Martina Mlinarević Sopta: Zbogom glumčino

... odrežemo nokte na nogama i obučemo fin donji veš kad negdje krenemo, jer bismo možda mogli baš taj dan imati prometnu i završiti u Hitnoj, pa da ne daj Bože tamo zaposlena čeljad bude pričala da nam viri kakav konac ili su nam gaćice mrvu iskidane. Kuku lele, to bi bilo gore od same prometne nesreće. Mi smo odgajani u svjetovima gdje nas ništa nije smjelo iznenaditi. Nosili smo mali kišobran uvijek u torbi i šuškavu vjetrovku preko ruke, za onako. A onda nam se desio život. Surov, sjajan, bolan, čudesan i užasan.

Jednom joj je smrvljen zrncima mahnite strasti rekao da je voli. I blokirao od izrečenog. Kasnije je svo svoje življenje upregnuo u misiju da joj dokaže suprotno. Svaki je dan umirala na nogama po nekoliko puta. Imala je fine gaćice bez ijedne packe i dušu sa rupom nasred iste, ko od bagera.

Dok su nas učili kako se čuvati od života s vana, ono iznutra ostalo je na sasvim lakom dometu i kiše, i vjetra, i sjebada. Svi smo mi uglancani paket kojem ništa ne fali kad ga na prvu pogledaš. Imamo i potkošulju, i jaknu, i kišobran. Naučeni da perfektno glumimo u masi, da budemo fini & pristojni čak i kad ginemo u Hitnoj, da ginemo čisti i dostojanstveni.

Kakvi smo onda kad ostanemo sami sa sobom, znamo samo mi, kad se pogledamo duboko u oči, u gluho doba noći, tamo između pišanja i spavanja. Ali o tom se ne priča. Nikada i nikome. Jer sutra je novi dan. A već s buđenjem počinje parada nasmijanih klauna koje ništa ne smije iznenaditi.

********************************************

Ovo sam napisala prije par godina. I savršeno pristaje baš uz ovo jutro. Kad umre netko slavan i dalek, obično tek na tren pomislimo o tome, lagano odmahnemo rukom i nastavimo dalje. Jer je bio dalek i slavan i ni po čemu sličan smrtnicima vulgaris. Osim što smo eto, svi podjednako smrtni. Ali ti, ti si bio ko neki naš pajdo. Blizak zbog emocija koje si cijedio iz sebe kao kad limun stisneš među šakama. I dok si nam crtao smijeh na licima i bio smijeh svih naših odrastanja, sam si u sebi živio tugu. Jedan od mnogih hodajućih klauna koji je glumio sretnu stvarnost do bola, do smrti. Ostat će mnogo toga. Ostat će ova scena na linku iz Will Huntinga, veća od ičega. Ostat će ona tvoja beskrajno simpatična faca kad se nasmiješ zatvorenih očiju. Ostat će činjenica da su najnasmijaniji ljudi počesto i najusamljeniji, a mi to ne vidimo. Zbogom glumčino.

Martina Mlinarević Sopta