Martina Mlinarević-Sopta: Danas mi je trideseti rođendan

Danas mi je trideseti rođendan. Ne može ovaj dan nikako biti normalan, pa je tako jutros pao snijeg. Nebo iznad mojih očiju je raritetna izložba u galeriji na kraju grada, sa sjetnim i sretnim motivima svih proteklih godina, oštra hrskavost koja prelazi u mekoću kao piškote istopljene u vrelom mlijeku. Kad se okrenem unatrag, nisam projekcija svojih roditelja.

Upisala sam Srednju medicinsku školu i nikad kasnije nisam okačila bijeli mantil u nijedan zubotehnički laboratorij. Teta mi u mene zubotehničarka tada je izgubila sve nade koje je polagala u mene.

Piše: Martina Mlinarević-Sopta/buka

Ali sam zato imala najluđe godine sa najblesavijom ekipom svih vremena, u postratnom Mostaru, tamo između gustih krošanja procvjetalih lipa, sa smijehom do suza i suzama do radosti, u cirkularu čudesnih trenutaka koji se dogode samo jednom i nikada više. U Mostaru. Pod burom i snijegom i prvim proljećem u Aleji platana. Pješke od Balinovca do škole, u Bonusu na kavi, na zidićima Starog, jer tada nisu postojali grozomorni šoping centri ili kojekakvi Goldeni. Život je nekako bio lakši i prozračniji mada je tek ispuzao iz stvarnosti pune granatiranja i ubijanja. I ljudi su bili nasmijaniji.

Odrastanje puno svega kao luna park, razbijena srca koja lijepiš u tami podstanarske sobe uz zagrljaje cimera i nikakvim problemima ne opterećuješ roditelje, friziraš im bajku čak i onda kad plačeš dugo pod jorganom. Dijete si, ali jak.

Rasteš i postaješ čovjek. Sjediš kraj lica koja se bodu u venu i kažeš - neću. Isto kao što kažeš - neću kiseli krastavac. Razvijaš to svoje „neću" i „hoću", učiš se životu, bahatiš se i arogančuješ, slažeš prioritete. Znaš reći - odjebi i mrš. Preispituješ stvari i događaje oko sebe. Čitaš velike ljude, znaš već što nikako ne želiš da budeš: slijepi prolaznik čiji je život pičkin dim u moru drugih života.

Upisala sam anglistiku i nikad kasnije nisam ušla u učionicu neke škole s dnevnikom pod rukom, kao sve druge fine profesorske tete mojih godina. Mama mi u mene paćenica od katedre i sašivenih kompletića po mjeri iz Burde tada je izgubila sve nade koje je polagala u mene.

Ali sam zato opet imala Mostar. Vrijeme iz studentskih dana, raju koja se nikada više neće ponoviti, bunt koji mi je napunio krv vječnim nemirenjem. Na velika vrata u tvoj svijet ulaze pojmovi poput lopovluka, nepotizma, korupcije, političkih debila. Tada već stojiš pred ogledalom kao pred zakletvom Titu i obećaš svom frku u kosi da te nitko nikada neće zajebavati. Pamtiš noći pod bijelim lukom mosta razapetog između dvaju obala, budne zore bosih nogu i pjevanje na balkonima.

Kad su mislili da ću se udati odmah nakon fakulteta, vezu sam raskinula. Kad su mislili da bih trebala konačno da se vratim kući, ja sam se odselila na neko sasvim drugo mjesto. Kad su mislili da bih trebala dobiti dijete, ja sam počela voditi političke ratove u kojima ću uvijek biti Don Kihot. Kad su mislili da imam divan posao, čija su okosnica bila fenomenalna putovanja po svim zemljama i odlična plaća, ja sam zbog zemljišta za kuću Branimira Glavaša o kojem sam pisala, otišla iz kapitalizma gazdinog.

Ne znam i ne volim šutjeti. Pogađa me nepravda i moram viknuti, pod bilo koju cijenu. Ne mogu nositi glavu samo kao platformu za friziranje i upijanje tračeva od mizerne scene kretenluka koja se naziva celebrity mahala. Glasno se smijem, glasno se svađam i glasno plačem. Imala sam dida Ćipu koji je bio najbolji čovjek ikada. Nije me bilo stid zametnuti se s pelenama xxl broj preko ramena, pa kroz ulicu s kafićima, jer je bolovao od Alzheimera. Sve bih dala da i sad pronesem te pelene punim gradom, samo da njega vidim živog. Obitelj tihih i dobrodušnih lica je moja nepresušna crpilica inspiracije i snage, mada ih moje pisanje dovodi u nezgodne situacije.

Moje stavove ne podnose tri od tri naroda. Kad kažem da mi 'Rvacka nije ništa i da otpepaju s pitanjima o Trećem entitetu, izbuše mi se gume. Kad kažem da je političko Sarajevo često u zadnje vrijeme šovinističko prema drugome i drugačijem, zovem se fašista. Kad me brane prvi, dođe mi da se umotam gola u beha zastavu i poziram nasred Širokog Brijega. Kad me brane drugi, dođe mi da kažem da je Tuđman najveći idol kojeg sam ikad imala. Sloboda je kad te nitko od takvih ne gotivi. Oplačem na nesretne sudbine običnih ljudi. Sve one koje ubija politički aparat ove države, koji se bore za plaću, radno mjesto, svoju djecu, heroje u žrvnju sulude birokracije i nepravde. Oplačem na stari film, na knjigu. Oplačem kad se nebo razvuče nad brdom u ogledalo lokvama. Plačko sam koji se rado smije i piše patetične poetike koje ne razumiju mnogi. Ali znam da ih razumiju meni najvažniji - Ljudi. Patetika je ionako postala riječ koja u našem medijskom svijetu zbirno označava sve ono gdje ima i mrve emocije. Ne znam kada smo takvi postali, ali znam da mi se fućka za slične odrednice „hladnih i racionalnih".

Volim stare ljude neiscrpne mudrosti, volim ovu zemlju svakim svojim dahom i u svakom njenom milimetru. Imam najboljeg brata i najdivniju sestru.

Nisam kalup djeteta kojeg je moj ćaća zamišljao. Nekad me ta činjenica raspe do najsitnijih komadića. Život u izmodeliranoj i krutoj stvarnosti možda bi bio najlakši i najsretniji da je moj horizont uobičajen, ni po čemu drugačiji od ostatka savršeno podrezane živice. Nekad bih, samo radi njih, voljela da je to tako. Samo radi ćaće kojeg volim najviše, kad ga pogledam da znam da je sretan izgledom i konstrukcijom mog svijeta. Ali negdje unutra gori vatra koja ne posustaje. Neprilagođena drača silom kalemljena u saksiju za dnevnog boravka.
Mrzim licemjerje. Dilbere što razapinju divlju svinju sa lovcima, a žene im kod kuće gledaju sapunicu. Kad se vrate smjeste im šamar ispod nesretnih očiju. Sve to poslije mise. Veze bez veze i brakove „eto tako" jer je doš'o vakat. Žene sa vidokrugom od torbice do šminkice, ispraznost. Lopove, tajkunizaciju, mondena sranja, sva tri od tri nacionalizma. Vladajuću šestorku. Entitete, kantone, distrikte, svu ostalu sisajuću rodbinu i prijatelje. Našu letargiju da šutke gledamo kako nam uništavaju domovinu. Politika je postala stvarčica koju konzumiramo na Fejzbuku, uz kavu, na radnom mjestu, a ne vidimo da nam kroji osovinu loše stvanosti i neizvjesne budućnosti. Ustvari vidimo, ali to je kao kad vidimo da frajer mlati curu u mraku neke sporedne uličice - „nije naša stvar".

Trideseta je i po nametnutim mjerilima komšiluka nemam ništa. Ali moje su kutije pune nasmijanih fotografija, genijalnih ljudi i neopisivih uspomena, cipela koje sam prerasla, satova i minuta koje su prošle bučno i silovito. Bilo je to sjajno vrijeme u kojem ne žalim niti jednu, jedinu stvar. Nisam sve ono što drugi hoće da budem i jesam sve što ja hoću da jesam. Ma koliko je ponekad biti sam i svoj mazlumski i Sizifov pos'o. Na kraju se jedino to pika. Nemojte da vas plaše s tridesetima, ostalo je još makar toliko vremena da učinite ovu zemlju iznimnim mjestom vrijednim naše budućnosti. Ne dajte da vas plaše s "onim drugima", jer ovdje žive sjajni ljudi koje možda nikada radi usijane atmosfere straha nećete upoznati. Ne dajte na sebe, pokrijte se po bubrezima i pazite srce.