Martina Mlinarević Sopta: Mrtvi nisu mrtvi samo jedan dan

Oko blagdana Svih svetih uvijek je neko čudno sunce zagušeno oblacima, zlatno kao srce rudnika, ali mrzlo oko gležnjeva. I uvijek se nekako čini kao da je sav mogući dijapazon postojećih oblaka uprizoren nad našim glavama. Od surovo mračnih koji gutaju tminom do bijelih ko šlag s babine šampite.

Piše: Martina Mlinarević Sopta/poskok.info

Oko blagdana Svih svetih volim misliti da su naši mrtvi uzeli oblik jednog od tih oblaka i da je samo zbog njihovih duša zrak u jesen tako nestvarno težak, slatkast i čudesan. Rakija, ćupter i kuhani kukuruz odjednom. Prisutnost odustnih bliža nego ikada.

Ovdje se od davnina barilo djevojke kultnom rečenicom: „Oš se kopat u moja greblja?" Jer to gdje si se kopao je zapravo određivalo cijeli tvoj život. Mogao si obići svijet uzduž i poprijeko, vidjeti nezamislivo, iskusiti neopisivo, utisnuti korake na najluđe ceste, ali jedan pejzaž sav od gerbera i visokih, tankih čempresa te je čekao. Revolucija bi u ovim okvirima bila izraziti želju da te pokopaju negdje gdje nije uopćeno, samo zato jer si tu živio.

Volim groblje u Gornjem Proboju, Grabovniku, Tihaljini, na Vraniću i Ričini, u Crnču i Služnju, ali najljepše groblje koje sam vidjela u životu je groblje u Roškom polju u Duvnu. Pusti sad francuska, talijanska ili švapska groblja koje ljudi obilaze kao kičaste turističke atrakcije ili zbog slavnih ličnosti koje tu počivaju. U Roškom polju nije pokopan nitko slavan po današnjim nakaradnim mjerilima, ali kameni grobovi i križevi dišu jednu posebnu i jedinstvenu priču.

Ogoljela pustoš koju ostavlja pod svojim rukama silovita bura sa još silnijeg Zavelima je istinski mir, koji vas zaokupi od prve minute. A groblje je konačno mjesto sastanka svih onih Duvnjaka koje su život, rat i neimaština raspršili svuda po svijetu kao kad se rasipa sjaj iz božićnih prskalica. Tužna priča praznih prostranstava Završja poprima svoj spokoj tek u grobljima. Sivilo koje te čini potpuno sretnim.

Dani oko Svih svetih mirišu na krizanteme pored svih naših prometnica. Uz njih obješene mandarine. Nešto za mrtve, nešto za žive. A šta ako su i živi zapravo mrtvi koji hodaju? I sve je manje mirisa, boja i okusa koje osjećaju? Čudno je...ustvari možda i kozmički pravedno da se istinski živi osjećamo najviše oko blagdana koji slave naše mrtve. Dolazimo pred njihova imena sasvim maleni, svjesni svog netrajanja, zapljuskuju nas njihove riječi i visoko podignuti kažiprsti kojim su nam strogo objašnjavali kako da kročimo kroz život. Kao šamari u lice tuku sjećanja. U svijećama palimo tada sve riječi koje su ostale neizgovorene, a poneku suzu vješto sakrivamo iza skupih naočala, jer u groblju je gužva i nije pomodno plakati.

Za sat vremena se razbježimo i opet zaboravimo koliko smo nevažni u poretku Svemira. A opet postajemo najvažniji sami egoističnom sebi. Pusti sad razmišljanja o budalaštinama. Vrijeme je novac, a Materijalistički Bog nema strpljenja za kojekakve sentimente. Na grobljima uvečer ostane najljepša slika. Na tisuće svijeća i svježe sortiranog cvijeća. I nikad veće pustoši.

Mi smo naši mrtvi. Ne bi nas bilo bez baba i didova, naših hrabrih roditelja. Životopisi njihovih duša ne zaslužuju nabrzinu pokupljene krizanteme kraj ceste. Nego našu blizinu. Čak i kad je groblje najsamije i najsivlje. Samo onda je prepuno istinitosti i možemo čuti nečiji glas kako nam priča. Nitko vas tada neće prozvati ludim ako i vi progovorite koju s mramorom. Možete u sve ruže komotno uliti bokal suza, neće vas nitko gledati. Samo ih ne puštajte zaboravu i dvodnevnom šarenilu. Nisu ni oni vas voljeli samo dva dana i za samo dva dana života vam kupili odjeću od teško zarađenih novaca.

Dođe vrijeme kad se čovjek više ne boji groblja, nego u njemu uspjeva pronaći suštinu života. Znam za ljude koji ni danas ne znaju gdje su bačena njihova djeca ili roditelji u ratu, znam za ljude-herojekoji stavljaju svijeću u prozor umjesto na grob, znam divne ljude koji u ovom trenutku izrađuju svijeće za one koje volite. Svi smo mi isti u smrti.

Možda je baš danas naš zadnji preostali dan. Zato zagrlite roditelje, viknite nekome da ga volite, ispravite suzu koja se nekad otkotrljala radi vas iz nečijeg oka, odradite nešto blesavo i opasno, okrenite broj kojeg gužvate u džepu, recite to strašno - „izvini", pojedite tepsiju izlivače na eks, uslikajte se goli, otputujte daleko, odvedite djecu u lunapark, vratite se u domovinu, sjednite u baštu punu jeseni i nek vam puca đon za sve.

Ili se samo pomirite sa sobom. I nađite savršeno mjesto za ostatak svog života nakon smrti. Nema veze što će vam se smijati jer je to u Roškom Polju. Bar ćete biti u savršenom miru ptica i Zavelima i svaki dan će biti Svi Sveti.