Martina Mlinarević-Sopta: Imam to prokletstvo da mi se srce stisne ko jebena školjka

A maj je, vakat od ruža, trešanja, nas tvrdoglavih Bikova i maturalnih zabava koje ovih dana zatrpavaju fejzbučki univerzum. Imam to prokletstvo da mi se srce stisne ko jebena školjka i negdje unutra okrene potpuno naopako sa suzama, radi nepoznatih mi ljudi. Često i previše. Pored tone kiča, šljokica, dizajnerskih haljina, mašućih smartfona u čije se ekrane strpljivo puće usne precrtanim receptom treš-starleta; usne, kič i šljokice što se zatim grčevito bore za stotine lajkova u fejs-mahali (jer to je sve što će im ostati nakon današnjih maturalnih fešti); ja zapazim uvijek krive stvari.

One obične, ni po čemu posebne, ovom vremenu skroz nedorasle klince. Klince čiji roditelji nisu mogli financijski ispratiti trendove ostatka razreda i škole, uz sve moguće napore, štednje i treće smjene. Klince koji imaju najmanje lajkova i haljine šivane u starih krojačica što jedva konac u iglu nabiju. Klince koji će na noć koja bi trebala biti najljepša u njihovim mladim, tek propupalim svjetovima naučiti najtežu lekciju o surovom danas. O materijalnom pressingu koji diktira i guta kroz natjecanje u svemu, kroz vječnu trku da čitav život budeš i imaš „kao netko tamo drugi", sve dok te ne spiči srce ili kakva bolešćura od stresa. Jebo to, važno da ćeš s Ajfonom moći pozvati Hitnu. Klince koji stoje tamo u gužvi kao da ih nema, za koje se ne trgaju fotografi lokalnih portala i ne komentiraju luksuz od isturenog im dekoltea lokalni drkadžije u komentarima.

Pa se u flešbekovima sjećam onih naših matura koje su davnih godina trajale po cijeli vikend, redovito održavane negdje na moru, u Trogiru, ili Neumu, ili Dubrovniku naprimjer. Ono kad bi ti mater danima peglala nazovi haljinu da mrvu ličiš na insana, a dok dođeš dole ličila bi na nešto što je krava žvakala i ispljunula, netko bi možda i povratio prvi Jeger svog života po njoj u prolazu, ali to ti nije bilo nimalo važno. Jer si bio sa svojom rajom i bilo je mora, i sutona, i pjevanja na toplom zraku, i kupanja u mraku, pa bi ti kosa od bure i soli na onu važnu noć od mature izgledala kao da si upravo mokar vodio ljubav s banderom od struje, ali ni to ti nije bilo nimalo važno.

Jer si bio sa svojom rajom i bilo je radosti, i ljepote, i zagrljaja iskrenih što kidaju kosti u svom polupijanom stisku. Stisku koji pokazuje, mada to tada još ne znaš, da ćeš imati te neke ljude kroz čitav život uz sebe. I kad te boli stvarnost najgore, onako da se treseš ko trska u oluji. I kad te rastura sreća u plućima ko vatromet, sve premještajući lijevo plućno krilo na desno od dragosti.

Kad ti umre otac, kad ti dijagnosticiraju zajebanu bolest, dobiješ prvu plaću, tražiš jamca ili ti žena rodi. Kad ti bude trebao netko samo da kraj tebe šuti, tek tako, da znaš da u sranjima nisi sam.

A to je bolan škola. Jaranstvo. Matura. I to je što od života jedino vrijedi. Prazninu duše ne može srediti nikakav dizajner. Neke se stvari ne mogu kupiti. Ma koliko ćaća imao para. I nije ovo ona reklama, nego ti kažem stvarno.

Potrudite se zato da vaši Ajfoni ovih dana bilježe sreću. A sreća se nalazi gore uzvodno od sisa. U očima ljudi. Pamtite lica, grlite ljude. Znam, svijet je ljigav. Vanjština prodaje, trendovi ubijaju, svi to tako...Koga brige?!

Vjeruj mi još samo jedno na kraju, i njeguj ono što imaš onda kad zguliš sve sa sebe. Ono kakav si čovjek kad ostaneš gol, sam sa sobom, bez reflektora, sa skinutim fasadama i raspakiranim celofanom. Jer kad nađeš nekoga tko te voli tako, sa svim tvojim prokletstvima, manama, užasima i osobitostima, znaj, našao si smisao.

Piše: Martina Mlinarević-Sopta