Martina Mlinarević-Sopta: Žene u martu, osmog

Ne znam detalje njene smrti, osim da se desilo u ratu. Ne znam detalje njenog života, osim da je na svojim krhkim ramenima iznijela čitavo more teških trenutaka. Ponekad je dugo gledam puna nesnosne težine kao bunar i izvinjavam joj se. I za život, i za smrt. Bila je žena i majka koja je trebala biti sjajna baka što za Osmi mart nestrpljivo razmiče zavjese i očekuje nespretan dječji hod sa svježe ubranim narcisima u rukama. Nema je da skuha ukusan ručak i da zadivljeno i poskrivečki u kuhinjsku krpu skloni par ponosnih suza pri pogledu na svog sina i njegov svijet dragih lica. Neke od najboljih žena ove zemlje otišle su tako nepravedno.

Piše:Martina Mlinarević Sopta/poskok.info

Osmi mart mog djetinjstva miriše na bukete za učiteljicu Delfu koje vučemo preko školskog igrališta i šušti u uhu pucketanjem šarenog celofana na kojem je prikladna mašnica. Stol učiteljice Delfe je pun paketića koji variraju od malenih porculanskih figurica do Zepter lonca. Tada si znao da je učitelj nešto jako veliko i važno, a da su učiteljice besprijekorne dame sa savršenim pundžama, obdarene umijećem krasopisa, kojima se točno na taj dan pokaže kako su posebne. Danas se učiteljicama i profesoricama stavljaju ekseri na stolice, buše im se gume od auta, nerijetko i prijeti pištoljima. Zvanje učiteljice se u komšilučkom slengu objašnjava sa : „Ode tri sata, ništa ne radi i eto je kući prije podne."

Samo razmišljanje o položaju žena u našem društvu je kontradikcija sama po sebi, koja te na kraju svih spoznaja dovede opet pred nemilosrdni zid od kojeg lupiš tako očekivano, a svaki put iznova bolno. Koliko smo samo puta vlastitim majkama (koje su onda kad se biralo, izabrale obitelj prije sebe i svojih snova) na neke njihove primjedbe arogantno odbrusili kako nam one, koje nisu otišle nikud iz krševitog područja od nekoliko kilometara, nemaju pravo držati nikakva predavanja? A da pojma nemamo, kako je taj njihov radijus, ta, ako je promatramo sa današnjeg urbano-karijerističkog balkona, priprosta kružnica, održala bezbroj obitelji na okupu u najgorim trenucima. Majka koja je kod kuće je žena koja je možda nekad pustila svoje snove niz rijeku, zauvijek se oprostila od sebe kakvu je možda ponekad zamišljala, a prihvatila ulogu anđela čuvara koji 24 sata bdije nad najtežim postrojenjem koje je ikad osmišljeno, a zove se obitelj.

To je majka heroj, prema kojoj se često i u mnogim još sirovo konzervativnim sredinama postupa kao prema otiraču ispred vrata. A ona, pobožna i tradiciji pokorena, ne traži ništa zauzvrat, nosi taj svoj život jednostavno i nasmijano, život u kojem joj njen muškarac pruži zrnce vremena tek kad nedjeljom dođe iz lova, a i tada tek da upita šta je skuhala. Neke od najdivnijih žena ove zemlje odumiru u hladnim patrijarhalnim tišinama. Dodirnite ih ponekad, pronađite posebnost u njima koju ste voljeli. Žena nije samo cajkaška sisa u zadimljenoj birtiji koju pasete nakon desete pive skupa sa polupijanim jaranima. I vaša je žena, nekad bila privlačna sisa. Ali onda su došle govnave pelene, rad u njivi, briga oko nemoćnih roditelja, vaši hemoroidi. Ne dozvolite da kopne nekadašnje orhideje, tu pred vašim očima i postaju mrtvilo za herbarija.

Poznajem brojne fascinantne žene o kojima se nikada ne piše niti slova u medijima. Nisu nimalo spektakularne, budući da samo svaki dan spašavaju živote u bolnicama, premećući organe kao kugle u fliperu lako i s puno vedrine, prosipaju svakodnevno tuđu mokraću kao da se radi o najlepršavijem poslu ovoga svijeta, vode uspješne tvrtke, završavaju doktorate na prestižnim fakultetima, funkcioniraju ravnopravno i prkosno u svijetu nametnutih šovinističkih normi gdje se njihov trud i zalaganje ne vrednuje ni blizu kao ono od strane muškarca.

Istovremeno, u ovom trenutku mnoge vrijedne žene stoje na svom mjestu u nekoj tvornici, za beskrajnom trakom čiji je reski zvuk jedino što čuju cijeli dan, dan za koji im neće biti plaćeno bar narednih šest mjeseci. U noćnoj će smjeni, kad nitko ne vidi, uzdahnuti duboko, dok zbrajaju koliko je još potrebno da se dosegne onaj iznos koliko košta prva i zadnja ekskurzija života za njihovu djecu. Neke od najsnažnijih žena u ovoj zemlji samo su brojevi surove birokracije. One koje čekaju na zavodima za zapošljavanje, koje obijaju pragove štrajkačkim transparentima, koje boluju bez mogućnosti kvalitetnog liječenja, strepe nad nikad dočekanim listama za transplataciju jer nisu podobne ni po kojem elementu, one koje još uvijek tragaju za ubojicama svoje djece i muževa u ratu. Politički aparat u BIH je bijednik koji se ne osvrće na spomenute probleme. Ne dotiču ga iza blindiranih stakala i vila četverokatnica. Više humanosti i socijalne snošljivosti u sebi nosi neka razjarena i krvožedna divlja životinja.

Osmi mart brojnim današnjim djevojčicama znači rezervaciju u fancy restoranu s kojeg će slike odmah po završetku deserta okačiti na svoj Facebook. Osmi mart za njih je investicija u kalendaru baš poput Valentinova, Božića, rođendana i još par takvih turbo-supač-genijalnih datuma kad se dobijaju novi mobiteli ili torbice. Naštiklane na devet centimetara u šljokičavom minjaku, sa praznim poljem ispod frizure, ne razmišljaju da će za par godina biti neke od ovih gore pobrojanih žena.

Rijetko zastanu i pogledaju svoj odraz u lokvi. Još rijeđe si zadaju ciljeve koji će ih inspirirati, ne istražuju svoje mogućnosti koje će im na ramena našiti krila od pustolovina i entuzijazma za duhovnim i društvenim rastom i znanjem. Puštaju se mahali na oblikovanje. Lošim trendovima u ruke kao podatna glina. A trebalo bi viknuti. Uzburkati učmalu žabokrečinu. Spasiti sebe, spasiti sve druge žene koje to jesu i žene koje dolaze. Neke od najperspektivnijih djevojaka u ovoj zemlji mire se sa jezivom stvarnošću nonšalantno. Sliježu ramenima i uključuju sapunicu. Ne briga ih što su se nekad i negdje opet neke žene izborile da bi se one danas mogle izvaliti u fotelju i gledati televiziju dok mama pere suđe strpljivo.

Zaboravite nametnute modernizme i otiđite kod babe, recimo. Provedite vrijeme zureći u svaku od njenih bora, dok vam lomi friško ispečeni domaći kruh. Neka vam priča onu priču kako su ona i dedo posudili prstenje za njihovo vjenčanje jer je tolika neimaština bila, pa su ga sutra odmah morali vratiti. Neka vam priča kako je za nekoliko godina dedo radio danima i noćima, da bi joj jednom, mnogo vremena kasnije, i nakon mnogo rođene djece, konačno kupio taj prsten kojeg nikad nije imala. Neka vam priča kako je on umro s njim držeći tu ruku na srcu, a ona ga zlaćanog, još vrti oko zadebljalog prsta, dok se sjeća neraskidive ljubavi i jednog čarobnog života, dok joj se pogled muti i suze samo upadaju u tanjur juhe, juhe koju je vaša baba oduvijek pravila najbolje.

Sretan Vam Osmi mart, vi velike, posebne i nezaboravne žene Bosne i Hercegovine. Nekad ćete biti crno-bijela fotografija koja će nekome strašno nedostajati. Imajte sjajan život dok ga imate.