Kako nas hrana može učiniti debelima i gladnima?

Postalo je jasno da smo kao društvo u cjelini, u svom nastojanju da ograničimo masnoće, konzumirali sve veće količine loših ugljikohidrata tj. puno šećera i rafiniranog škroba koji je temeljito očišćen od hranjivih tvari.

Otkako su se pšenica, brašno i ostale žitarice počele rafinirati, preplavljeni smo takvim osiromašenim proizvodima,
pri čijoj se proizvodnji različite komponente samih žitarica izvlače te od njih nastaju drugi proizvodi, najčešće osiromašeni dijetnim vlaknima, vitaminima i brojnim hranjivim tvarima.

Minerali i elementi u tragovima nalaze se prvenstveno u vanjskim slojevima žitnog zrna i u klicama. Takva hrana dovodi do stalnih promjena u razini šećera u krvi i još veće potrebe za ugljikohidratima, te na taj način do stanja neprestane gladi.

Glikemijski indeks koji pokazuje kako ugljikohidrati iz pojedine vrste namirnica utječu na šećer u krvi daje odgovor kako pojedine vrste namirnica djeluju baš tako, piše dijeta.co.

Hrana koja održava šećer u krvi na stabilnoj razini je ona koja ne izaziva dramatične promjene, a to je redovito ona koja ima nizak glikemijski indeks. To se odnosi na cjelovite žitarice, većinu vrsta povrća i voće s malo šećera koje se sporo probavlja i koje daje osjećaj sitosti kroz dulje vrijeme.

Vlakna su glavna odrednica u stabilizaciji glikemijskog indeksa, ali ima i drugih faktora, kao što je stupanj prerade hrane, duljina kuhanja i njezina kiselost. Iako je glikemijski indeks koristan za procjenjivanje kako će određena hrana utjecati na razinu šećera u krvi, ne kazuje nam sve. Otkako je glikemijski indeks prvi put ustanovljen, naučili smo puno o hrani i o tome kako ona funkcionira u našem tijelu, a to je da nas hrana bez vlakana i s puno škroba zbog stalnih promjena razine šećera u krvi čini gladnijima.

U istraživanju iz 2007. godine koje je vodio pionir nutricionizma David S. Ludwig, 73 mlade osobe s prekomjernom težinom podvrgnute su različitim tipovima prehrane. Sudionici istraživanja su se hranili ili standardnom nemasnom dijetom ili niskoglikemijskom dijetom. Svi su sudionici pregledani prije početka istraživanja kako bi se utvrdilo postoji li kod njih pojačano lučenje inzulina.

Nakon osamnaest mjeseci takve dijete, oni s pojačanim lučenjem inzulina izgubili su više od 6 kilograma na niskoglikemijskoj dijeti. Osobe koje su bile na nemasnoj dijeti izgubile su samo nešto više od jednog kilograma, a sudionici na niskoglikemijskoj dijeti izgubili su i više tjelesne masnoće te nisu ponovno vratili kilograme.