Priče iz Hercegovine: Tko sve u Zavali grobuje?

Zavala je jedna od (pra)povijesnih lokacija na rubu Popova polja, a koja bi mogla pripomoći u rasvjetljavanju davnih i mutnih vremena, objašnjavanih svakako, a ne razjašnjenih zapravo nikako, a kako se ovdje očito oduvijek razvlačilo materijalne nalaze, njihovim eventualnim pronalascima, dalo se lakše rasvijetliti to komplicirano vrijeme same sredine srednjega vijeka.

Zasad bi bilo uputno objediniti sve tri oltarne ploče koje su nekada resile oltar crkve svetoga Petra Apostola, jer su dvije u Zavičajnom muzeju u Trebinju, a jedna valjda u obližnjem manastiru, a i oni brojni ulomci s motivima pletera, ptica i drugima, koji su razvučeni po davno napuštenim kućama te također u manastiru i tko zna gdje još, stvorili bi neku kompletniju sliku o svemu.

I Tomislav sumnjiv

Valjda će vrijeme pred nama donijeti i takvo što. Jer povijest tadašnjih kraljevstava, banovina i drugih oblika državnosti i nemirnih granica i otkrivena je zahvaljujući pronađenim fragmentalnim ulomcima, i nikada se niti jednu cjelinu od svega nije dalo sastaviti, ali i to je bolje od pukog nagađanja u priči o Zahumlju, Duklji, Raškoj, ovom Tribunju u kojemu je Zavala, ma kako se tada zvala, bila sigurno važna, te Hrvatske koja se u ovom periodu pojavljuje i kao Dalmacija. Kakogod, deseto stoljeće jedno je od najnerazjašnjenijih u povijesti naših prvotnosti uopće.

Pogled na Polje iz Zavale

Čak će uvaženi profesor Neven Budak nedavno ustvrditi kako je možda sumnjiv i Tomislavljev status hrvatskoga kralja, baš zarad nepostojanja pisanoga traga osim goleme hrpe neprovjerenih i teško dokazivih postvremenskih tvrdnji o kralju koji je ujedinio sve Hrvate i njihove zemlje, te ga je povijest utisnula na svoju 925. stranicu, i nitko ništa nikada više nije dovodio u sumnju. Do Budaka!

Otkrit će on u Klisu ponad Splita dijelove ktitorskog natpisa baš iz ovog stoljeća, a nedavno će i splitski povjesničar umjetnosti Radoslav Bužančić pronaći tri kamena fragmenta u zidinama stare džamije u toj crkvi svetog Vida, porušenoj po provali Turaka i pretvorenoj u islamsku bogomolju, a njihovim odlaskom opet vraćenoj svrsi koju je imala stoljećima prije toga. Očekivali su rješenje misterije i potvrdu o Tomislavljevu kraljevanju, ali se s fragmenata s oltarne pregrade nije našlo uklesano ime tadašnjega kralja - ktitora, niti mu ime oca. A bilo je vrijeme kralja Tomislava, kad se ta crkva podizala.

Trebišnjica pod ledom

Na jednom se fragmentu tek nejasno razaznavalo "orum", te je znanost imala dvojbu jesu li prvi slogovi koji nedostaju "sclav" ili "cro" (jer se i jedan i drugi termin dotad već više puta upotrijebio), pa je odlučeno da se rado o riječi croatorum. Zapravo rex croatorum, dakle kralj Hrvata, ali, koji? Ta nije li, prema mnogim izvorima, zahumski knez Mihajlo Višević 1927. okrunjen kao "kral Slovina"? Kako će onda dvije godine prije toga kralj Tomislav objediniti te zemlje? Dodatni fragmentalni nalazi uputili su Budaka da je taj hrvatski ktitor možda imao ženu ili majku kraljicu Domoslavu.

Tako se ne doznade ništa o mužu ili pak ocu, što bi umnogome rasvijetlilo to vrijeme u kojemu su Tribunje i ovo polje, ova Zavala i ove crkve (osobito ona još neotkopana!) imale očit značaj.

No, ustvrdio je da je "važno da njena titula osnažuje tvrdnju da su hrvatski vladari već od Tomislava koristili titulu rex", a pretpostavio je da bi rečena Domoslava mogla biti majka kralja Mihajla Krešimira, koji je vladao 949-969. godine, ili nekog drugog od njegovih prethodnika.

Budak je napomenuo da je ime Domaslava u hrvatskoj istoriji i ranosrednjovjekovnoj onomastici nepoznato. Ali, kako je ustvrdio, ta tvorevina nije neuobičajena, dok joj je najsrodnije muško ime - Domagoj, prokomentirat će crnogorski povjesničar Slobodan Čukić i domeće da, "budući da crkva Sv. Vida datira iz vremena prve polovine 10. vijeka, ‘izgubljeni' vladar mogao bi biti Tomislav, Trpimir II, Krešimir I ili Miroslav."

Slijedi još puno kopanja

Ne bih se više upuštao u ovaj labirint srednjovjekovnih kraljevanja, ali Tribunje je još u žiži, jer u eseju "O nepoznatoj travunijskoj kraljici i prevalitanskom ‘odmetništvu'" Čukić, očito dobro pripremljen na kompleksnost teme, dobronamjeran do dubine srca i nesumnjiva znanja, zbori kako "naša priča ne završava sa nepoznatom hrvatskom ‘kraljicom' Domaslavom. Sada ćemo se pozabaviti nepoznatom travunijskom ‘kraljicom' koja se pominje u 28. glavi Ljetopisa popa Dukljanina.

Vidjećemo da bi se prema hronološkim poveznicama ta vladarka mogla smjestiti u treću deceniju 10. vijeka - ovo, doduše, treba uzeti s krajnjom rezervom jer s Dukljaninom moramo biti trostruko oprezni. Dukljanin u 28. glavi govori o travunijskom kralju Tješimiru, sinu kralja Pavlimira. Pavlimir je prema Ljetopisu vladao cijelom teritorijom niže rijeke Save, uključujući i Rašku i Prevalitansku oblast (Duklju). Tješimir se rodio nakon očeve smrti, odrastajući s majkom ‘kraljicom'. Tu situaciju iskoristili su raški župan i prevalitanski ban pa su se ‘odmetnuli', odnosno osamostalili, tako da je ‘kraljičina' vlast spala samo na Travuniju i Dubrovnik.

Zemlja krije priču o kraljevima

Dakle, osamostaljenje Prevalitanske oblasti (Duklje) i Raške dogodilo se ubrzo nakon Pavlimirove smrti. Na nesreću, za ovo ne posjedujemo nikakve druge materijalne i pisane tragove. Osim toga, u Ljetopisu se ne pominje kada se to dogodilo. Ali Dukljaninova pripovijest ipak sadrži jasne putokaze. Barski ljetopisac dalje pripovijeda kako je Pavlimirov nasljednik Tješimir u jednom momentu odlučio da povrati svoje pravo nad Raškom i Prevalitanskom oblašću. U tom kontekstu, Dukljanin radi stvaranja vremenske predstave, kaže kako se Tješimir prvo oženio, pa nakon izvjesnog perioda krenuo sa travunijskom vojskom na Prevalitansku oblast, vodeći u boj i svog odraslog sina Prelimira.

Ovi podaci o Tješimirovoj ženidbi i Prelimirovoj starosti jasno ukazuju da je od momenta odmetanja Prevalitanske oblasti i Raške do Tješimirovog pohoda moralo proći oko četrdeset godina. Jer znamo da je Tješimir rođen tek nakon očeve smrti, kao i da je prilikom pohoda na Prevalitanu već imao odraslog sina. Dakle, da bi se oženio, morao je prvo napuniti makar dvadesetak godina, nakon čega je trebalo proći još toliko da bi sin (Prelimir) iz tog braka stasao. (...)

Tješimir je, dakle, u jednom momentu krenuo na Duklju. U Ljetopisu se ne pominje gdje se tačno odigrao travunijsko-prevalitanski sukob, ali kaže da su u njemu pali i kralj Tješimir i prevalitanski vladar - nakon čega je komandu nad travunijskom vojskom preuzeo mladi Prelimir koji je dobio bitku, iza čega je ‘krunisan za kralja'.

Za nas je najvažniji podatak da je ubrzo po Petrovom dolasku na vlast 927. godine znatno opao bugarski i ojačao grčki uticaj u Raškoj (...)"
Čukić dalje citira A. K. Miošića i njegovu "Pismu od kralja Tješimira", otkuda je dosta toga vidljivo, ali se, dakako, ne može uzimati kao aksiomni podatak, te ću navesti neke stihove po svome izboru, npr.: "Goji majka sinka malenoga /u Tribunju gradu bijelomu, /goji ona sivog sokola /po imenu Tješimira /kad ga majka odgojila biše /izprosi mu gizdavu divojku, /lipu ćercu bana Cidomora /u Nadinu gradu bijelomu/ (...) Krešimire drago dite moje /(Drugi sin, nap. D.M.) nu osedlaj dobra konja tvoga /ter otiđi g banu Cidomiru, g didu tvomu, prijatelju momu./ (...)" itd, itd, iz čega Čukić zaključuje kako se "govori o pohodu travunijske vojske na ‘prevalitanskog bana'.

Hoće li se ljudi ikada vratiti?

Pominje se kako Tješimir moli sina Prelimira da ‘pogubi bana od Dulcinja i osvoji očevu državu', što Prelimir i čini. Vidimo da je prema ovoj verziji ‘prevalitanski ban' kao odmetnuti Pavlimirov vazal stolovao u Ulcinju (...)"
Kao dragocjen podatak Čukić navodi: "Nesumnjivo je da se Dukljaninova vijest odnosi na bugarskog cara Petra koji je umro 969. godine, dok se pod ‘grčkim carem' misli na Jovana Cimiskija i njegovo zauzeće Bugarske 971. godine.

Bugarski suveren Petar stupio je na tron 927, nakon smrti slavnog cara Simeona, ali se za razliku od njega pokazao samo kao ‘poslušan i odan vizantijski zet' (G. Ostrogorski, "Istorija Vizantije"). Ubrzo nakon njegove smrti Bugarska se našla u vizantijskim rukama, u čemu su važnu ulogu odigrali Rusi, koji su na poziv Carigrada porazili Bugare, da bi potom i sami bili poraženi od Vizantinaca 971. godine. (...)"

I time se povijest ovdašnjih vladara pomaknula dalje od Tribunja i Popova polja, a tragove o sebi vjerojatno ostavila u ovoj grobnici. "Ter" se razložno pitam: Ako je ovdje sahranjen Pavlimir, zašto onda ne bi i njegova žena, njihovi sinovi i njihove žene i djeca? Je li moguće DNK metodom dokazati povezanost mrtvih kostiju koje su prije tisuću godina pripadale tako važnim ljudima? Tko sve tu grobuje? Ne bi li se time u ovoj Zavali "iskopala" otkrića kao nikada i nigdje drugdje u nas i u okružju (ne da mi se više rabiti tu nametnutu riječ regija, koja kao da samo čeka početno veliko slovo!), ali će sve trebati vremena i novaca. Struke ima.

No, zasad bi barem odluka o istraživanju i prava zaštita lokaliteta bila dovoljna. I odlučnost kakvu je imao prof. dr. Neven Budak, koji je istraživanjem i nepodlijeganjem legendama, eto doveo u sumnju općeprihvaćenu "činjenicu" da je Tomislav prvi hrvatski kralj, no čini se da dalje od kneza nije dogurao, te će (što i Čukić rado citira) 2008. godine u Paškoj vijećnici, prigodom znanstvenog skupa "Pag u praskozorje hrvatskog kršćanstva", mirno ustvrditi kako nije nađen "ni jedan materijalni dokaz da su Hrvati boravili na području Dalmacije u sedmom vijeku", i to je tada strašno živciralo "amebne" hrvatske znanstvenike, a koji ne imadoše suprotive dokaze Budakovim, te zamukoše (Pridajem ovomu i svoj skromni prilog o činjenici na koju sam na bezbroj mjesta naišao, a taj je da je nas, pridošle Hrvate iz doline Neretve, bizantski car Bazilije upisao u kršćane tek duboko u devetom stoljeću!,), a onda se Budak opet javi tvrdnjama o nesigurnom Tomislavljevom kraljevanju, i Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija RH, na svojim će internetskim stranicama ozvaničiti podatak kako Tomislav nije prvi hrvatski kralj, nego da će to biti Stjepan Držislav, a Tomislav jest, ali kao knez, "925. godine ujedinio Hrvatsku i pobijedio Ugare i Bugare te da je 990. okrunjen Stjepan Držislav, prvi hrvatski kralj", prenio je tada riječki Novi list.

Jedinstveni prizori života u kamenu

"Priča o Tomislavu je dio naše nacionalne mitologije. Pitanje je što se podrazumijeva pod pojmom kralj. Ako je to onaj koji je nosio titulu ‘rex', onda su tako nazivani i vladari prije Stjepana Držislava, no on je prvi okrunjeni kralj", prokomentirao je Budak, a Ivo Goldstein dometnuo kako "nema dokaza da je Tomislav bio okrunjen, za hrvatske vladare nije bilo važno da li ih zovu knez ili kralj. To je postalo bitno tek u 20. vijeku".

Pravi mir

Ima li išta što u tom stoljeću nije bilo napuhano do puknuća koja su se krvlju zalijevala, sve u potragama za mitovima o nepobjedivostima, u stoljeću u kojemu su ljute guje izjedale čovječanstvo, planet, evo ovo Polje, presječeno rijekom, podijeljeno nevidljivom, ali uvijek učinkovitom granicom, s još jednim ratom na plećima, kojim je ispratilo prošlo stoljeće. U ovom selu dvije crkvice, na korak jedna o drugoj, svakako jednom treba obnoviti, učiniti dostupnima e kako bi objasnile ljudima kako se od te blizine među ljudima uspijevaju napraviti svjetlosne godine udaljenosti.

U tomu leži i dio odgovornosti na svakomu tko sa svojega znanstvenoga pristupa bude u skoroj budućnosti ovdje istraživao. A vjerujem da - hoće. I, ako je u Ravnom najprije počeo pravi rat u nas, neka napokon otpočne i iskreni i pravi mir. Za početak treba barem znati da bogatstvo povijesti jednih, nipošto ne osiromašuje povijest drugih. A to je nama oduvijek bilo najteže razumjeti.

Dragan Marijanović/oslobođenje