Martina Mlinarević Sopta: Budi sretna sa sobom, je*o gomilu

Umnu mahalu. Ista je i u najvećoj zabiti i usred metropole.

U toj sobi se „čuvala trudnoća" (šta god to značilo), ležalo nas je pet, svirao je nekakav fado i bile smo u nekoj popodnevnoj siesti (koliko je to moguće u bolnici) kad sam, vireći ispod jorgana, vidjela da otvara vrata svećenik, ulazi unutra normala ko u kuću, zatvara vrata za sobom, krsti se i počinje moliti. Čekaj čovječe, jesam li umrla, štali?! Sve je djelovalo tako.

Piše: Martina Mlinarević Sopta

Pridigla sam glavu, vidim sve cure mole, spustih glavu i ja, još uvijek jednim okom dobro gledajući po svojim ekstremitetima jesu li pokretni i jesam li pri životu jebote?! Jer sve je izgledalo ko film, ko svijet preko Onog svijeta, ko nadrealna situacija stvarana u genijalnim glavama Neleta, Đure i Zenita.

Tek sam kasnije saznala da bolnica ima tog super simpatičnog svećenika koji obilazi raju u najtežim problemima, što čuvaju život svoj na koncu života i najgorih prognoza, ili pak život u sebi.

Ovih dana je taj život kojeg nosimo, smo nosile ili ćemo/nećemo nositi u sebi, opet maksimalno aktualan. Mnogo ljudi me pitalo da zašto ne dam svoje mišljenje o povorki za ili protiv abortusa, posebice jer sam kroz bolnicu i višemjesečno ležanje upoznala more slučajeva u kojima žene prolaze kroz najteže borbe da bi dobile dijete. Pa upravo zato. Zazirem od „moranja" bilo kakve vrste. Žene koje sam upoznala bile su neviđene junakinje koje su same odlučile da žele u bitku za bebu. Koje su prošle stodeset kalvarija da bi začule bebin plač. Same bivale podvrgnute silnim procedurama, procesima, zahvatima koji su ih garant boljeli ko sam đavo. Ali su same izabrale svoj hrabri put. A taj put trebaju isto moći izabrati svi. Ma kako da glasila njihova odluka. Smisao je da sam odlučiš. Sve. Oš Colu ili Pepsi. Ili ništa od navedenog, sjeo sam samo jer mi se sviđa pogled iz vašeg kafića. Zazirem od moranja. Od moraš diplomirat, zaposlit se, udat/oženit, rodit. Moranje za mahalu. Umnu mahalu. Ista je i u najvećoj zabiti i usred metropole.

Mentalni sklop ovog područja po kojem ti komšije znaju i plodne dane, i s kim si, i meće li ga pajdo, il ga vadi, kakav mu je konto na Zagrebačkoj banci, šta mu je dedo u horoskopu i oćetel se uzimat ko u Santa Barbari ili ste, kuku majci, prekinuli. Zazirem od moranja. Zazirem od "finooog". Znaš ono kad je sve finoooo, a iza fasade kompletna trulež.

Neki dan je djevojka rodila dijete, a njena finaaaa hercegovačka obitelj je odlučila da će ga ostaviti nekoj ustanovi, jer oni su fini, i ona je fina, i u finjaku se omaklo, a fini okvir za selendru se ne smije uprljati. To što je malena beba sada sama, nije bitno, jer joj je sigurno fino. Zazirem od pojedinih liječnika koji su od 7 do 3 moralni stupovi društva koji se groze abortusa, a od 3 i pol, samo dok nešto pojedu ga rade sve u 16, legalno i legalizirano, pardon ne sve u 16 nego po tarifi, koja je puuuno skuplja od 16, bilo koje valute.

Zazirem od ovih što su se oženili/udali samo i jedino zato jer je bila beba na putu, jer nisu imali muda pred mahalom da pramac svog života okrenu kako su željeli, nego kako su morali, pa sad viču Abortus Jok! Zazirem od roditelja, velikih vjernika, čije djevojčice od 17 godina budu vanka u minjaku dozapičak, u cajkaškim klubovima sa starohanima do 4 ujutro, a poslije kukaju šta je mene snašlo i brzinski organiziraju svadbicu kad test pokaže plus.

Na svadbici sve fiinooooo dakako. Zazirem od matera koje rođenjem djeteta misle da su sada Majke Galaksije & Svemira, Pelenski Rambo i Rockyji, stručne za sve&svašta uključujući i nuklearnu fiziku, a posebno s užitkom pljuckaju ove koje još nisu postale majke, ili su iz nekog razloga odlučile da ne žele to biti. Zazirem od protivnika abortusa u zemljama koje su pretpjele užasna ratna stradanja, gdje su žene bivale višestruko silovane i mnoge od njih ostale trudne. Jer jebote, nisi ti Norvežanin bljedunjavi, sunčan na ono malo sunca što grane usred ljeta, da ti je to strašna video-igrica što pričam, nego lik iz nekih naših sredina gdje su se takvi scenariji u ratu dešavali masovno i žene su bile pred zidovima užasa.

Neki ljudi koje sam voljela silno imali su najgora djetinjstva ikada, sa sve mlaćenjem od strane očeva, i njih i majke im i braće i sestara, gdje mlaćenje nije bilo samo odgojna šiba ili pleska, nego baš mlaćenje, stalno i konstantno i krvavo, i tvrde da ih je to uništilo za sve buduće odnose u životu, gdje su danas nesposobni ljubav pokazati ili dati. Oni su hodajuće ruševine koje uzalud obuhvaćaš srcem ko bršljanom, jer su prazni ondje gdje je najvažnije. Ja bih, jer sam ih voljela, sigurno žalila da ih nikad nisam upoznala i da nisu rođeni, ali su oni, garantiram, milijun puta tako gledajući majku smlaćenu od zid, čekajući hitnu ko dijete, poželjeli da nikad nisu rođeni.

Možda bismo se i danas grlili, da su samo znali jednom zagrliti, da su znali kako se to radi. Kako se proizvede onaj zagrljaj kojeg su najviše trebali i nikad nisu imali, od vlastitog oca. Uostalom, tko smo mi i uz sve to, da nekome određujemo hoće li dati život potomstvu ili neće? Pa mi za muhe kući imamo muholovku i za miševe mišolovku. Za lisicu pušku i za ribu štap. Tako se zovu i još ih i kupujemo. Ubijamo rutinski na stotine živih bića svaki dan. I ovih životinjskih (što je „bezze", jer to je normala, sasvim okej, samo lickavi pederi aktivisti i nedojebane feministice izjednačavaju živuljku i čiku-čovjeka) i onih ljudskih. Riječju, mišlju, mržnjom. Ali to nije isto, pobogu, viknut će! Miš nam može pojesti brašno u podrumu, a ovaj kao ne može postati serijski ubojica, Andrej Brejvik ili onaj koji je slupao avion s tristo ljudi prije koju godinu, ili Hitler, bokte?

Pustimo ljude konačno da žive i odluče za sebe. Kako god. S kim će, kako će, zašto će. To je esencija postojanja. Pustimo čovjeka da se nosi sa sobom, svojim odlukama, savješću, životom. Pustimo ljude da imaju pravo izbora. U svemu. Jer im taj izbor neće biti nametnut. Ma kakav on bio. Njihov je. Nemoj odlučivati za drugoga, o čemu god se radi. Samo to. Ništa više. Smisao bivstvovanja. Zašto naši životi postaju smisleni tek kada se upliću u tuđi? Gledaj u nas jada i korova za očistit. Gledaj nas kakvi smo. Uči drugog, a ne popuj mu. Uči ga, da možeš od njega naučiti. Pomozi mu, a ne odmaži mu. Skini mu po jednu planinu sranja s vrata, a ne nadodaji mu u nevolji po još koje brdo. Razgovaraj. Razgovaraj.

Neki dan mi je jedan divan stariji, sijedi i mudriji čovjek rekao - „Una možda ima skoro dvije godine, ali nemoj se prema njoj ponašati kao da je beba. Ponašaj se kao prema odrasloj osobi. Uvažavaj je kao čovjeka. Slušaj je i čovjeka ćeš imati." Ne znam šta će biti, s kim će zaglaviti, s kim se ljubiti (glavu ću mu odrubiti:) ), al znam da će moći izabrati. Kakva da bude, a ne šta ja nametnem. Jer sam mogla i ja. Svoj put. Svoj život. Sebe. I meni je mater jadna probala nametnut, a još gaće oprat ne znam. Ali smo pričali. Uvijek i o svemu. Nije bilo tabu teme. Glasno se pričalo, svađalo, voljelo.

Sjećam se kako sam se kroz srednju školu imala prilike družiti često s ekipom koja je konzumirala sve i svašta, od travnatih do iglenih derivata. I samo bi ponudili - Oš ti Marta? Rekla bih da neću (jer realno, šta bi bilo od ove mi glave - 'vaka plus još na drogama), obradovali bi se jer bi njima ostalo više, i samo bi nastavili svoju rabotu dalje. Jer nisi s kim si takav si, to je najgluplje što postoji. Ti si kakav si ti. I uvijek budi ti. Najljepši si kad si ti. A tvoje odluke samo su tvoje. Ne kolektiva, ne selendre, ne matere i ćaće, ničije. I tvoja beba. Samo je tvoja. Ti je nosiš pod srcem, a ne galamljive babe na cesti. Niti će je hraniti, niti odgajati. Nitko osim tebe. I osobe koja će biti uz tebe, naravno. Ako i to poželiš. Ako ne želiš nikoga, nikoga izaberi. Bitno je da si sretna sa sobom. Kad se ugase svjetla i utiša se sve. Kad ostaneš sa svojim mirom ili nemirom. Kad ti u sobu uleti svećenik i pomisliš da si odapela i da je kraj. Budi sretna sa sobom. Jebo gomilu.