FOTO  DOBRIŠA CESARIĆ – Velikan hrvatske poezije

DOBRIŠA CESARIĆ – Velikan hrvatske poezije

Njegov pjesnički stil nije gotov proizvod nego naprosto književni jezik koji tematski valorizira detalje, toliko mikroskopski sitne a tako jasne i očigledne da mu poezija ponekad isijava promptnim svjetlom iluminacije boja i raskoši prirode.

Piše: prof. Ivan Vrljić

Možemo li govoriti o Dobriši Cesariću kao jednim od naših najvećih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća? Zasigurno je suvišno raspravljati jer on to sam uistinu i jeste. On nikada nije dvosmislen u književnom govoru, prati moderna strujanja europske književnosti a jezgrovitost pjesničkog izričaja mu doslovno blješti, pulsira novim stilskim figurama, melodioznim ritmom , tankoćutnim misaonim referencama i vezanom rimom. On je stoički blag pred izazovom budućnosti, govori o prolaznosti istodobno sjetnim i zamišljenim pogledom (Pjesma mrtvog pjesnika). Ne strepi pred budućnosti olako, ne klanja joj se niti joj služi. Njegova vječnost ostvarena u pjesmama samo je trenutak ili korak, blještavost noći pred kojom on sam ne sagiba koljena niti joj se nonšalantno pripušta. Lajtmotivi Cesarićevog pjesništva su strastvena ljubav, svjetla u noći koja su mu toliko prisna, intimna zajedno sa opetovanim dodirom samoće koju osjeća u grudima i koja ispunjava čitavo njegovo pjesničko biće .

Čitajući pjesmu Slap kako teče znamo da je slap tu simbolika cjelokupnog čovjekova života, teškog i sumornog ali ipak na neki način vedrog koji predstavlja pjesnika nespremnog pred izazovima današnjice. Vidno pijanog u napadu suicidalnih misli Krleža je odvratio Dobrišu od neuspjelog pokušaja linčovanja samog sebe. U tri ujutro grubim riječima odvratio je pjesnika samoće od toga suludog pokušaja što će mu Cesarić zamjeriti čitavog života . Ipak pamtimo Cesarića, Baladu iz predgrađa, Slap, Vagonaše te mnoge njegove pjesme svjetskog dosega a čitav književni opus njegova stvaralaštva demistificiramo ovim riječima: '' Poezija živi , poezija čovjeka treba.''