Martina Mlinarević Sopta: Pustili smo da biraju naše izbore oni koji s njima ništa nemaju.

Zazveckaj nakitom dok čekaju da vide koji te je frajer dovezao. I poljubi ga da ulica odzvoni. Sa sve jezikom. Dakako. Da se ne sabiraju džaba sutra na kavi.

Pustili smo. Da biraju naše izbore oni koji s njima ništa nemaju. Da svi bolje od nas samih znaju gdje je nama mjesto. I kako bi trebali izgledati naši horizonti. I šta bismo morali raditi, kad diplomirati, koga voljeti, kad se oženiti, kojim danima u mjesecu seks upražnjavati, po kojem rasporedu veš na štriku raširiti. Da, nedoBog, ne odskačeš od kolektiva. Od mahalske mjere po kojoj se dirigira Svemir. Jest vala. Ta što bi i bio nekakav poseban, od svega drugog zanimljiviji ili jednostavno divno nezanimljiv, ali divno svoj; kad možeš šutjeti u gomili, smijati se samo kad ti šaptači to dozvole, klimati glavom kao lutka na koncu. Da, to je lakše. Ali, je li i sretnije?

Jer kad si stvoren da budeš vatra, čemu stvarnost vode stajačice? Kad su ti rođenjem darovali glas, čemu život nijemog promatrača? Kad u rukama imaš snagu za borbu, čemu mirenje s nepravdom i sranjima? Kad si predodređen za hrabri fajt, čemu bezmudo sklanjanje ustranu? Svi smo mi po jedna nezamjenjiva figura. Razbij kolotečinu da nisi leptir zatvoren u tegli. I budi sretan. S ljudima koje voliš. Sa izborima koje želiš. Sa snovima koje sanjaš. Boli te đon šta će tko o tome misliti. Ta to su tvoji ljudi. Tvoji izbori. I tvoji snovi.

Martina Mlinarević Sopta