Kako je car postao gol, a Bog njegova igračka?

Nedavne bizarne objave i izjave predsjednika Trumpa o papi i vjeri ponukale su me da napokon progovorim o religijskom aspektu rata koji se odvija u Iranu. Dosta ih je odmah na početku primijetilo kako ovaj krvavi sukob ima snažnu religijsku crtu, i sve je jasnije kako i to moramo uračunati među faktore koji ga objašnjavaju. Kako smo već ranije pisali, i kako je većini postalo jasno, propao je svijet neutralnog sekularizma kao i sve aspiracije koje su ga podrazumijevale. Sada živimo u kontekstu oživljenih religija i kvazireligija koje nude puno uvjerljiviji okvir za razumijevanje nego okvir “zdravorazumskog” racionalizma koji nam je dosad bio serviran.

O Amalekcima i šejtanima

Ne treba previše govoriti o teokratskoj naravi iranske države, no moramo reći neke nužne stvari kako bismo razumjeli njihovu perspektivu sukoba, ili barem perspektivu njihova režima ako se već njihov režim ne može poistovjetiti s iranskim stanovništvom. Teokracija koja je nastala nakon revolucije iz 1979. za podlogu uzima šijitski islam. Neki govore o teokratskom režimu kako promovira radikalizirani oblik islama, međutim ovakav govor zamaglit će nam razumijevanje ovoga fenomena. Točnije, zamaglit će nam način na koji ideolozi tog režima promatraju sebe.

Šijitski islam bismo mogli ocijeniti kao revniju struju islama. Ta struja svoje korijene vuče iz 7. stoljeća, odnosno u razdoblju četvorice pravednih kalifa. To je razdoblje bilo obilježeno prijeporima oko legitimnosti Muhamedova nasljedstva. Upravo zbog ovog pitanja nastaje podjela u islamu, jer sunitska strana drži da se kalifska linija pravedno nastavila s Abu Bekrom, Muhamedovim najbližim suradnikom, dok šijiti tvrde da je istinska legitimnost ležala kod Alija, Muhamedova rođaka i tasta.

Za razliku od ostale trojice prvih kalifa, Ali se smatrao revnim i besprijekornim sljedbenikom islama. Nitko nije dovodio u pitanje njegov moralni karakter i principijelnost, i tradicija drži da je upravo zbog toga on bio jedini istinski nasljednik Muhameda i vođa islama. Ali je pao kao žrtva pobune koju su podigli rođaci prethodnog kalifa Osmana, i to je dovelo do procijepa u islamu koji i danas nije zaliječen.

Slijedeći primjer Alijeve revnosti, šijiti su razvili stroži oblik islama. Ne bih volio ulaziti u detalje islamskog nauka i razlika između sunitske i šijitske sljedbe. Ovdje bih volio samo naglasiti utjecaj Alijeva karaktera, kao i karaktera njegovih sinova koji su ga naslijedili. Njihova borba za pravovjernost i pravdu služi kao primjer svim šijitima, a njihova žrtva predstavlja ideal mučeništva kojem bi svaki šijit trebao težiti.

Ovo objašnjava zašto iranski režim još nije uzdrman. Dapače, smrt Alija Hameneija, kao i brojnih drugih dužnosnika probudila je još veći inat. Njihova smaknuća nisu prouzročila razjedinjenje, nego ujedinjenje. Njihova žrtva praktički nasljeđuje Alijevu borbu i žrtvu, i time potvrđuje borbenost i žilavost šijitskih Iranaca.

Pogledamo li s druge strane Izrael i njihovu ratnu retoriku, uočit ćemo sličan religijski uzorak. Izraelski premijer Netanyahu u više je navrata koristio koncept “amalek” kako bi opisao izraelske neprijatelje. Koncept vuče korijen iz naroda Amalečana koji su u Bibliji bili zakleti neprijatelji Izraela, a Izraelu je zapovjeđeno da izvrši herem nad njima, odnosno potpuno uništenje.

Ovo je tek primjer biblijske i apokaliptičke retorike koju izraelska strana koristi kako bi opisala narav svojih sukoba. Borbe koje se odvijaju na Bliskom istoku tumače kao svojevrsno sekularno ostvarenje obećanja zapisanih u Bibliji. Neki idu toliko daleko da svaki izraelski vojni potez promatraju kroz religijsku prizmu.

Primjerice, pojedini analitičari primijetili su kako se napad na Iran poklopio s proslavom Jom Kipura, blagdana koji obilježava pobjedu nad neprijateljima, uključujući i simboliku Amaleka. Uzimajući u obzir nedavnu izraelsku retoriku, teško je ne povući određene paralele.

Razvidna je i visoka razina etnonacionalne svijesti među Izraelcima, što dodatno daje vjetar u leđa ovakvim interpretacijama. U konačnici, ne smijemo zanemariti ni stravični događaj Holokausta kao element kojim izraelska politika legitimira vlastite poteze. Prema nekim procjenama, sam Holokaust počinje se dekontekstualizirati kako bi se omogućio nastanak svojevrsnog mita koji Izraelu daje odriješene ruke za djelovanje.

Licemjerje izraelske strane, koja se poziva na stradanje u Holokaustu, a istodobno provodi razaranja u Gazi i Libanonu, sve je očitije, i pitanje je koliko će takva politika još moći opstati.

Jesus Trump Superstar i kršćanski cionizam

Podnaslov je referenca na bizarne fotografije koje je Trump dijelio na svojoj platformi Truth. Te mesijanske slike predstavljaju kulminaciju još bizarnije retorike koja je započela prije nekoliko tjedana, kada je pastorica Paula White-Caine predvodila molitvu na uskrsnom prijemu u Bijeloj kući.

U svom obraćanju usporedila je Trumpa s Isusom, navodeći kako je i Trump bio izdan, uhićen i lažno optužen, te poput Isusa nadvladao smrt. Taj “američki Isus” potom se odlučio proglasiti većim autoritetom od pape, započevši polemiku s njim, koju je nastavio i katolički potpredsjednik SAD-a JD Vance.

Papa se mudro distancirao od polemike, dok je Trumpov kredibilitet pretrpio novi udarac.

No, Trumpova megalomanija nije jedini izvor religijskog ekstremizma. Tijekom sukoba s Iranom, brojni članovi američke administracije koristili su kršćansku retoriku kako bi opravdali političke poteze. Takva retorika povezana je s kršćanskim cionizmom, koji vjeruje da će ostvarenje izraelskih ciljeva na Bliskom istoku dovesti do “posljednjih vremena” i konačnog Kristova suda.

Za pojedince poput senatora Teda Cruza ili ministra Petea Hegsetha, američki i izraelski interesi su gotovo identični. Napad na Izrael doživljava se kao napad na SAD.

Takvu politiku kritiziraju i brojni komentatori, među njima i Tucker Carlson. Glasovi kritike sve su glasniji i više nisu ograničeni na margine.

Suludi potezi ove administracije narušili su ugled SAD-a, i među protivnicima i među saveznicima. Pitanje je kada i kako će taj ugled biti obnovljen.

Caru carevo, Bogu Božje

Za kraj, valja se osvrnuti na evanđeoski razgovor između Isusa i farizeja. Na pitanje treba li plaćati porez caru, Isus odgovara pitanjem čije je lice na novcu. Budući da je carevo, novac pripada caru.

A što pripada Bogu?

Odgovor se nalazi u Knjizi Postanka: čovjek je stvoren na sliku Božju.

Iz toga proizlazi jasna poruka – nijedna svjetovna vlast nema pravo tražiti potpunu odanost čovjekove duše. Svaki pokušaj takve uzurpacije završava neuspjehom.

Upravo takav neuspjeh vidljiv je i u primjeru Trumpa.

Ova priča može poslužiti kao utjeha, ali i kao upozorenje – nijedan silnik nije vječan, ali je važno dobro razmisliti kome ćemo dati svoju vjernost.

Stavovi izneseni u ovoj kolumni isključivo su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno mišljenje redakcije.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.