Trump World Order: Je li Južna plinska interkonekcija dio plana kojim bi Europa postala ovisnik o američkom LNG-u?

Kineski profesor Jiang Xueqin posljednjih je mjeseci postao iznimno popularan na društvenim mrežama, gdje kroz pristup teorije igara objašnjava globalnu politiku. Njegova predavanja privukla su pažnju, pogotovo mladih ljudi jer je predvidio povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću i najavio eskalaciju sukoba na Bliskom istoku, uključujući rat s Iranom.

U moru geopolitičkih komentatora koji svakodnevno nude brza i površna objašnjenja, Jiang Xueqin izdvojio se drugačijim pristupom. Kao profesor i edukator, koristi modele teorije igara kako bi objasnio ponašanje država, polazeći od jednostavne pretpostavke: politički akteri ne reagiraju kaotično, nego racionalno, čak i kada njihove odluke na prvi pogled djeluju destruktivno. Jiangove teorije su i dalje samo teorije, a neke od njih predmet su i brojnih kritika. No jedna od njegovih teorija gotovo savršeno korespondira s određenim događajima u BiH vezanim s Južnom plinskom interkonekcijom.

No najprije par rečenica o konceptu koji Jiang naziva “Trump world order”.

Trump kroz kaos pokušava Ameriku učiniti ponovno velikom

Za razliku od klasične slike svijeta u kojoj velike sile pokušavaju očuvati stabilnost, Jiang tvrdi da postoji mogućnost da ključni akteri sve više prihvaćaju da je postojeći globalni poredak neodrživ. Umjesto da ga spašavaju, oni pokušavaju upravljati njegovim raspadom.

Takav pristup mijenja način na koji treba promatrati ratove i energetske krize.

Prema toj logici, sukobi na Bliskom istoku nisu samo regionalni problemi niti rezultat pogrešnih procjena. Oni imaju potencijal da poremete globalne tokove energije, osobito nafte i plina koji su ključni za funkcioniranje industrijskih ekonomija Europe i Azije.

Ako se ti tokovi poremete, svijet u principu ne ostaje bez energije. Ona se samo preusmjerava.

Najveći gubitnici postaju oni koji energiju moraju uvoziti, a to su prije svega Europa i Kina. S druge strane, zemlje koje raspolažu vlastitim resursima, poput Sjedinjenih Američkih Država, Kanade ili Rusije, dobivaju novu vrstu moći.

U tom trenutku dolazi do ključne promjene: energija prestaje biti tržišna roba i postaje geopolitički instrument.

Kriza kao cilj

Donald Trump je u zadnjih nekoliko tjedana praktički pretvorio Hormuški tjesnac u centralnu točku svoje strategije prema Iranu i globalnoj energiji. Nakon propasti pregovora s Iranom sredinom travnja 2026., Trump je naredio američkoj mornarici blokadu, uz poruku da će SAD “blokirati sve brodove koji pokušaju ući ili izaći” iz tog područja, dok je prethodno od Irana tražio oslobađanje ovoga tjesnaca.

Istodobno je zaprijetio da će brodovi koji krše blokadu biti “eliminirani”, čime je praktički militarizirao jedan od najvažnijih energetskih pravaca na svijetu. Paralelno s tim, američke snage su ušle u tjesnac s ratnim brodovima, počele čišćenje mina i osiguravanje prolaza, te krenule u operaciju osiguranja plovidbe za “poželjne” rute.

Sve to dolazi nakon što je Iran već pokušao ograničiti prolaz, pa čak i uvesti naplatu prolaska tankerima.

Upravo tu Jiang vidi logiku iza Trumpovih poteza koji se na prvi pogled čine kontradiktornima, pa možda i malo debilnima. Ako destabilizacija dovodi do veće ovisnosti drugih o vašim resursima, tada kaos prestaje biti problem i postaje vaš glavni alat.

U cijeloj toj priči ključnu ulogu ne igraju samo političke odluke, nego konkretni resursi.

Bliski istok nije važan samo zbog nafte. Kroz Perzijski zaljev i Hormuški tjesnac prolaze i ključne sirovine za globalnu proizvodnju hrane i industrije – uključujući fosfate, amonijak i druge komponente umjetnih gnojiva. Svaki ozbiljniji poremećaj tog pravca ne znači samo skuplju energiju, nego i potencijalne probleme u opskrbi hranom i industrijskim proizvodima.

U tom kontekstu, važno je pogledati tko zapravo ima alternativu.

Sjedinjene Američke Države, Kanada i Venezuela spadaju među najveće svjetske proizvođače i izvoznike nafte, dok Sjeverna Amerika raspolaže i značajnim kapacitetima za proizvodnju LNG-a. Paralelno s tim, upravo te zemlje imaju i pristup ključnim sirovinama za proizvodnju gnojiva, što dodatno povećava njihovu stratešku vrijednost.

To znači da u scenariju poremećaja globalnih tokova ne dolazi do nestanka resursa, nego do njihove koncentracije.

Europa i Azija, koje su desetljećima gradile stabilnost na uvozu relativno jeftine energije i sirovina, u takvoj situaciji postaju ovisne o ograničenom broju dobavljača. S druge strane, zemlje koje kontroliraju energiju, hranu i sirovine dobivaju mogućnost da određuju uvjete – od cijene do političkih odnosa.

Tko drži vanjski dug, a tko zalihe

Upravo u toj točki Jiangova teorija dobiva konkretnu dimenziju.

Ako destabilizacija ključnih pravaca dovodi do toga da se globalna ovisnost preusmjerava prema Sjevernoj Americi i drugim resursno bogatim regijama, tada energetske i opskrbne krize više nisu samo posljedica sukoba, one postaju njihov cilj.

Kina i Europa u toj slici ostaju izrazito ranjive. Kina zbog ovisnosti o uvozu energije, a Europa zbog nedostatka vlastitih resursa i političke fragmentiranosti. U uvjetima poremećenih opskrbnih lanaca, obje regije prisiljene su tražiti nove izvore i prihvaćati nove uvjete.

U toj logici, koju Jiang opisuje kroz teoriju igara, postoji još jedna dimenzija koja se rijetko otvoreno izgovara.

Sjedinjene Američke Države danas nose ogroman vanjski dug koji ovisi o povjerenju globalnog tržišta i spremnosti drugih država da financiraju američku ekonomiju. Taj sustav funkcionira dok god postoji stabilan globalni poredak i dok ključni igrači, prije svega Europa i Azija, imaju interes održavati ga.

No, ako se taj poredak počne lomiti, pravila se mijenjaju.

Najveći gubitnici Europa i Azija

U scenariju poremećenih energetskih i opskrbnih tokova, države koje ovise o uvozu energije prisiljene su tražiti sigurnost pod svaku cijenu. A sigurnost u takvom svijetu dolazi od onih koji kontroliraju resurse.

Tu dolazimo do potencijalne logike koju Jiang pripisuje Trumpu.

Ako Sjedinjene Države uspiju preusmjeriti globalnu ovisnost prema vlastitim resursima, bilo kroz energiju, hranu ili industriju, tada se mijenja i odnos moći. Europa i Azija, koje su do sada bile ključni financijeri američkog duga, postaju istodobno i ovisnici o američkoj opskrbi. U takvom odnosu, pitanje duga prestaje biti isključivo financijsko pitanje i postaje političko. Drugim riječima, onaj tko kontrolira energiju, kontrolira i uvjete pod kojima se dug vraća.

Drugim riječima, stabilan globalni sustav u kojem su svi međusobno povezani zamjenjuje se sustavom u kojem ovisnost o resursima daje prednost onome tko ih kontrolira. A to otvara prostor da se dug, koji je u stabilnom sustavu teret, u nestabilnom sustavu pretvori u instrument moći.

U tom kontekstu, ideja “America First” dobiva šire značenje.

Ne radi se samo o jačanju američke ekonomije iznutra, nego o pokušaju da se globalni odnosi postave tako da Sjedinjene Države iz krize izađu jače, čak i ako ostatak svijeta pritom trpi posljedice.

Je li BiH polje na Trumpovoj 5-d šahovskoj ploči?

I upravo tu dolazimo do Bosne i Hercegovine.

Južna plinska interkonekcija u javnosti se predstavlja kao projekt koji donosi energetsku sigurnost i smanjuje ovisnost o ruskom plinu. To je točno. Diverzifikacija izvora opskrbe nužna je za svaku državu.

No, u kontekstu koji opisuje Jiang, taj projekt dobiva dodatnu dimenziju.

On postaje dio nove energetske mreže u kojoj se ovisnost ne ukida, nego preusmjerava. Umjesto ruskog plina, otvara se prostor za LNG koji dolazi s globalnog tržišta, no najčešće je američki ili pod teškim utjecajem Sjedinjenih Država.

Time se mijenja i struktura odnosa.

Plin više nije samo pitanje cijene i opskrbe, nego i političkog utjecaja. U uvjetima nestabilnog tržišta, onaj tko kontrolira tokove energije dobiva i dodatnu pregovaračku moć.

Ako se infrastruktura dodatno razvije i proširi prema unutrašnjosti zemlje i regiji, primjerice Srbiji, Mađarskoj, pa i dalje, Južna interkonekcija može prerasti u ključni energetski pravac. To znači dugoročnu vezanost za određeni sustav opskrbe i određeni krug partnera. Ukapljeni plin brodovima dolazi u Hrvatsku, te se cjevovodom šalje prema unutrašnjosti BiH.

U tom smislu, projekt nadilazi tehničku razinu, te postaje dio šire geopolitičke slagalice. Ideja tog projekta u Bosni i Hercegovini postoji godinama. Neuspješno su razmatrane različite trase, modeli upravljanja i institucionalna rješenja. Projekt je dugo bio predmet političkih sporova, blokada i međusobnog nepovjerenja između razina vlasti i energetskih kompanija. Ukratko, bio je tipičan primjer sporog i neusklađenog donošenja odluka u BiH.

A onda se dinamika mijenja.

Priča o Južnoj interkonekciji koja spaja Washington, Moskvu, brata Dodikovog lobista, Vladu FBiH i djevojku šefa FBI-ja

Dok se u javnosti raspravlja o energetskoj neovisnosti Bosne i Hercegovine, u pozadini se odvija daleko kompleksnija priča koja uključuje američke političke i sigurnosne krugove, obavještajni milje,…

U trenutku kada projekt dobiva otvorenu političku podršku Sjedinjenih Američkih Država, uključujući interes američkih investitora i izravne diplomatske pritiske/poticaje, prepreke koje su godinama usporavale proces počinju se ubrzano uklanjati. Zakonska rješenja se prilagođavaju, politički otpor slabi, a projekt odjednom dobiva status prioriteta. U priči se pojavljuje novoosnovana firma u vlasništvu Joepha Flynna, brata Trumpovog bivšeg savjetnika za sigurnost i Jessea Binnalla, bivšeg člana odvjetničkog tima američkog predsjednika i dobiva sve na pladnju. Godinama nemoguće postaje politički izvedivo u nekoliko mjeseci.

Plinovod, aerodromi i svježe osnovana firma iz Wyominga: Tko stoji iza AAFS koja želi Južnu interkonekciju i aerodrome?

Američka kompanija AAFS Infrastructure and Energy LLC, koja je nedavno iskazala interes za projekte strateške infrastrukture u Bosni i Hercegovini, uključujući plinovod Južna interkonekcija i…

To otvara legitimno pitanje: što se zapravo promijenilo?

Ako se Južna interkonekcija promatra isključivo kao tehnički projekt, pa čak i projekt kratkoročne ekonomske opravdanosti, takav zaokret teško je objasniti. No, u širem kontekstu, on postaje logičan.

U trenutku kada se globalni energetski tokovi mijenjaju, a kontrola nad opskrbom dobiva novu geopolitičku težinu, projekti poput ovog prestaju biti lokalna infrastrukturna pitanja i postaju dio šire američke strategije.

U tom smislu, Južna interkonekcija nije samo izlazak iz jedne ovisnosti, nego ulazak u sustav u kojem energija sve više postaje sredstvo utjecaja, a ne samo tržišna roba. Postaje li Južna interkonekcija dio šire strategije u kojoj bi Europa, nakon ruskog plina, završila u novoj ovisnosti – ovaj put o američkom LNG-u?

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.