Martina Mlinarević-Sopta: Država za čovjeka supermena

Dodaje tom pejzažu sunce i bira ispravnu boju neba koja će se savršeno slagati sa travama koje šušte škakljane prstima prozračne bure. Mada zna jako dobro da u moru prosječnosti kojom ispunjava život, pravi meleci postoje samo u jednoj bajci i da ništa nije ravno stvarnom osjećaju kad se spustiš niz Tikirušu, a pred očima ti se kao dozreli šipak raspukne dolina što se proteže sve do Matokita, onom zlatnosti kao kad razvučeš među dlanovima didov konac sa osušenim duhanom.

Martina Mlinarević - Sopta/poskok.info

Od ovakve Bosne i Hercegovine još je ostalo samo to. Poneki strastveni ushit iznuđen od čarobnog koktela prirodnih ljepota koje balansiraju u fatamorgani između neba i zemlje, pa su samim time nedostižne za gen uništenja kojeg u sebi nose ljudske ruke ponikle u tranzicijskom društvu pretvorbe i privatizacije.

Velika politika nas je dokrajčila. Godinu dana smo potrošili gledajući u dvije najveće pozornice, onu federalnu i onu državnu, dok su nam stvarni životi izmicali iz ruku. A stvarni životi su se u međuvremenu potiho vodili na najmanjim bojišnicama, onim gradskim i onim općinskim, gdje je obični čovjek tukao svakodnevne i najgrozomornije bitke, na koje smo se rijetko osvrtali.

Zlatko Lagumdžija, sebično i narcisoidno derište komunističkog moćnika, nakon godina političkog luzerstva i invalidskog kaskanja za Haretom i Tihijem, konačno je dobio film u kojem je on jedina uloga. Tom filmu se dodijelila i jedna čitava televizija i njen osobni kirbasti klaun za prikazivanje od 0-24. Javna, pa što sad...Svi reflektori naših života, od svjetala velegrada do sijalica sa seoskog vašara i ispred krmetara bili su odjednom upereni samo u tu bahatu ambicioznost koja se kočoperila paunovski zadovoljna dobivenom pozornošću.

Paradoksalno je samo kako smo svi krenuli s različitih pozicija, a na kraju, kao u kuglanju, svi smo porušeni identičnim stvarima, mada su nam očekivanja bila dijametralno suprotna. Istinski sljedbenici Lagumdžijine prijeizborne socijaldemokratske ideje pišali su krv za građansko predstavljanje bez nacionalističkih torova i torovskih ekskluziviteta. Gorijeli su za neku novu Bosnu koja će poraziti fašistoidne, razgrađujuće izdanke na svojim rubovima koji sišu snagu njenog vanvremenskog patriotizma koji tek treba da se razbukta.

Bili spremni svašta trpjeti za tu ideju. U pet do ponoć napraviti progresivce čak i od Bosića ili kamiličastog Ljubića. Kasnije su, zbog države i raje, prihvatili da su ti progresivci zapravo posuški ustaški diletanti i širokobriješki mesni levati. Nije važno, idemo dalje. Gutaj i dom i spremni i boga i hrvate i pavelića i dekomšićiziranje i kobasicu i trilijun mercedesa i izrabljivačku firmu i plaće na papiriće...Specijalna umnozakinuta socijaldemokracija ne pita za ideologiju, dok god se namiruje dovoljan broj podobnih koji su potrebni da se popune državne firme i kojekakvi odbori. Nema veze niti ako se zovu Anđa, imaju dva razreda srednje i dolaze iz primjerice, Vira. Vir je postao novo hit mjesto u građanskoj leksikografiji.

No, ono na šta Zlatkovi birači nisu bili spremni jeste da će stvarna slika stanja u kojoj je prednjačio pejzaž pun bošnjačkog političkog iživljavanja nad Hrvatima otići izvan granica ove tužnoće od zemlje. Da će stvarnost o tek mrvicu boljševiziranoj verziji tipičnog nacionalističkog lidera doprijeti do očiju onih kojima se godinama prijetvorno dodvoravaju vicevima, ćevapima i lokumom. I to ih je satralo. Zlatkova pobjeda trebala je biti početak, a ne milimetar do ruba na kojem se ljuljamo posljednjih 365 dana sve pjevajući najljuće borbene. Porazna je činjenica da sada ne znaju i ne vide tko bi više u budućnosti mogao voditi njihovu neuspjelu kvazi-građansku bitku, čiji se mač pružao s tolikim povjerenjem Zlatku u ruke. Možda čovjek za državu iz Sandžaka?

S druge strane, kad je pokupio Zubare, Mesare i Generale ispred Sokola i Klempe, Lagumdžija je osim što je uvezao rastureno hrvatsko tkivo, u hrvatskom korpusu postao kriv za sve. I kad nestane Vegete u drinovačkoj trgovini i kad izgubiš na kladionici i kad ne zbariš što poželiš. Zbog izbornih marifetluka sa podobnim, a u narodu nepoželjnim Hrvatima, poželjan Hrvat je postao Dragan Čović. Onaj koji je zaslužan za većinu naših višegodišnjih problema, za ozakonjavanje gorespomenutih institucionalnih preglasavanja o čijim ustavnim i zakonskim mogućnostima svih godina unatrag nikad nije vodio brigu.

Zlajson je tako ustoličio Čovsona, ovog oportunistu i muljatora, u prvog jahača hrvatske političke apokalipse. Narod je godinu dana okretao glavu od Eroneta, Sokola, Žitoprometa, meo pod tepih sve ružno, čistio Draganove epolete i mahao mu bijelom maramicom s praga kad bi kretao na tko zna koji po redu „dogovor lidera". Ovaj scenarij izrodio je dvije grupacije. Jedne, koji su zaslijepljeni bošnjačkom hegemonijom Čovića personificirali u osobu heroja. O kojoj se ne smije ništa loše reći, jer to narušava imaginarnu i najveću prevaru zvanu „naša stvar". Čitav sukus djelovanja te stvari je ona stvar, da prostite. I druge koje je Čovićevo „ništa" u zadnjih 365 dana potpuno razuvjerilo od mita da među hrvatskim liderima postoji itko tko bi uopće znao za šta se bori i kamo ide sa svojom glavom.

U međuvremenu i predahu od taština isluženih političkih bilmeza i Lagumdžije i Čovića i Dodika, malom čovjeku se događao stvarni život. Težak i opor kao šaka gorkih, nedozrelih oraha. Zatvorene su brojne firme, ljudi su na ulicama, doručkuju u kontejnerima, štrajkuju praznih želudaca. Zbog kuršlusa u Sarajevu, danas pojma nemamo tko nam sjedi u županijama i kako se koji ministar zove, niti koja su mu zaduženja. Ne znamo kako se raspodjeljuje proračun Općina i šta rade načelnici osim što jedu i piju u lokalnim birtijama. Ne pričamo o tome, ne riješavamo goruće probleme, ne ustupamo im mjesta u medijima. Ljudi pišu očajna pisma novinarima moleći da se osvrnu na kaose sa udžbenicima, prijevozima klinaca, opisuju birokratske nepravde s kojima se sudaraju kao sa čeličnim stupovima, korupciju i nerad u javnim ustanovama koje svi mi plaćamo. Nas to ne tangira pretjerano. Neriješeno nacionalno pitanje je nivo smrzavanja našeg interesa.

Godina dana od izbora pokazala je kako je Bosna i Hercegovina ništa drugo nego autistično dijete u rukama stranog liječničkog konzilija. Koje može ozdraviti samo ako istima padne na pamet da mu daju pravi recept. No, budući da su našli zlatnu rudu u licemjernim glavama naših političara, koja svima priskrbljuje godine i godine nove uzaludnosti koju će i jedni i drugi dobro naplatiti, nikome se ne žuri.

Oca koji prehranjuje peteročlanu obitelj i upravo istovara ćumur za zimu računajući koliko je još ostalo od plaće, nitko ne pita može li se. Majku koja očisti lokalni kafić prije nego se djeca probude i drži kuću na okupu da se ne raspe u ovim amoralno-neljudskim uvjetima, nitko ne pita kako će se dalje. Ivalidnine, stanovi za branitelje, poslovi, poticaji...oni su svi ionako uvijek dodjeljeni drugima.

Ovo je država za čovjeka supermena. Dokad ćemo trpjeti, nije poznato niti najvećim prognostičarima. Sretno Vam 365 dana ničega.