz razrušenih obalnih gradova (osim Zadra, Trogira, Splita i Dubrovnika koji su dalje pod bizantskom upravom kao Thema Dalmatia)."

E, baš će ovoga naslijediti ovaj kralj Pavlimir, na brzu ruku ukopan, vjerojatno ovdje, godine 688, jer je rečeni knez Radoslav zadimio u Rim pred Ugrima, odvodeći ondje i malog Pavlimira, i knez će se ondje oženiti s "plemenitom Rimljankom od koje dobije sina Petrislava. Kada je Petrislav odrastao, oženio se i on Rimljankom plemenita roda s kojom je imao sina Pavlimira. Kako su godine prolazile, ovaj se rod proširio toliko da je zametnuo neprijateljstva s ostalim Rimljanima koji su nerado gledali kako se ovi došljaci šire i bogate. Pavlimir, koji je već postao mladić, postade i vrlo jak i hrabar ratnik pa mu u gradu Rimu nitko nije bio ravan. Zato ga njegova rodbina, a i drugi Rimljani vrlo zavolješe i promijeniše mu ime u Bel (Ratko) jer ga je veselilo ratovanje. U isto vrijeme rodbina Belova, vidjevši da ne može podnositi zasjede i nepravde rimskih velikaša jer se nije htjela poniziti i sklapati mira s njima, izađu svi iz grada zajedno s Belom, ženama, sinovima i kćerima te pet stotina svojih vojnika i dođu u grad Apuliju. Tu se ukrcaše u lađe i prevezu u Dalmaciju te dođu u luku koja se zvala Gravosa (Gruž). Poslali su, naime, Slaveni Belu, koji se zvao i Pavlimir, glasnike da dođe primiti kraljevstvo svojih otaca i zato je išla s njim i njegova velika rodbina. Kada su se iskrcali iz lađa, sagradiše tvrđavicu i nastaniše se ondje. Čujući Epidavrani, koji su bili po šumama i gorama, da je s Rimljanima došao i Bel i sagradio tvrđavicu, skupe se i dođu zajedno s njime sagraditi grad povrh mora na morskoj obali koju su Epidavrani u svom jeziku nazivali ‘laus' (litica). I tako taj grad bi prozvan Lausium, čije se ime kasnije pretvorilo u Rasugnium. A Slaveni ga prozvaše Dubrovnik, Dubrava jer su došli iz dubrava - šuma kad su ga sagradili(...)"

E, sad, između ovog progona i povratka unuka Radoslavljevog, a sina Petroslavova, Pavlimira, na upražnjeno đedovo prijestolje, dogodit će se cijela jedna književnost, uglavnom utemeljena (i u renesansne i barokne klasične razvijena) na Ljetopisu popa Dukljanina, na kojima će Andrija Kačić Miošić (fratar, pjesnik, povjesnik i mudrac) napisati klasik hrvatske srednjovjekovne književnosti, "Razgovor ugodni naroda slovinskog", otiskan u gomili izdanja i bezbroj primjeraka, kroz sve ovo dugo vrijeme, od Kačićeva originala do dana današnjega, tako da nitko više ne može biti siguran je li ova knjiga nadmašila i same svete knjige, ubrojivo s Biblijom! Ta knjiga svojevrsna je kronika svih relevantnih događanja od prapovijesti do piščeve smrti, i kamo god krenuli u potragu za poviješću, njega i Popa Dukljanina se ne može mimoići. Te ni ja neću, jer ta začetna - za sada znana - davna literatura, i ona koja će uslijediti, ljudi moji, evo vodi baš do ovih iskopina, nad kojima se polako prosipa snijeg.

U mnoštvu literarnih ponuda, odlučujem se za ovaj izvor, slobodnu Wikipediju, premda su svi izvori gotovo jednaki, jer je davnog popa danas teško ikakvim novovjekim "plaštom ogrnuti", premda se tu i tamo pokušava, ali ovaj mi se izvor učinio prilično relevantnim, jer je i sam koristio puno izvora: "Ljetopis popa Dukljanina (lat. Regnum Sclavorum, Kraljevstvo Slavena; poznato i kao Barski rodoslov) je crnogorska i južnoslavenska srednjovjekovna kronika nastala, po mišljenju većine povjesničara, u 12. stoljeću u Baru: njezin je autor najvjerojatnije anonimni svećenik Barske nadbiskupije (barata se i imenom samoga Grgura Prvog, nap. D.M.) koja je u to vrijeme bila sjedište Arhiepiskopije Dukljanske crkve. Ljetopis započinje riječima: ‘Budući ste me zamolili, voljena braćo u Kristu i poštovani svećenici svetog sjedišta Arhiepiskopije Dukljanske crkve...' Ljetopis je jedan od najstarijih izvora i kompilacija za hrvatsku, crnogorsku i slavensku povijest, vjerojatno na temelju pripovjednih i drugih izvora iz 12. stoljeća, koji je sastavio anonimni autor nazvan Pop Dukljanin, svećenik u Baru. Odatle i naziv Barska kronika, dok je sam autor djelo nazvao Kraljevstvo Slavena (lat. Sclavorum Regno). Pop Dukljanin rabio je starije slavenske predloške i sastavke iz 11. i 12. stoljeća, koji nisu sačuvani. Djelo opisuje zamišljeno kraljevstvo Slavena, kralja Svatopluka, koji je održao sabor na polju Dalmi, legendu o osnutku Dubrovnika, povijest Duklje i dr., a obuhvaća događaje na prostoru hrvatske i srpske srednjovjekovne države, osobito Duklje od 5. do najdetaljnije 12. stoljeća. Najstariji sačuvani prijepis je na latinskom od oko 1650., dok je po mogućem starijem izvorniku Mavro Orbini 1601. objavio knjigu na talijanskom Il regno degli Slavi. Godine 1666. objavio ga je na latinskom Ivan Lučić u svojoj povijesti De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. Djelo je utjecalo na rani panslavizam u Hrvata. Takozvana hrvatska redakcija (14 - 15. st.) donosi legendu o ubojstvu kralja Zvonimira, Slaveni postaju Hrvati, a Svatopluk postaje Budimir. O djelu su napisani brojni historiografski radovi(...)"

Ozeblo i polje i kamen

Paralelno sa slavenskim originalom, koji je izgubljen, nastao je i latinski prijevod, zahvaljujući čijim je prijepisima iz 17. stoljeća ovaj vrijedni spomenik južnoslavenske pismenosti i sačuvan. U skladu sa stavovima latinske srednjovjekovne historiografije, autor kronike Gote i Slavene smatra istim narodom, pa svoju povijest Kraljevstva Slavena počinje doseljavanjem Gota u oblast bivše rimske provincije Prevalis (današnja Crna Gora), krajem 5. stoljeća.

Baš nije ‘ora od hodopisanja, sve se zaledilo, ozeblo i polje i kamen. I mistični grobovi Zavale. I ja. Te umičem koliko me noge nose. Umalo zaboravih reći da se Radoslavljeva rimska nevjesta vjerojatno zvala Margarita, što su mnogi istraživali, a ja nađoh negdje kod prof. Nevena Budaka. U sebi samom pak nađoh upit: ako je bela - ratnik, pa se to pripoji imenu Pavlimirovu, a kako ga se posvud kiti ljepotom i visinom, što se nitko ne zajeba pa ne nazva Pavlimira - lijepim? Bellissimo? Možda su mu tako tepale Rimljanke, ali pisari ubilježili drukčije, jer je povijest vazda preferirala ratnike. Baš bi bilo zgodno da se zvao Lijepi Pavlimir!

Dragan Marijanović/oslobođenje