Nestanak normalnog

Osjeća se zamor u našem društvu. Naše čežnje iznova su iznevjerene i pomalo se mirimo s tim da će tako kroz dogledno vrijeme i ostati. Ubrzani ciklus vijesti, kao i događaji na nacionalnoj i međunarodnoj sceni, pokazali su razmjere nemoći običnog čovjeka. I dalje se može čuti govor o postojanju neke normalnosti, o postojanju nekog stanja gdje je sve posloženo.

Pojedinim političarima i aktivistima to postaje cilj, normaliziranje situacije u našem društvu, drugim riječima “povratak u normalu”. Međutim, svi prethodni događaji upućuju nas na zaključak kako povratak na bilo kakvu normalnost nije moguć. Štoviše, pitanje je je li uopće postojala onako kako smo je navikli zamišljati.

Prva polovica 2020-ih iza nas

Neosporno je kako je prvih pet godina trenutačnog desetljeća šokiralo kolektivni Zapad. Doduše, pogledamo li tih pet godina u svjetlu sveukupne minule povijesti, morat ćemo priznati kako je nekad prije ipak bilo gore. Gledajući događaje minulih pet godina u svjetlu minulih pet milenija, nije ništa strašno, ali je svakako nešto strašno za naše poimanje sadašnjosti i budućnosti.

Više puta sam u tekstovima govorio o osjećaju “kraja povijesti”. Djelovalo je kao da smo riješili povijest, kao da smo riješili zagonetku ljudskog roda. Otkrili smo formulu koja će ostvariti neograničen ljudski prosperitet i zaključiti sve sukobe. Utopija više nije bila fantazija. Naravno, nitko nije očekivao savršen svijet, ali svakako smo bili uvjetovani na to da je došlo novo doba u kojem ćemo na nov način rješavati probleme.

Globalno povezivanje, razvoj tehnologije, nastanak društvenih mreža, sve se činilo kao put prema konačnom povezivanju. Ipak, to je bila iluzija.

Godine 2020. nedvojbeno smo spoznali kako se vladajućim strukturama ne može vjerovati. To smo znali i ranije, no dok je prije to bila oprezna spekulacija, sada je to zdravorazumska pretpostavka. Godine 2022. nedvojbeno smo spoznali kako nikakva prava ideologija ne pokreće poluge vlasti, nego čisti interes za moć. I toga smo nekako bili svjesni prije, no sada je svako drukčije uvjerenje gotovo naivno.

Godine 2024., a možda i više 2025., nedvojbeno smo spoznali kako su riječi političara šuplje i beznačajne, ali da ipak iznova padamo na njih. Čak smo i toga prije bili svjesni, međutim sada je kobno ne obazirati se na tu stvarnost.

Nije teško zaključiti na koje se sve događaje referiram. Svaki od njih slomio je zapadnjačku psihu. Kako su neki komentatori rekli, ti događaji vratili su nas u povijest. Povijest nije zaključena. Povijest ide dalje i zapadni um morat će se na to naviknuti. Previše se uljuljao u vlastitim fantazijama, vjerujući da može konstruirati stvarnost po svojoj mjeri.

Ovi događaji pokazali su kako je čovjek i dalje rob svoje prirode i kako će stvari morati rješavati na onaj “stari, barbarski način”, kao i nekoć.

Normalnost u nepovratu

Svatko je svjestan da postoje situacije, postupci i događaji iza kojih jednostavno nema povratka. Čovjek u životu doživi bezbroj trenutaka nakon kojih više nikada nije isti. Isto vrijedi i za društva. Pojedina iskustva u korijenu mijenjaju naš identitet, a taj proces je nepovratan.

Nevinost i naivnost prethodnih tridesetak godina trajno su narušene. Narušene su hladnokrvnim kulturnim ratovima, pandemijom COVID-19, ratovima u Ukrajini i na Bliskom istoku, kao i domaćim i regionalnim političkim skandalima koji prijete preliti čašu izdržljivosti.

Utihnuo je osjećaj optimizma. Nastupili su zamor i apatija. Ako prije dvadesetak godina čovjek nije bio svjestan koliko je nemoćan, danas to itekako jest. Došli smo u trenutak preispitivanja svih postulata na kojima smo gradili uvjerenja.

Demokracija se dovodi u pitanje već samom pomisli da glasovi ne znače ništa. Neutralnost i pravednost institucija urušavaju se pred idejom da je moguće lobirati unutar njih. Međunarodne vrijednosti gube smisao kada postaje očito da moćniji mogu djelovati kako žele. U posljednjih šest godina svjedočili smo upravo ostvarenju svih tih sumnji.

Nažalost, mnogi toga još nisu svjesni i za neke će biti prekasno da se prilagode. Potrebna je nova rekonfiguracija i reevaluacija. Stare pretpostavke više ne vrijede. Dapače, pokazalo se da su u svojoj biti bile iluzorne.

Posljednjih tridesetak godina suvremeni se čovjek obmanjivao, a sada mu na naplatu dolazi istina koju je izbjegavao. Novo vrijeme dolazi. Rađa se nova epoha i možda upravo sada svjedočimo njezinim porođajnim bolovima.

Stavovi izneseni u ovoj kolumni isključivo su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno mišljenje redakcije.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.