Priče iz Hercegovine: Gostoprimstvo hercegovačkih gorštaka

Priče iz Hercegovine: Gostoprimstvo hercegovačkih gorštaka

U visokom i srednjem katu na planini nalaze se povremeno naseljene kolibe (ljetni stanovi), koji služe ljudima kada se izgoni stoka na ljetnu ispašu. U kolibama su žene oko stoke tihe i stidljive. Ove dobrodušne Hercegovke (planinke) vas usrdno dočekuju i ponude mlijekom, samo im je nelagodno da vas zadrže na konaku, ako u kolibi nema muškaraca. Tu rijetko borave odrasli muškarci sposobni za rad. Po običaju čuvanje stoke i rad oko stoke je ženski posao. Tako se žene nalaze u kolibama na planini i rade oko stoke, a muškarci u selima obrađuju zemlju.

Tu se izuzetno zadrži po koji stariji i mlađi muškarac da ženskinje nije samo. A ako ga prime na konak, zanoćeni putnik smatra se gostom i zato se od njega ne zahtijeva nikakva naknada. Ponuđenu novčanu nagradu za prenoćište Hercegovac odbija i neće primiti. Ovi Hercegovci će vam uslužno pokazati put ili pretjerati stvari na konju na određenu daljinu i to bez naknade. Ako mu ponudite da platite uslugu, mnogi će se uvrijediti. On vam je to učinio za prijateljstvo, što u planini smatra svojom obavezom prema ljudima i putnicima. Mladi ljudi primit će naknadu, što starijim Hercegovcima nelagodno pada. lnače, teško je naći pratioca za nošenje prtljage. Nije im stalo da zarade na takav način. A ako pođu s vama, nisu skloni ucjenjivanju. Oni su pošteni. Putnika neće ni za živu glavu ostaviti u nevolji.

U putu su ozbiljni i ne zamaraju vas suvišnim pričanjem. Kad s vama putuju dan‑dva po planini, brašanica im je veoma oskudna: za hranu obično ponesu kruh u torbi, sir u branzaru, crni luk i sol. Nisu zavidni na vaše namirnice. Radije će podnositi glad i bezduhanicu, ali neće dirati vašu torbu, ako ih ne ponudite. Najveća im je slabost u tome što su za duža i teška putovanja po planini slabo opremljeni odjećom i obućom. Slaba obuća ih izda, a na tovarnom grlu razglavi se samar ili ono obosi. Ovi hercegovački gorštaci (planinci) ostavljaju utisak otresitih ljudi. Ozbiljnog su držanja i odmjerene riječi i imaju svoje mjerilo o društvenom ponašanju. Naviknuti na uljudnost naslijeđenu od svojih predaka, oni zaziru od slobodnog ponašanja turista, razgolićenosti, dobacivanja i pjevanja kroz sela i pored koliba. Stranci uživaju ugled i prema njima Hercegovac ima puno obzira.

Ženski obraz je predmet osobitog poštovanja. A kad dođete u stalna naselja razmještena u niskom i srednjem katu naših planina, što se gostoprimstva tiče, Hercegovci (planinci) su zaista gostoprimljivi. Hercegovac, vjeran svojim tradicijama je gostoljubiv. Možda je to posljedica viševjekovnog ropstva pod tuđinom, kad je hercegovački živalj rado primao sve one, koji su se odmetali u planine i borili za slobodu svoga naroda. Narod im je pružao svoje gostoprimstvo.

Naviknut na to, zadržao ga je i do dan danas. Ako nema gostinske sobe, gost se dočekuje u kuhinji gdje ga okružuje domaćinova porodica. Za sofrom uz gosta sjedi domaćin. Piće i hrana za jelo iznosi se obilato. Gost se časti rakijom, kavom i ponudi duvanom. Piće služi osobno domaćin koji sebe prvo počasti i nazdravi pa onda daje gostu. Ovaj običaj potiče iz prošlih stoljeća, kad su hajduci bili u odmetništvu po planinama. Od mnogih prijatelja koji su ih pomagali, bilo je i onih koji su im stavljali otrov u hranu. Zato su hajduci, prilikom dolaska kod prijatelja i neprijatelja, nagonili domaćina da on prvi proba ponuđenu čast: rakiju, kavu ili hranu. Kad to učini domaćin, bili su sigurni da nije otrovano. Taj običaj, prešao je u naviku i zadržao se do danas. I danas se prvo domaćinu daje kava, rakija, a on prvi proba i hranu i ponudi gosta da uzme.

Oko spremanja kave brine domaćica ili mlada snaha. Ako imate pratioca sa sobom, i njega domaćin smatra gostom i ničim ga ne izdvaja od vas. Ako imate tovarno grlo, i ono će bi ti namireno. Tako je kod Hercegovaca, gostoprimstvo reklo bi se, naslijeđena dužnost ili neka vrsta društvene obaveze, koja se obavlja po ustaljenoj navici. Sve se to čini hladnokrvno i pribrano, bez osjetnije duhovne zagrijanosti. Kod imućnijih domaćina postoje uz kuhinju i gostinske sobe, primjerno uređene. Ona se zagrijava furunicom. Gosta domaćin dočekuje na avliji, s njime se pita, uzimajući mu torbu, odvodi ga u sobu, gdje čeka domaćica. Sjedi se na stolicama ili tronogim stočićima. Domaćin vam, kao prvu čast, pruži kutiju s duvanom da zavijete cigaru ili popijete rakiju, dok domaćica ne ispeče kavu. Kavu peče bez šećera. Šećer se stavlja u šoljicu ili fildžan, po želji gosta.

S gostom sjedi domaćin, a domaćica donosi i poslužuje. Kad domaćica poslužuje gosta da pripali cigaru, po starom običaju kog se neke i danas pridržavaju, malo preklonjena u desnoj ruci drži vatru, a lijevu stavi na grudi u znak poštovanja. Čim se postavi sofra, u nekim kućama prinosi se peškir, bokal i lavor, te se polijeva gostu da opere ruke. Svi se poslužuju hranom koja je u zajedničkom sudu.

Za vrijeme obroka neko od mlađih goste služi vodom. Poslije obroka se pranje ruka ponavlja. Iz osobite pažnje prema gostu domaćin uveče pozove na sijelo svoje susjede. Domaćin se ne udaljuje od kuće dokle god ne isprati gosta. Rijetko je ko prema gostu tako pažljiv kao ovi hercegovački gorštaci. Voli Hercegovac da se sa te strane osjeti njegov obraz, stalo mu je da ostavi prijatan utisak, ne toliko svojom sofrom koliko onim toplim, neusiljenim ophođenjem prema gostu. Ima u tome neke gorštačke vrline, svakako simpatične, što čini da i u najsiromašnijem domu namjernik zaista osjeti onu rijetku ljudsku prisnost koja gostoprimstvu daje karakter svečanog čina.

Blidinje.net