Martina Mlinarević-Sopta: Božićna priča s nekoliko psovki, par Bošnjaka, Srba i jednim dječakom

oziti se četiri sata ledom i snijegom okovanim cestama, samo da bi na dva malena, poluraspadnuta kauča sa heklanim miljeima upoznao toliko tuge i toliko radosti u isti mah.

piše: Martina Mlinarević-Sopta l poskok.info

Nekadašnji tradicionalni odgoj ovdje na kamenu, suosjećajnost i brigu za najpotrebnije imao je u centralnoj suštini svoje naoko vanjske gordosti. Posebno u vrijeme božićnih blagdana. Mi koji smo odrasli u sjećanju na mokre skafandere koje nam did raširuje nad drvenim šporetom jer smo opet nespretno utrapili u snijeg, pamtimo umatanje kolača i kruha u šarene kuhinjske krpe, koje smo kasnije skupa s njim dijelili siromašnima. Tad si bio mali i nisi imao pojma da je i tvoj did, kao i svi drugi dobri didovi koji su tako raznosili na Badnjak sav svoj mirisno-jestivi imetak po komšiluku, zapravo također bili siromašni.

Ali su u svojoj nevolji uvijek znali ono najvažnije - kako srce izrezati na kriške.
Puno je od umne i duhovne ostavštine tih ljudi preslikano i danas. Mnogi brinu o socijalnim slučajevima u svojoj blizini, o starima i nemoćnima, o bijedom nagriženim obiteljima, uplakanoj djeci. Tiho i požrtvovno, mada ni sami nisu u boljoj financijskoj poziciji. Među bulumentom rasipnih i bahatih lokalnih moćnika, postoji malen, ali značajan broj onih koji nesebično pomažu one koji nisu u mogućnosti da svojoj djeci i obitelji osiguraju život dostojan čovjeka. Svi oni su neznani anđeli naših življenja. I jedina ruka za spas onih koji se utapaju u beznadnosti svog očaja.
Jednom mi je netko koga volim rekao da prilično naivno promatram život oko sebe. Pa neka. Meni je to jedini način da isti i preživim. Ako bih povjerovala da su danas u većini oni koji pljulju vrijednu, ljubušku humanitarnu akciju koja će konačno Mitulu dati krov nad glavom, ili da su širokobriješka većina oni koji obezvrijeđuju božićnu akciju brižnih entuzijasta za djecu s posebnim potrebama, to bi značilo da sam se pomirila sa svime onime što sam oduvijek odbijala biti.
Da, zloba i licemjernost niknuli su kao korov, srce je organ koji rendgen današnjice sve rijeđe očitava, materijalno potkoženi samo su rasipni hladnokrvci koji gomilaju njemačke bolide, surovi robovlasnici što izrabljuju i ponižavaju radnike do suza, a nerijetko i do smrti vješanjem. Ali ako na sva ta govna dođe samo jedan čovjek, ako bar jednu suzu poništi jedan osmijeh, onda cijela borba ima nekog smisla.
Jer često zaboravljamo...kako nekad kad ti je dan najteži, kad ti se na ramena navalja cijela planina puna teškoća i kad ti se čini da si potpuno sam, bez igdje ikoga...dole na raskrižju kod škole stoji Mitul i maše ti kišobranom nasmijan. A ni ne zna tko si. Ali baš ti je taj kišobran i mahanje i osmijeh trebao u tom trenutku više nego išta na svijetu.

Ova država je razrušeni monstrum koji se hrani mržnjom u ponoru gdje drijemaju sve slične avetinje. Ona je globalni socijalni slučaj i višestruki endem nesnošljivosti u svjetskoj psiho-analizi. Grobnica normalnih, zlatni rudnik sebičnih autokrata. Pa ipak, biti jučer u dnevnom boravku Amele Šišič u Živinicama Gornjim, u trošnoj i vlažnoj kući, bilo je potpuno čarobno. Amela je majka desetogodišnjeg Elevedina, ostavljena na milost i nemilost surove sadašnjice. Mlada žena godišta koje bi inače trebalo biti puno života, bez roditelja, bez ikakve podrške, blaga je i nježna, sa očima punim suza u kojima se još ogleda strah od pijanog muža koji ih je godinama sustavno fizički i psihički maltretirao. Žive u siromaštvu kakvom ste rijetko ikad svjedočili. Dječak je od gladi bio i hospitaliziran. No, svoju priču iznose hrabro, bez trunke lažnog samosažaljenja. Danas, kad su naši snovi čudesni svjetovi puni svačega, ona sanja da čisti wc-ove. I čak joj je i taj put do smrdljivog i prljavog toaleta nedokučiv i dalek. Općinu boli đon-obraz kojeg nema za ovu obitelj. Federaciju boli ona stvar koju nema za ovom obitelji.

Promatram dječački sjaj u posivjelim Elvedinovim očima dok rastvara darovane paketiće, pristigle sa svih strana. Čista i neokaljana sreća. Poput starih filmova. Poput djetinjstva. U sebi zbrajam tisuće maraka koje su otišle na policijsko čuvanje Bakira Hadžiomerovića i nosanje prepunih cekera njegovoj supruzi po Ciglanama. Zbrajam stolove sa Čovićevog nedavnog božićnog prijema za političke uhljupe. Kuće i vikendice pridodajem. Zbrajam količnu žderačine koju su strusili svi zajedno na onim silnim dogovaranjima kad nisu dogovorili ništa, po luksuznim birtijama i hotelima, što u domaji, što po bijelome svijetu. Pomišljam na pare u Zlatkovoj kožnoj, reketaškoj torbi. Mislim na Želju Komšića, Ćoeka iz naroda, ćaršijsku ljudinu, maltene supermena, koji troši za sva tri naroda plus vjerne „ostale", sam sa sobom. Sjećam se face Bože Ljubića dok u Borku trpa halapljivo hranu na jednom od onih „preteških", protokolarnih ručkova. Kontam o spektakularnim pročeljima grozomorne vile Izetbegovića malog. Razmišljam o vjerskim poglavarima. O cvilidretanju kad se izgubio Reisov ćuko. Vidim džamije, tornjeve crkava, skupocijeni kamen, bijesne zvonike, arhitektonska čuda i nakarade, kupole kao u lunaparku. Zamrzavam lica na raznim seminarima, konferencijama i ostalim zapadnjačkim sranjima koje furaju naši „zabrinuti i angažirani" NVO-i i kojekakve udruge sve uz kanapeiće i kokteliće, nerijetko i muziku uživo. Pomišljam na onaj dio dobrostojeće dijaspore koji je nabrijan „100% patriotski" samo u virtuali dok nasađeni za računalima kmeče za Bosnom, a u reali su stopostotni lažnjaci i licemjeri. Pomišljam na trešerske šuobizz levate koji zarađuju masnu lovu na nesreći naših naroda kroz filmove, glazbu, književnost. Povraća mi se.

A onda se okrenem i na dva poluraspadnuta kauča vidim ljude. Divne i velike ljude koji se sreću po prvi put. Doboj, Sarajevo, Kakanj, zapadna Hercegovina. Sve fašista do fašiste. U grlenom smijehu, s toliko jednostavne i bliske topline. Čovjek koji se bavi peradarstvom i tešku muku muči s proizvodnjom jer Lijanovićevi poticaji završe jedino u Lijanovićevim proizvodnjama, doveo je svoju djecu da nauče davati od sebe onima kojima je to potrebno. Lekcije života u svakoj minuti.
Dok nas je Elvedin ispraćao s kapije, neumorno mašući tankim, dječjim rukama shvatila sam da niti jedna knjiga, ni znanstveno istraživanje, politička analiza ili kojekakvo drugo preseravanje kojim smo se bavili i iscrpljivali proteklih godina ne mogu doseći razinu bestežinske istine koja se uprizorila tako nenametljivo u toj prostoriji: zemlja nam je nepovratno sjebana, ali u njoj još uvijek žive beskrajno dobri ljudi.

Ne vjerujte kad vam kažu suprotno, slušajte srce i sretan vam Božić uz obilje radosti.