Čemu nas je naučio mali Vaske s velikog tenka?

Ovaj laureat nezavisnog i slobodnog novinarstva dokazao je svoju supermensku hrabrost u lavovskim reportažama gdje je držeći se za RS banderu neke RS livade, u pejzažu gdje se samo u daljini vide natruhe kojekakvih RS institucija, federalnom puku požrtvovno ogoljavao svu skandaloznost vladajućeg Vožda.

Vaske je tako sebe ustoličio u ispravnog Srbina po parametrima čaršije. Poželjan taman onoliko da mu date krvi od krvi svoje, bubreg ili ruku vlastite kćeri, ako pitao ili bi zatrebalo. U želji da spasi Bosnu od njenih rasturača svakodnevno je riskirao metak u čelo. Dalje i više od toga ne postoji. Osim možda samo jezičnog izričaja kojim su on i njegova redakcija filali svoje priloge. U naše male svjetove tako su na velika vrata ušli pojmovi poput - kriminalna hobotnica, mafijaško gnijezdo, goropadni zlikovac, kreator zla, laktaški gangster, četnički slavuj, hulja i psihopata.

Jučerašnji proljetni dan bio je težak udarac istraživačkom, slobodarskom radu čupavog Slobodana, bastionu nepotkupljivosti i istine - magazinu 60 minuta, kao i svim naivcima kojih po obroncima ove zemlje ima poprilično. Dijapazon osjećaja uz odgledanu, odvratnu snimku malog Slobe na velikom tenku (dok sve do točke kad sram prelazi u suze i gađenje, ponižava nesretnog i preživjelog čovjeka iz Srebrenice) varirao je od užasa do nevjerice, pa sve do idiotskih pokušaja branjenja ovog lika, vlasnika imena koje mu je pogođeno kao prstom u govno. U naletima bijesa i kaosa, svi su već dali svoje mišljenje o ovom slučaju, tako da se na masno-kosnom, beskrupuloznom tipusu koji je samo promijenio frekvenciju, ali ne i inteligenciju, ne bih zadržavala više nego što je potrebno da ugledate na đubre na cesti i nogom ga strastveno odšutate u prašnjavu stranu, gdje mu je i mjesto.

No, s druge strane, ovaj slučaj, posljednji je čin potpunog demaskiranja najveće iskonstruirane laži na našem medijskom nebu. Ne mogu pisati o ovoj temi, a ne sjetiti se početaka prikazivanja magazina 60 minuta i Bakira Hadžiomerovića, mladića koji je bio predstavnik onog novinarstva kojeg su ponekad odsanjali svi koji su se ikad bavili ovim poslom. Intrigantnog, opasnog, ali pravednog. Onog koje će se kobajagi neprikosnovenom odvažnošću boriti protiv svih anomalija postratnog društva. Sjećam se kako sam ponosno uplaćivala pretplatu za televiziju dok su me tete sa westherz šaltera čudno i zbunjeno gledale. Vjerovala sam da se rađa generacija koja je spremna iznijeti teret jedne bolje budućnosti, obračunavajući se odvažno sa svima koji svojim nemoralom tu budućnost na bilo koji način koče.

Međutim, donkihotovske vjetrenjače vrtjele su me jako malo vremena. Taman onoliko koliko je bilo potrebno da Bakir od nekog novog klinca postane pijun jednog matorog mutljivca. Ono što će u budućnosti zasigurno postati jedan fascinantan sociološki fenomen je činjenica da nitko nije toliko zadojio neodlučne umove kao propaganda Federalne televizije proteklih godina. I nitko nije toliko uradio na separaciji triju naroda kao huškanizam koji je u svakom neistomišljeniku vidio fašizam kao što je to uradio politički magazin 60 minuta.

Zbog Dodikovih malverzacija stigmatiziran je čitav jedan narod koji je zbog teških kvalifikacija zauvijek u sebi raščistio sa državom zvanom Bosna i Hercegovina. Zbog letova ćiriličnog Sokola nad mostarskim tvrtkama šamarani su svi Hrvati, posebice oni iz Hercegovine. Zbog kretenske dječurlije sa svastikom na stadionu, pljuvalo se po svim stanovnicima jednog grada. Nazivalo ih se ustašama. Fašistima. Kamenjarcima. I sve je prolazilo bez ikakve kazne i zgražanja. Na državnoj televiziji ozakonjeno je i višestruko reklamirano pravno i političko ugnjetavanje jednog konstitutivnog naroda. A ona, ta tužna i nesretna televizija postala je sredstvo obračunavanja sa svim političkim protivnicima socijaldemokratske ideje. Javna televizija tako se sasvim približila javnoj kući, u kojoj se Bakirova emisija do neprepoznatljivosti isprostituirala za izborne ciljeve Zlatka Lagumdžije.

Jednom sam prilikom zbog mjesta gdje sam tada radila, bila u organizacijskom odboru za sastanak bivše vladajuće šestorke u Širokom Brijegu. Zamrzavam lica u glavi, njihove floskule koje pričaju godinama, pokušaje da od ničega naprave nešto za šta nemaju kapaciteta ni volje, pamtim Tihićevu staloženost u tom neskladu, Ivanićevo dobro raspoloženje, Haretovu nemilosrdnost, Čovićevu šeretsku aroganciju, Ljubićevu zbunjenost i sve fotoaparate koji se suknuše sumanuto kad se ukaza "Vožd". Ali ne sjećam se mučnine. Ne sjećam se ovolike mržnje i netrepeljivosti među narodima. Iako je i tada Dodik čuvao RS kao zjenicu oka i džepa svoga, iako je Lepi Hare širom otvarao vrata arapskom kapitalu, iako su tada posvađani hrvatski predstavnici kmečali oko ugroženosti u brojkama i slovima odvojeno.

Stranka koja je posljednje izbore dobila derući sa javne prostitutke sve ove gore pobrojane političare, koja je pljuvala na njihov nacionalizam hvaleći svoj multikulturalizam, koja je prokazivala njihov kriminal krijući svoj reket u kožnu torbu, koja je urbanim rasizmom označila sebe za nešto za šta glasuju oni „moćni, inteligentni i neopterećeni", a sve ostale podcrtala pod neuke i fašističke provincijalce, koja je prozivala i ponižavala sve ostale novinare u zemlji, zaista je personifikacija naopakih vrijednosti našeg društva. I neviđen presedan. Jer u trenutku kad niti najveći idealisti ovu zemlju nisu mogli vidjeti čitavu, SDP je nostalgičnom romantikom obećao Jednu i Jedinu koju nitko i ništa neće moći rasturiti. U samo pola godine, učinili su da većina nesvrstanih, uključujući i poslovično neupućene strance na sve ovo gledaju jednim sasvim drugim očima. U samo pola godine svojom bahatošću, licemjerstvom i dvostrukim aršinima jedne odseljavaju, a one koji ostaju svađaju do srži.

Ono što je najjasnije, na kraju balade, je da Zlatko Lagumdžija nema svoje ljude. Niti je s ljudima dobio izbore. Oni su negdje drugdje. Sve što Zlatko ima samo su klauni i glumci koji služe svrsi. Potkupljeni Bakir zadužen za medijsku histeriju. Bakirov, srpski medijski monstrum koji godinama zarađuje plaću od tv-pretplata nesretnih srebreničkih nana koje odvajaju od svoje penzije da bi ga gledale kako se neustrašivo bori s Dodikovim kriminalitetom. Hrvatski janjičari Jurišić, Budimir i Lijanović koji gladnih očiju i bez stida popunjavaju mjesta u upražnjenoj statistici. U to ime urbani multikultići im velikodušno zanemaruju i ustaštvo i par godina osnovne škole. Ničiji predsjednik Želja Komšić - rupa u zakonu, rupa u glavi, najveći izvor i generator svih međunacionalnih sukoba proteklih godina.

Najbedastiji će naivno još jednom ustvrditi da Vaske iz Srebrenice nema ništa sa Bakirom i Zlatkom današnjice. Nije on četnik, tek mali početnik. A prešutjet će gorku istinu da su i Vaske i Živko i Lijanović samo igrači na baterije, čija prošlost nije bitna dok god ispunjavaju svoje zadatke u sadašnjosti, te da će kad odrade svoju ulogu biti izloženi ruglu, sprdnji i bačeni na dno. Vaske upravo doživljava jedan takav zvjezdani trenutak. Za koji se lafo nije znalo. Oni koji su svjesni da je ovo toliki razbuđujući šamar na licu federalnom propagandom indoktirinirane raje, kopaju rukama i nogama da opravdaju nepravdivo.

Svi ostali, kojima sve ovo nije ništa novo i strano, zovu se Abdulah Purković. Jer već godinama Federalna televizija i magazin 60 minuta pričaju umjesto njih o njima samima. Sa najodvratnijim epitetima.

Danas živimo u svjetovima koji su iskonstruirani na Vaskovićevim i sličnim lažima. Jedan takav licemjerni svijet medijskom mašinerijom učinio je gotovo nerealnim da Hercegovini u očima zaiskri suza zbog uplašenog čike Abdulaha. Stavio nas je Dodiku u krilo, fašizmu na sisu, statistici iseljavanja pod redni broj. Dabogda mu svi mikrofoni manipulacije crkli u najtežim mukama.

piše: Martina Mlinarević-Sopta l poskok.info