Rajko Vasić, izvršni tajnik SNSD-a - Naseobina BiH samo kao lagana unija tri nacionalne Republike

Rajko Vasić, izvršni tajnik SNSD-a - Naseobina BiH samo kao lagana unija tri nacionalne Republike

Tko je Rajko Vasić? Rajko Vasić je napredni grafički radnik, stolar, slikar, dizajner, enigmat, nogometaš banjalučkog drugoligaša Krajina, TV novinar, ratnik, posljednji ministar informacija Republike Srpske, inicijator utemeljenja žurnalistike na banjalučkom Filozofskom fakultetu i izvršni tajnik Stranke Nezavisnih Socijaldemokrata. Autor je knjiga Nezavisno oko, BiH ne postoji, Esenesdum i Sarajevski atentat Miroslava Lajčaka, Prsti ludih očiju i …... Rođen je 02.07.1952. Školovao se u Osječanima, Doboju i Beogradu gdje je 1975. diplomirao novinarstvo na Fakultetu političkih nauka. Novinarski posao počeo je u beogradskom NIN-u, pisao je u Borbi, Oslobođenju, Nezavisnim novinama, Republici, Radiju Slobodna Evropa, a na Televiziji Sarajevo je bio dopisnik s banjalučkog područja i samostalni urednik i autor emisije lokomoB&L koja se iz Banjaluke emitrala za područje Bosne i Hercegovine, sve dok ga mrski SDS nije izbacio s posla. Za 15 godina objavio je više od 10.000 tekstova.

Posavski obzor: Gospodine Vasiću, 10.000 napisanih tekstova u 15 godina???!!! Ispada dva teksta po danu (1,8)! Zavidna psihofizička kondicija i „skladište“ s kojeg se roba isporučuje?

Vasić: Dobro, to je bilo dok sam radio na Televiziji Sarajevo, u informativnom programu. Petnaest godina, svakog dana četiri informativne emisije, norma, izvještavanje o nesrećama, aferi Agrokomerc, sa kongresa Eskaju... plus „sporovozne“ političke emisije. Dnevno sam znao objavljivati i po pet storija. U onoj konkurenciji. Od tada mi je ostala velika produktivnost u pisanju. Kompjuteri su to još samo ubrzali.

Posavski obzor: Nakon pedeset tisuća posjeta Vašem blogu, nedavno ste se zahvalili svim onima koji vas rado čitaju, mrze ili su Vas čitali po službenoj dužnosti, ali ste ukinuli mogućnost komentiranja Vaših kolumna. Kao obrazloženje napisali ste: „Sve mogu da podnesem. Ali neistine ne mogu.“ Je li Vas samo vrijeđaju tim neistinama ili Vam neki i prijete bilo na blogu ili izvan njega?

Vasić: Nema nekih prijetnji. To je nekad bilo, kada sam pisao i davao izjave protiv Miloševića, Esdeesa i ostalih Srbljaka, Srba divljaka, dok sam bio ministar. Tada su mi zapalili i službeno auto kao opomenu pa me je onda čuvala policija. Ponekad ima neka loša rečenica negdje na portalima, nekada mi savjetuju da ne idem bez civilne pratnje u Sarajevo. Ne mislim da sam u opasnsosti. Neki broj bolesnika ima svuda. Komentare ne dopuštam zbog te anonimnosti koja ljude osokoli pa lažu i ponižavaju. Ali i zbog toga što nemam baš vremena da sve to pratim. Ne volim anonimne klozetske pisarije na željezničkoj stanici. Mnogo sam podnio pišući pod svojim imenom, i kao novinar zbog prevelike kritičnosti, i kasnije kao političar, zbog izjava, da bih sada olako dopustio da neko prikriven pljuje po meni. Ne mora da se slaže ni da se oduševljava, nek se samo potpiše i neka kaže da je to zadnje smeće.


Posavski obzor: Je li vam poznata antirajkovasicstranka.blogger.ba?

Vasić: Kada sam pokrenuo blog, onda je neko ambiciozno načinio tu stranicu. Nisam pratio, osim što znam da je na njoj neko sranje Ibre Halilovića koji je nekad na toj TV SA bio dopisnik iz Mrkonjić Grada i Jajca. Onda on postao balija a ja postao ćetnik.

Posavski obzor: Ako nemate ništa protiv, sljedeća pitanja bi započeli Vašom knjigom „Prsti ludih očiju“, čija radnja je smještena u ratnoj Posavini. Knjiga govori o unutarnjem biću koje se, u neprirodnom stanju kakav je rat, cijepa na više svjetova i stanja svijesti. Pišući kritiku Nikola Vukolić, direktor Zadužbine Petar Kočić, ipak, je knjizi umetnuo političku i pravnu dimenziju „identificirajući“ – rekao bih - Žiku Živca dežurnog krivca: „U ovom ratu u kojem su prethodna krvoprolića bila, kako neko reče, "običan Diznilend", svak je ratovao sa svakim, savezi su pucali i driješile se u "ljubavi“ vezane zastave, ubijalo se na svim stranama, ali je, u opštem haosu, samo jedno bilo sigurno - za sve su krivi Srbi.“ Kad bi došli pred Boga, a on Vam zatražio da u par rečenica kažete tko je 90-ih započeo rat i tko snosi najveću krivicu za njega, znajući kako će Vas Svemogući prokužiti, ako bi mu slučajno pokušali zaobići istinu, što bi Vi Bogu odgovorili?

Vasić: Rat su započeli oni drugi, to je barem jasno. To znači svi mi. Niko nije amnestiran. Samo u Sarajevu postoji jedan krivac i jedna žrtva. I ja sam započeo rat, iako nisam glasao za nacionalističke budale. Ali to nema veze. Jedan neglas hiljadu, deset hiljada ne znači ništa. Veoma je teško uprijeti prstom i reći ko je započeo rat. Pričao mi je Vilijam Montgomeri, kada sam ga pitao zašto je Amerika bila protiv otcjepljenja i razbijanja SFRJ, da njima nije bio interes čak ni raspad SSSR-a. Pa kako onda, velim? Pa, sile raspada su bile jače, rekao je. To opet nije odgovor na vaše pitanje. Krojači, veliki krojači rade svoj posao na duži rok. A mi, Srbi, Hrvati, muslimani, Šiptari... samo se uključimo više nego što je potrebno i eto rata. Pogledajte analogiju: Gavrilo Princip, Srpski svat, Sijekovac, Plitvice... Nekako poznato.

Posavski obzor: Već u sljedećoj rečenici čitateljima se nudi proročanstvo i o budućoj srpskoj krivnji: „Oni su to bili uvijek dosada a tako će biti i i budućnosti jer scenario funkcioniše i nije potrebno ništa dopisi­vati niti mijenjati.Treba samo sačekati povoljan trenutak i započe­ti igru ispočetka. Treba umnožiti broj žrtava na strani onih koji su klali, treba od ubica načiniti nevine žrtve i mučenike, a one s druge strane sahraniti u najdublje rane šutnje i zaborava jer je za njih "pravda spora i... nedostižna". Je li se proročanstvo ostvarilo i jesu li Srbi još uvijek za sve krivi, ili su danas za ponešto krivi -jer su stvarno krivi?

Vasić: Srpske stvarne krivice ima. Nisam od onih koji će da se busa u prsa: Moj narod, moj sveti narod. Srbi su krivi što su učestvovali u zajedničkom južnoslovenskom projektu. Umjesto da su gledali svoja posla. Krivi su što rado ide Srbin u vojnike. Što su ponekad voljeli pravdu i mislili da se ona istjeruje ratom. Ali krivi su i drugi. Teško je izvagati koliko u srpskoj krivici ima poluproizvoda drugih nacija. Koliko je Jasenovac uticao. Ili koliko su na na Oluju uticala stradanja Hrvata od komunista, srpskih prije svega. To je đavolski posao. Ako ćemo da budemo ljudi nećemo nikad naći vagu za to. Ako ćemo nastavljati spiralu zločina, onda svako zna krivca. Govorim o ovom ratu: nikada Srbi, ovdje i u Hrvatskoj, nisu pljačkali i činili zločine nad civilima. U ovom ratu to se dogodilo i to je „zasluga“ vođstva, Miloševića i Karadžića. I zato ih je trebalo objesiti i za muda i za vrat. Hag je za njih luksuz. To je kad istorijski idioti vode politiku i kreiraju geostrategiju. Ako su htjeli zločin prema Hrvatima, mnogo veći im je zločin bio ostati u Hrvatskoj, mirno, prihvatiti šahovnicu, putovnicu i domovnicu.

Posavski obzor: Nakon konstatacije: „Sve što živi i diše, da bi potrajalo, mora da vodi ne­prekidnu borbu za opstanak. Sinonim borbe nije bitka. Ona bude i prođe. Sinonim za borbu jeste – rat. Rat je stanje otvorenog ili prikrivenog sukoba, veće ili manje snage, razornosti, trajanja. Ali, ne ratuju samo narodi. Ratuje i čovjek sa - čovjekom. Rat postoji i u pojedincu“, nameće se pitanje; jeste li Vi ratnik? Ratujete li sada protiv nekog naroda, protiv nekih ljudi, ili kao pojedinac u sebi imate rat sa sobom i tko ima šansu preživjeti?

Vasić: Ne ratujem protiv nekog naroda. Ratujem protiv budala, opsjenara, loših trendova, zlonamjernih kretenoida, suludih sitnica koje, sve zajedno i sa nešto aditiva uvijek mogu da pokrenu novi rat. Ili novi sunovrat. Jesam ratnik riječi. Ništa nije tako sveto da ga se ne bi moglo riječju udariti u glavu. Sa sobom ne ratujem. Načisto sam sa sobom. Da nisam ne bih pisao, ne bih govorio, ne bih imao oštar i izdiferenciran stav. A preživjeće budale i oni koje sam nabrojao. Riječi i stavovi ne mijenjaju svijet i nikad ne pobjeđuju. Uopšte, da li sam ratnik. Nisam. Ni u ratu nisam bio. Samo sam nastojao da me budale ne ubiju na lak način.

Posavski obzor: U knjizi su opisi ratnih stradanja, mučenja i ubijanja surovo stvarna tako da savjest normalnog čovjeka naprosto vrišti od bola. Neki su napisali da su ti opisi: „Izvodi iz s uživanjem napisanih djela i nedjela“. Je li danas stvarnost manje strašna, a savjest na visini zadatka ljudskosti ili je na ovim područjima nastupio tek ratni predah jer, kako nam Vaša knjiga na samom kraju za rat kaže: „Kad se istroše vojske, onda stane pa čeka da se nakoti.“?

Vasić: Na bunjištima zla je kao i na stvarnim bunjištima. Smrdi, podzemna vrelna tinja, dimi se, na kraju se razgori, pa udari kiša, velike vode, sve se zagasi, malo zasmrdi ponekad pa čeka da se opet posve usmrdi, zagrije i zapali. Na takvom bunjištu mi živimo. Ovdje svrdlo zla stalno radi. Jedno zlo kupuje tri druga u budućnosti. O tome je pisao Andrićev prijatelj Maks u poznatom pismu kada je odlazio, beježeći od zle Bosne, da pogine u Španskom ratu. Pisao je o tome i Andrić. Jedini izlaz, ako on uopšte postoji, jeste: podjela. Podijeliti sve što se može podijeliti pa onda polako i pribrano ići u budućnost. Negdje i nekad se dodirivati a nikada ne miješati.

Posavski obzor: Pisali ste za razne novinske kuće. Jesu li Vas zbog Vašeg pisanja ti nesrpski mediji (a poglavito sarajevski) i prije rata kao i sada nazivali četnikom i fašistom ili ste ovo „unapređenje“ dobili tek u, i nakon zadnjeg rata?

Vasić: Čin četnika i fašiste sam dobio nakon posljednjeg rata. Dok sam pisao ranije, nisam imao te prinadležnosti. Jesam jednom imao malih problema što sam u televizijskom izvještaju upotrebljavao neke hrvatske riječi. Onda su pitali da li sam Hrvat. Nije. Pa onda ništa. Bilo bi možda problema da sam bio Hrvat. Sa tim činovima je uvijek bunilo. To ne treba uzimati ozbiljno. To nije upereno prema meni, pojedincu. Kad u Sarajevu kažu da sam fašist to je zato što nemogu da podnesu Srbe. Kad se kaže ustaša, ne govori se nikome ništa pojedinačno, govori se Hrvatima, svi su ustaše. To je ono zašto mislim da traži podjelu, razdvajanje. Nema smisla da žrtve žive sa svojim fašistima koji nikad nemaju pravo da budu žrtve.

Posavski obzor: Od svih političara koji danas ovako ili onako djeluju u beha politici i vlasti, gospodin M. Dodik je jedan od rijetkih koji nema ratnu prošlost pa ipak mu baš ti političari - sa sumnjivom ratnom prošlošću – u životopis lijepe četništvo. Što Vi kažete na to?!

Vasić: Pa to je ta pojava koju sad pomenuh. To je stara balkanska urođena genetska modifikacija, svojstvena svima – ako smo zajedno, izmiješani, neko mora biti nagužen, potlačen, podjarmljen. Svi drugi. Cijeli kolektivitet. Da bi to bilo efikasno, moram vas sve jednako obilježiti. Prvog i najznačajnijeg obilježiš odmah pa onda sve ostale. Taj teror se prenosi na sve ideologije, stranke, opcije, programe. Sarajevski SDP, na primjer, misli da srpski socijaldemokrati moraju da se odreknu nacije. A oni, pri tom, razvijaju islam, bošnjaštvo. Jednostavno, kad se odrekneš nacije, onda se tobom lako vlada. Dodik je za takve četnik. Oni to pričaju po svijetu. To je komnistički totalitarizam, kominternovski staljinizam. Svi smo komunisti/bosanci, niko nije Srbin ni Hrvat. Ali to je samo prva faza. Poslije smo svi bosanci a vi ste podjarmljeni, sirotinja raja. To je pozadina etiketitranja četništvom.

Posavski obzor: Neke izjave premijera Vlade R. Srpske godpodina M. Dodika, takve su naravi da čovjek naprosto pomisli kako iz Dodika progovara Rajko Vasić. Ujedno, poruke imaju takvu snagu i direktnost da je teško ne pomisliti kako iza njega i RS (Republike Srpske) ne stoje i neki inostrani faktori ili zemlje. Ima li toga i o kojim zemljama i političarima je riječ?

Vasić: Meni je teško da budem advokat Mile Dodika. Mada mnogi novinari i sarajevski političari, a vjerovatno, i strani analitičari, misle i govore kako sam ja ideolog SNSD-a i prvo ja pričam a onda Mile to radi, ja najavljujem a on razrađuje. Smiješno. Ne može se biti ideolog Miloradu Dodiku. Objašnjenje je u tome da smo mi realna grupa političara, sazreli kroz sva zla i loše namjere koje su nas sačekivale. Ima tu i ljudi koji nisu javno eksponirani a u timu su. U prvom mandatu, kad sam kod Dodika bio ministar, imali smo iskrene namjere da BiH profunkcioniše, iako smo u programu kod osnivanja Stranke nezavisnih socijaldemokrata, 1996. zapisali da je naše viđenje: BiH sa dva entiteta i tri ustavna naroda, da se otvorimo prema Evropi, auto-tablice, pasoši, granična policija...mnoge smo teške stvari prihvatali. Ali smo brzo uvidjeli da tu nema iskrenosti. Sve je bila samo bezočna unitarizacija. Ja sam i tada uočio problem i 99. u banjalučkom nedjeljniku napisao tekst u kome sam se zalagao za treći entitet. To tada niko nije smio da prozbori. 2005. sam napisao knjigu „BiH ne postoji“. Tada se konačno uobličila politika prevashodnog očuvanja Republike Srpske kao preduslova opstanka srpskog naroda u BiH.

Niko ne stoji iza Dodika i nas. Ali, mi smo u pravu. I to nas čuva. Mi ne tražmo rušenje BiH ni poništavanje Dejtona. To nas čuva. Mi smo male ribe da bi neko stajao iza nas. Ne kažem da nismo vješti pa nekad plivamo pored peraja velikih riba a nekad otplivamo malo dalje, da ne remetimo interese. Za razliku od Esdeesa, SDA i HDZ, u onim prvim godinama, u ratu i poslije rata, mi nismo nacionalne budale. Mi ne jedemo bijeli luk i slaninu i ne trljamo se time po čupavim prsima, srbujući ko halucinantne izlude. Mi znamo da vrijeme radi za autonomije. Ako iko stoji iza nas to je onda vrijeme. To je strpljenje. To je pozivanje na prava.

Posavski obzor: Navijate li Vi za nogometnu reprezentaciju BiH ili, po ugledu na gospodina Dodika, to činite samo kad BiH igra protiv Turske?

Vasić: Dodik je dobričina. Nikad ne navijam za reprezentaciju BiH. Meni BiH ne znači ništa. Ne postoji. To je naseobina. Pa ne postoji ni reprezentacija BiH. Ali pustite mene. Kakva reprezentacija kada će od trojice jedan da se oduševljava Modrićevim igrama u Totenhemu, drugi Stankovićevim u Interu a treći da ide u Zenicu da gleda „svoje“. Reprezentacije BiH je nepotrebna, nepraktična stvar, umjesto igrališta fudbala ona može samo da postane igralište mržnje, latentne, tinjajuće, one sa bunjišta.

Posavski obzor: Je li u zadnjem ratu na BiH izvršena agresija ili je to bio građanski rat?

Vasić: Ma, kakva agresija. Prije svega, dogodile su se tri jednostrane secesije. Dijelovi više nacija i zajedničke institucije, JNA prije svega, ostale su na tim područjima. Ništa se nije moglo dogoditi za tri minuta, pa ni povlačenje te krnje JNA. Onda sarajevske osmanlije pokolj u Dobrovoljačkoj nazivaju brobom protiv agresora. Agresora koji se, ko usran, povlačio. Kao i u Tuzli. Ti ratovi su bili i građanski, i otcjepljivački, i međunacionalni, i međuvjerski, i osvetnički, i nasljedni. Jer, ovdje ratovi nasljeđuju jedni druge. Rat ima neka prećutna nasljedna prava. A BiH. BiH nikada nije bila ništa da bi se na nju izvršila agesija. Agresija je samo poetski izraz za prava na samostalnu sarajevsku državu u kojoj su svi unitarizovani, homogenizovani i ukolijenčeni. Namajanje kao Hrvati u Federaciji a, po mogućstvu i gore.

Posavski obzor: Smatrate li da je u prošlom ratu postojala Armija BiH (ABiH) kao jedna vojska sva tri naroda ili su u sukob bile involvirane tri nacinalne vojske srpskog, bošnjačkog i hrvatskog naroda?

Vasić: Armija BiH je postojala koliko i BiH. Fildžan. Sukob je bio između tri nacionalne vojske. Bez obzira što su Hrvati glumili da su u toj A BiH. Nama su mnogo puta javili gdje će nas i kada muslimani napasti. Ja sam se vozio u džipovima HVO u Doboju, usred rata.

Posavski obzor: Je li današnja A BiH jedinstvena i protiv koga bi ona ratovala ako bi došlo do ponovnog sukoba između tri naroda?

Vasić: Današnja Vojska Naseobine, smiješna je trosatnijska, domobransko-honorarna regimenta. Vojska čiji pripadnici sa najlonskim kesama punim luka i paradajza čekaju autobus i nose kišobran, nije ni vojska za borbu protiv baba. To je prožderivač koji troši pare. Ona ne bi ni protiv koga ratovala. Ona bi se razbježala ko rakova djeca.

Posavski obzor: Je li policija R. Srpske nešto kao srpska vojska za nedaj Bože pa zbog toga Banja Luka ne želi pod kišobran savezne i centralistički ustrojene policije?

Vasić: Nije to nikakva vojska, rezervna armija. Mi ne želimo ni pod sarajevski kišbran udruženja pčelara. Mi mislimo da ne treba niko da ide ni pod koji kišobran. Policija Srpske je nešto s čim je Srpska ušla u BiH. Republika Srpska je u BiH unijela svoju teritoriju, ustav, organe vlasti, institucije, vojsku, policiju, sudstvo. Unijela je to i hrvatsko-muslimanska federacija. Zašto se odricati toga. Greška je bila reforma vojske i sjedinjenje ta tri smiješna puka. SNSD je predlagao potpunu demilitarizaciju. I sada smo za to.

Posavski obzor: Što mislite o Haaškom sudu na kojem se sudi hrvatskom i srpskom političko-vojnom vrhovništvu, između ostalog i po zapovijednoj odgovornosti, ali ne i bošnjačkom vrhovništvu?

Vasić: Haški sud je sud koji je proteza rata i ratnog imidža koji je stvoren po sistemu presveta i prečista žrtva i prljavi Srbi. Srbi su, dabome, doprinijeli u izvođenju radova na terenu i stvaranju takve slike. Haški tribunal ima zadatak ne da presudi pravdu i kazni zločince, sve, nego da opravda secesije, forsiranje jedne nacije u BiH, etničko čišćenje Srba. Da zaštiti muslimane. Sud i Tužilaštvo BiH, koji su neustavni, nelegalni, nametnuti, nema ih u Dejtonu i nisu prihvaćeni od legitimnih organa tri naroda i dva entiteta, osudio je Srbe na 880 godina, Hrvate na 166 godina a Bošnjake na 97 godina. Osudio je 105 Srba, 26 Bošnjaka i 24 Hrvata. Ko misli da je to odnos zločina i krivaca? Tako, i još gore sudi Hag. Hag pravi predstavu, i Hrvatska ranije, sa Gotovinom. A mnogo većih zločinaca je bilo. Ako je Gotovina uopšte zločinac jer tek tužilaštvo to treba da dokaže a sud opravosnaži. A onaj Glavaš pravi šprdnju i sa Hrvatskom i sa žrtvama i sa pravom. Dok Dudaković prkosi i bogu i narodu. Kakvo ono bunjište, takav i Hag.

Posavski obzor: Radi li Sud BiH za ratne zločine korektno ili ne, i je li moguće pomirenje među narodima bez kažnjavanja ratnih zločinaca na sve tri strane?

Vasić: Pomirenje nije moguće, sa punim ili praznim zatvorima, to su lirske iluzije. Poetske utopije. A već sam nehotice rekao o Sudu i Tužilaštvu BiH. To nije sud i tužilaštvo BiH to su sarajevski sud i tužilaštvo.

Posavski obzor: Međunarodni sud pravde u Haagu donio je presudu kojom je VRS (Vojska Republike Srpske) osuđena za genocid u Srebrenici. Po Vama, je li se u Srebrenici dogodio genocid ili „samo“ masovni ratni zločin i kako i zbog čega je uopće moglo doći do srebreničke tragedije?

Vasić: Pripadnici vojske Republike Srpske a ne cijela VRS.

Nikakav genocid se nije dogodio. Zločin jeste. Nešto teži nego drugi zločini. Mada se zločini ne mogu mjeriti kilogramima. Ljudski život je vredniji od svega. Samo jedan ljudski život.

Neorganizovanost vlasti, netalentovanost za organizaciju vlasti, opšta anarhija, projektovana podvala, manipulacije leševima tipa Avdo Palić, jaransko ukopavanje preko veze, neadekvatan forenzički tretman, srpsko (Čavić) priznanje i prihvatanje proizvoljnog broja od 8.300 i više žrtava zločiništa u Srebrenici... dovelo je do toga da se broj žrtava Srebrenice nikada neće moći pouzdano utvrditi.

To je, od početka, i bio cilj. Kogod kaže da je manje biće neprijatelj muslimana, Bošnjaka, Bosne i Žrtve. Meholjić je svjedočio o tome da je Alija u Holidej Inu govorio da treba da se pokolje 5000 muslimana u Srebrenici pa da Amerikanci intervenišu. Ja to ne bih odbacio. Mislim da se radi o jednoj dobroj režiji u koju je naivni Mladić upao a kasnije je cijeli zločin još i dorežiran.

Ipak, neke činjenice mogu da se pogledaju detaljnije.

Stanovništvo Enklave Srebrenica u julu 1995. brojalo je oko 40.000 duša od čega su 80% bile izbjeglice. O tome govori debrifing Holandskog bataljona a izvještaj je pripremio O. Van der Vind, brigadni general: „Na početku jula, stanovništvo enklave brojalo je približno 40.000 lica“. Posmatračka misija UN u Srebrenici u zvaničnim izvještajima centralama u Zagrebu i Sarajevu, 26. jula 95. (major P.H.D. Rajt) procjenjuje brojnost vojnih snaga u enklavi na 4.000, na osnovu opšteprihvaćenog postotka da je vojnosposobnih u ukupnoj populaciji 10%. U depeši Jasušija Akašija, specijalnog izaslanika UN za BiH, 15. jula, kaže se da je osnovna cifra stanovništva ustanovljena 93. – 42.500 - i da ostaje nepromijenjena. Pošto je od tada moglo biti samo odliva stanovništva a ne novog priliva, realnije je da se broj kretao bliže 40.000 nego 42.500. Haški tribunal je u presudi Krstiću konstatovao takođe broj od 40.000 mada uz konstatciju da su „Snage bosanskih Srba“ odredile tih 40.000 za uništenje a oni su predstavljali bosanske muslimane uopšte. Jasna je ovdje namjera da se falsifikuje potka genocida. Ne postoji ni dokument ni bilo kakvo svjedočenje o tome da je neko planirao da pobije tih 40.000 ljudi. I nije jasno čemu konstatacija da su oni predstavljali bosanske muslimane uopšte. Osim ako neko namjerno na sudu nije stvarao osnovu za falsifikovanu srpsku namjeru istrebljenja muslimana uopšte i svih. Potom su uslijedili događaji u Srebrenici. Ratko Mladić je tamo pravio pozorište sa čokoladama i djecom, što jeste imbecilno ali odaje jednu važnu činjenicu – niko ne bi tamo došao sa čokoladama i paradirao pred kamerama (uklonio bi ih, vojna tajna, zona borbenih dejstava...) da je imao plan i namjeru da sistematski zarobljava i strijelja zarobljenike i civile.

Stanovništvo je transportovano autobusima prema Tuzli. Neki su krenuli neorganizovano po šumama, kroz terene koje ne poznaju i koje su bile zona opkoljavanja enklave a to znači, mnogo minskih polja, mnogo rovova sa posadama koje nisu u svakom trenutku pod komandom (sistem veza zasnovan na RUP-ovkama i akumulatorima).

Izvještaj komande sjevero-istočnog sektora snaga UN, vazdušna baza Tuzla, upućen 4. Avgusta 95. sa oznakom: Predmet: Situacija sa raseljenim licima u Srebrenici. Posljednje informacije. Ukupan broj u sjeveroistočnom sektoru 35.632. Smješteni u privatnom smještaju 17.383. Smješteni u kolektivnim centrima 9.749. Kamp vazdušne baze Tuzla: 6.500. 29. jula je WHO registrovao 34.341 izbjeglo lice u Tuzli. Razlika je, okvirno, 4.500 lica.

Ričard Batler, vještak Tužilaštva Haškog tribunala je u sudnici rekao da je razumno pretpostaviti da je između 1.000 i 2.000 ljudi stradalo u borbama tokom povlačenja kolone. Označio je vrijeme od 12. do 18. jula. Ken Biser, oficir Unprofora, 17. jula izvještava da je do 3.000 stradalo od mina i u sukobima sa VRS. „Nepoznat broj je zarobljen. Neki su izvršili samoubistvo.“ 19 mjesta je evidentirano kao područja sukoba muslimanskih snaga u kolonama i VRS što je moglo proizvesti na svakom mjestu po pedeset pogunlih prosječno, što je minimalan gubitak kada se ulazi u zasjedu na nepoznatom terenu a protivnik zna da kolona nailazi. To je mogućnost žrtava od oko 1.000.

Izjave muslimana govore o većim brojkama. Ševal Ademović govori da je u Kamenici vidio 200 do 250 mrtvih, Sado Ramić kaže 1.000. Abdulah Salkić je dao izjavu da se radi o nekoliko stotina mrtvih. Mevlid Alić kaže da je mnogo mrtvih duž puta za Baljkovicu. Nazif Osmanović kaže za Buljin: 100 poginulih i mnogo ranjenih. Očito je da se radi o borbama. Nije moguće organizovano zarobiti bez žrtava, razoružati i strijeljati ljude u 19 mjesta. Smail Hodžić kaže da je veliki broj ljudi iz kolone u Pobrđu, izvršio samoubistvo. Radilo se o civilima ali nije jasno čime su se ubijali. Ili su to bili naoružani civili što se sistematski prešućuje nego se iz sintagme koristi samo jedna riječ. Nedžad Avdić je izjavio da je veliki broj ljudi koji su bili sa njim u predjelu Kamenice izvršilo samoubistvo. Ramiz Husić je izjavio da je vidio 12 osoba koje su izvršile samoubistvo. Bajro Sandžić je 13. jula izjavio da je vidio nekoliko mladih ljudi koji su se ubili ručnim bombama. To je normalan postupak. Nakon višegodišnjih zločina po okolnih selima, koje je činio Naser Orić i njegove horde, obični ljudi, seljani, znali su šta ih čeka. Znali su da vrijeme vraća krv onome ko ju je ranije prolio. Njihova nevinost nije mogla biti prepreka. I zato su se ubijali. I borci su, to je bio nepisani običaj kod svih vojski, na posebnom mjestu u uniformi imali jedan metak koji se ne troši u borbama, za slučaj neposredne opasnosti zarobljavanja. Naravno, bilo je i strijeljanja zarobljenika i civila. To se mora pretpostaviti. Sporno je samo koliki je broj u pitanju i da li su validna svjedočenja Erdemovića, naprimjer, koji je u nagodbi sa sudom. Ili je čak imao određenu ulogu u projektu da se od svega načini slika o genocidu.

Da se odmah razumijemo, Mladića treba suditi vojni sud Vojske Republike Srpske, mada to više ne postoji, jer je bio na tom dijelu ratišta i kao komandant vojske morao je poduzeti sve da se ne dogodi ni jedno ubistvo pa čak ni progon kolone kroz šume. To više nije bila borba za liniju fronta ili za nove teritorije. To je bio progon sa velikim izgledima za egzekuciju. Ali nema načina da se ustanovi brojka od 8.300 pobijenih u genocidu. Srpska odgovornost je za čiste zločine, bez obzira koliko ih je. Bošnjačka odgovotrnost je da objavi sve relevantne dokumente o događajima na cijelom prostoru od Srebrenice do Tuzle i u samoj Tuzli. Ako se to izbjegava, onda je u pitanju zločin genocidom. S predumišljajem. To je stvarna pozadina insistiranja na genocidu.

Posavski obzor: Ima li snažan politički angažman Turske u BiH prijateljske namjere prema sva tri naroda?

Vasić: Turska ne može biti prijateljska ovdje. Čak ni muslimanima. Ali to je njihov problem. Srbima i Hrvatima ne može sigurno. Turska ima teritorijalne interese. Ona hoće da loži vatru u mojoj kući, da otvara i zatvara prozore, da ovdje instalira svoju ekonomiju... Nova jednopolarna slika svijeta, svijet ucrvan finansijskom krizom i slomom velesile za širenje demokratije, bolje rečeno, krahom bipolarnog svijeta, i Turska je dobila raspuline i pukotine, džepove, areale, koje je zanimljivo popuniti. A narasla je po snazi i vojsci izvan svojih granica. I proradio je istari imperijalni otomanski gen. Ti areali su oslobođeni na teritoriji bivšeg SSSR-a, na potezu Irak – Iran, na Balkanu, ovom našem. Turska ima namjeru da pomogne islamizaciju BiH, da je pospješi. Da je unitarizuje. Da stvori islamsku republiku u srcu Evrope, pod Bečom. To su dvadesetprvovjekovni turski čadori pod bečom. Kao nekad. Evropa, stara, neokupana, ofucana, troma, spava, ne češe se. To joj se može osvetiti. Hrišćanstvu prije svega. Stoga Turska ne može biti prijateljska ovdje, u BiH. Ni u Srbiji. Ni Hrvatskoj, iako se to čini daleko. Gdjegod ima muslimana na ovim prostorima, oni će se dolaskom Turske radikalizovati. Miniprimjer je Sandžak i onaj tamo Zukorlić sa partizanskom autonomijom Sandžaka iz 43. godine. Radikalizovanje muslimana dovodi do sukoba sa hrišćanima. A na čijoj će strani u tom zatezanju i sukobljavanju biti Turska? Znači, Turska će ovdje da proizvodi sukobe a onda da pomaže „ugroženima“. Turska je prethodnica američkih interesa, mada je to prikriveno, jer se SAD ne žele ovdje očito konfrontirati sa Rusijom. Dovoljno im je Kosovo i jedno vrijeme će se ušutiti. Ali Turska to koristi i protiv hrišćanstva za koje se Amerika baš i ne češe nešto naročito. Turski ambasador u BiH je, nekidan, na nekoj sarajevskoj televiziji izjavio: „Zato će Evropskoj uniji trebati vremena da razmisli o sebi, o tome kako da prilagodi svoj sistem turskom članstvu u EU. Kada dođe taj dan EU će biti sretna da prihvati Tursku. U protivnom, EU bi morala živjeti sa strahom od potencijala ostavljanja Turske izvan unije.“ Pogledajte tu otomansku, imperijalnu, kolonijalnu oholost. Turska, dakle igra na sigurno. Ako EU nema namjeru da je uključi, ona će stvarati kontrateg na cijelom ovom prostoru oko sebe. Ako je primi, onda je Turska u prednosti jer će iznutra razarati EU. Ne samo u svom interesu, jer jaka EU ne odgovara Americi, prije svega.

Posavski obzor: Kako komentirate to što bošnjačka elita gradskim ulicama i javnim ustanovma daje imena po „velikanima“ otomanskog okupatora?

Vasić: Kompleks manje vrijednosti. Srbi i Hrvati imaju istoriju, nije baš sjajna, ali je njihova. A muslimani nemaju. Imaju tuđu. Stoga im treba i Srebrenica i Agresor i da su žrtva, da imaju svoje Matije Gupce i svoje Kosovske bitke, svoje Jasenovce. To je potpuni istorijski autizam, veličati mračnu istočnjačku imperiju koja je ovdje sabljarila vijekovima.

Posavski obzor: Kakav je Vaš odnos prema Srbiji kao i njenoj zvaničnoj politici?

Vasić: Srbija je, srećom, druga država. Naš odnos prem Srbiji je dejtonski. Treba iskoristiti sve mogućnosti Dejtona. Razvijati ekonomske veze. Mnoge nacionalne niti su zajedničke, porodične. Ali radi se ipak o dva različita geografikuma, dva seta različitih uslova u kojima živi jedan i drugi srpski narod. Mi, ovdje, moramo imati svoj vlastiti nacionalni, realni, projektovani, smisleni, politički i dugoročni interes. Nama ništa ne znači prelamati interes kroz beogradsku prizmu. To je propast. Mi se ovdje moramo držati svetog trojstva: Moja noga, moja zemlja, moj jezik – sve na jednom mjestu i istovremeno.

Srbija radi u svom interesu. Ne kažem, još ima tragova upotrebe ili želje za upotrebom ovdašnjih Srba. Ali, vremena su se promijenila. Srbija više ne može da trguje nama, kao nekada kninskim, krajiškim, slavonskim, kosovskim Srbima. Srbija treba da rješava svoje probleme i dok ih rješava na principijelan način, čuva i BiH. Kao na primjeru Kosova. Kad se Srbija odrekne Kosova, BiH je u velikoj opasnosti. Ne mislim na otcjepljenje Republike Srpske i pripajanaje Srbiji. Mislim na raspad i osamostaljenje Republike Srpske. Mislim da Beograd polako shvata da je bolje imati dvije srpske države nego jednu.

Loše je što se Srbija hvata u kolo sa Turskom i loše je što se to kolo jednom vilo do Stambola, drugiput do Saraja. Turska će naguziti Srbiju. A EU će to mirno gledati jer nema interesa da integriše ni jednu ni drugu zemlju. To Turska zna i zato nastoji da bude glavna mečka među mečićima ovih brdusina.

Posavski obzor: Jesu li za Vas Slobodan Milošević, Radovan Karadžić i Ratko Mladić ratni zločinci ili heroji srpskog naroda?

Vasić: Heroji nikako nisu. Zločine treba da dokaže i presudi sud. Oni su marginalci, kao i Tuđman, Alija, Kljujić, Boban, Mesić, Račan, Krajišnik i na stotine drugih nesretnika... koji se nisu snašli u vrtlogu vremena. I nikada se ne bi snašli. Oni nemaju taj kapacitet. Umjetnost Velikih Krojača i jeste u tome da angažuju takve autiste i marginalce. Oni su krivci, ali krivci prije svega srpskom narodu. Pisao sam o tome opširne tekstove.


Posavski obzor: Bošnjački politički, intelektualni, vjerski i vojni vrh, preminulom ratnom zločincu generalu Armije BiH Rasimu Deliću upriličio je sahranu uz najviše vojne i državne počasti kao i govor na sahrani u kojem je poglavar IZ (Islamske zajednice) reis Cerić govorio o njemu kao domoljubu i primjeru ljubavi prem čovjeku. Što vi mislite o tome?

Vasić: Mislim da je to njihova stvar. Nemam ništa zajedničko ni sa jednim od tih faktora. I ne želim da im popujem koga da sahranjuju a koga samo da zatrpaju u lišće u kanalu. Neka slave i sahranjuju koga hoće. Svako. To govori o njima a ne o nama. Ali ne želim ni da neko drugima ili meni propisuje vertikale morala i probira dobre Srbe i zločince. Svaki narod mora da valorizuje svoje junake i antijunake i da taj teret nosi sa sobom. Ne zanima me Delić i slični. Što se mene tiče, neka Dudaković trista godina hoda slobodan. To je teret njegovom narodu, ne meni. I taj teret će ih stići kad-tad.

Posavski obzor: Postoji li u BiH stvarna opasnost od islamskog terorizma, hoće li on biti još prisutniji ili ne, i kako Vi vidite odnos bošnjačke elite prema tom problemu?

Vasić: Opasnost je tako blizu da smo mi neprirodno smireni. Svi u BiH. Ništa lakše nego ovdje razviti teroror, sistematski. Eksploziva ima ili lako može da dođe. Regrutovanih ima na hiljade. Znanja ima iz rata ali i ne mora, može se lako do njega doći. Podjela ima po svim osnovama. Pojas terora je već opasan. Biće sreća ako se ne aktvira.

Posavski obzor: Poglavar IZ (Islamske Zajednice) je reis Cerić. Je li Cerić samo vjerski poglavar ili utjelovljuje u sebi i vjersku i političku moć?

Vasić: Reis Cerić je kombinovana vjerska i politička bomba. On je zakonita posljedica ratnog i poratnog toka muslimanske mikro-istorije na ovom prostoru. Loša minijaturna, koncentrisana, kopija je, npr. Zukorlić.

Oni autisti, primitivci, marginalci, o kojima sam govorio, omogućili su pojavu Cerića. To je posljedični odnos. Islamska zajednica ovdje ima poglavara, jednog vođu i on ima preduslove, u lošem političkom i intekektualnom okruženju, ako ima dovoljno agresije, narcisoidnosti, volje za moć i podmuklosti, da se uspne i da nadiđe sve i da im bude i stožina i bič, i okupljač i gonič, i svjetionik i duhovnik. Doklegod se sarajevska politička sećija bude bavila nepostojećom BiH, ne gledajući realan muslimanski interes, kao što mi gledamo realan srpski interes u BiH, dotle će Cerić rasti i jačati i postajati Sameini, sarajevski Homeini.

Posavski obzor: Je li Sarajevo za Vas glavni grad i je li Sarajevo i danas multietničko?

Vasić: Sarajevo nije ništa. Čak ni ona poštapalica: regionalno, privredno, kulturno i turističko središte. Od grada kreativne Televizije Sarajevo, svjetske kompanije Energoinvesta, Olimpijade, bravuroznog Želje, Sarajevo se pretvorilo u svratište karavana, ovaj put ljudskih, iz Sandžaka, iz arapskih zemalja, u grad feredža, etničkog steriliteta, azijatskog mrtvila, zapjenušenih kljova novinara i sokačke političke vizije. U Sarajevu je jezgro raspada i samouništenja BiH ali i uništenja tolerancije, evropeizma, kulture savremenog svijeta.

Posavski obzor: Nedavno ste u među Bošnjacima izazvali buru negodovanja jer ste prethodno izjavili da je BiH u zemljopisnom smislu samo na međunarodnoj karti odrednica, a unutar sebe ona je naseobina i to nije država.“ a zatim ste dodali „U BiH će se završiti raspad Jugoslavije“ i to „makar se svi mi izljubili.“ Je li u pitanju tek Vaša provokacija ili izjava predstavlja Vaš stvarni stav o „spontanom“ raspadu BiH iznutra ili pak jednostranim odcjepljenjem R. Srpske?

Vasić: Republika Srpska nije klasična srpska budala. Nećemo se baviti balvan revolucijama, amaterskim stvaranjem države i avanturizmom tipa SAO, srpska autonomna oblast. Za sve dođe vrijeme. Dođe vrijeme, sve se preokrene, kao u pjesmi Čija frula ovim šorom svira. U ovoj fazi je dovoljno da smo zaustavili dalje skrnavljenje dejtonske pozicije Republike Srpske. I počeli smo je jačati, ekonomski, politički, institucionalno. U sljedećoj fazi možemo ponuditi konfederalni koncept koji bi podrazumijevao i teritorijalno rješenje hrvatskog pitanja. To je, za sada i prema ponašanju Sarajeva, nerealno. Ali ako ostane tako, to će onda biti korak ka raspadu. Ali i ako ne bude, treba svima da bude jasno da povratka nema. Političke ljubavi nikada više u BiH neće biti. Maksimum koji se može postići je tolerantna hladnoća. Realnija je latetntna mržnja. Nema snage i unutrašnje eneriji koja bi proces preokrenula u zbližavanje, ne samo međunacionalno nego ni političko. Uvjeren sam da će doći vrijeme kada će svi shvatiti da BiH više nema ni jedan razlog postojanja. Tada će se ponudiiti razgovori o mirnom razlazu. Uvjeren sam da to neće biti Banjaluka. Dakle, otcjepljenje je opcija na kojoj ne insistiramo.U BiH je ugrađen gen raspada onog trenutka kada je Njemačka priznala Hrvatsku. Pojednostavljeno objašnjenje je: tamo su ostali Srbi, ovdje su ostali Hrvati. Ne znam koja priluda je mislila da to može funkcionisati. Osim ako istrijebiš Srbe tamo a Hrvate ovdje. Malo je nedostajalo da se to i ostvari. A čak i da se na tom planu raspada ništa ne pomakne, onog trenutka kada Hrvatska uđe u EU, BiH je u velikoj nuždi. Sigurno će Hrvatska tada, ili kao država ili preko političkih aktera, postaviti pitanje BiH: Šta je sa Hrvatima. Blokiraće njen put kao EU. Zahtijevaće jednakopravnost. To će postati prvoklasno unutrašnje političko pitanje Hrvatske. Sada Hrvtska šuti jer ne želi da kvari put EU, kad je već došla pred vrata. Šta će tada Sarajevo reći? Nije dovoljno upotrebljavati dvije, tri hrvatske riječi, općina i slično, pa da se stvari glade unedogled.

Posavski obzor: Ali, istog dana ste izjavili da R. Srpska ( SNSD) „gleda BiH kao što je to Dayton napisao, a to je zajednica dva entiteta i tri naroda i od toga se ne odustaje.“ Kako mislite ostvariti namjere o odcijepljenju ako i sami kažete da poštujete Daytonski sporazum koji nije predvidio odlazak R. Srpske, a i Banja Luka daje podršku stvaranju trećeg (hrvatskog) entiteta?! Nisu li Vaši tako oprečni stavovi o Daytonu ipak u koliziji?

Vasić: Rekao sam već, ne mislimo ostvarivati namjere o otcjepljenju po svaku cijenu. Naša opcija je samostalnost. U okviru BiH, dakle u okviru Dejtona. Ili izvan BiH, ako nikako ne može drukčije. Vrijeme radi za autonomije, rekao sam i to. I drugi rade za našu samostalnost. Dakle, nema kolizije. Ne dirajte Republiku Srpsku i mirna Bosna. Treći entitet takođe nije kolizija. Muslimansko-hrvatska federacija, koja je ušla u BiH, ne može takva i izaći iz BiH jer Hrvati i muslimani nemaju jednake poglede na ravnopravnost. Može izaći samo podijeljena ali to onda znači da nema BiH. Sarajevu je bolje da tu Federaciju razdvoji na muslimansku i hrvatsku. To znači da se kantoni sa hrvatskom većinom ujedine, na dejtonskim granicama. Može tu da bude i Orašje. Teritorijalni diskontinuitet nije prepreka federalizaciji. Dakle, nema kolizije. Dejtonski sporazum je širok okvir za Hrvate. Sarajevo je uzak okvir za Hrvate i za Srbe. Dejtonski sporazum nije predvidio odlazak Republike Srpske ali nije predvidio ni njeno ukidanje. Čak ni ukidanje njene vojske. Nemojte nasijedati na sarajevski prevod političkih stavova SNSD-a. Sarajevska igra asocijacija je stvorila situaciju da, čim se kaže Republika Srpska, asocijacija je otcjepljenje, priključenje Beogradu itd. Doći će vrijeme kada će sintagma Ukidanje Republike Srpska asocirati kraj BiH. Dakle, nismo u koliziji. Samo smatramo da ako nema Dejtona, nema ni BiH. I kažemo da ako imate tri ustavna naroda,morate imati i tri teritorijalno-politička okvira za njih. Nema tronošca na dvije noge.

Posavski obzor: Ima li odcjepljenje Kosova od Srbije neku poveznicu s R. Srpskom?

Vasić: Matematički nema. To nije x u jednačini raspada BiH. Kosovo je stvar druge države. Kosovo je vojna baza, teritorijalni punkt, produkt paktovskog teritorijalizma. Kosovu su snage za urgentno vazdušno širenje demokratije donijele ustav, institucije, poredak, legitimitet. Republika Srpska je sve to, i mnogo više, unijela u BiH. Mi smo za Kosovo i sada država. Dakle, nemamo nikakvu poveznicu. Ali inspirativno, Kosovo ima mnogo veze. Kosovo nam govori da za samostalnost i nezavisnost ne treba ni referendum. Treba samo jedan jak prijatelj. Kosovo nam govori da Republika Srpska može donijeti identičnu deklaraciju o nezavisnosti. Koja nije u suprotnosti sa međunarodnim pravom. To je već presuđeno. Kosovo govori Sarajevu da treba dobro da pazi na Republiku Srpsku. Ako hoće da očuva BiH. Mislim da to Sarajevo ne shvata. I ono radi za nas.

Posavski obzor: U slučaju odlaska iz BiH, ne bi li R. Srpska na svojoj obući odnijela i onu zemlju koja joj ne pripada što potvrđuje i zadnji popis stanovništva iz 1991. i što kažete na Siljadžić/Cerićevu poruku: „možete ići, ali ne možete ništa ponijeti“?

Vasić: To su dva odvojena segmenta. U BiH je najviše srpske zemlje. U Hrvatskoj ima mnogo srpske zemlje. Pa šta? Rat uvijek čisti ljude a ostavlja zemlju. Nakon rata nema povratka. To su bajke. Onaj ko je idiotima dao pravo da projektuju, započnu i vode rat, odrekao se svog prava na zemlju. To može da bude okrutno. Ali tako su Srbi izgubili zemlju u Hrvatskoj. Bez obzira što je ona još uvijek jedan kroz jedan. Tako su i oni koji su vezivali zastave pred izbore u BiH, one prve višestranačke a u stvari višenacionalističke, tim činom izgubili pravo na zemlju. Republika Srpska nije kriva što je ostala bez življa koje je ranije obitavalo na toj zemlji. Krivac je rat. A Republika Srpska nije počela niti je krivac za ratove na područlju SFRJ. Ako ćemo se vraćati na popis stanovnika iz 91. onda se možemo vraćati unedogled. Onda nemate mjerila gdje da se zaustavite i koji popis da poštujete. Što se tiče Silajdžić-Cerićeve izgnaničke tehnolgije za gradnju islamske republike, tu se nema šta reći osim da se radi o najogoljenijoj prijetnji Srbima i Hrvatima. Ja to tumačim ovako: Ako ne budete dobri jednog dana ćete morati ići, ili ćemo vas istjerati. A koga ne stignemo istjerati, njega ćemo ubiti. Bitno je da ništa ne ponese. Ja na to mogu da kažem da je BiH hrišćanska zemlja. Ali zbog toga neću da kažem da mogu da idu i da sa sobom nose i vjeru. Neka žive tu, ali neka ne gledaju tuđa posla.

Posavski obzor: Mnogi ističu da je zbog prethodno izvršenog etničkog čišćenja R. Srpska ipak nastala na zločinu i zato R. Srpsku često nazivaju „Republika Šumska“. Ovako sročena kvalifikacija često se kao kolektivna krivica potura cjelokupnom srpskom narodu, a ne samo određenim srpskim političko-vojnim strukturama. Imate li neki plan kako se riješiti te ipak prisutne i zastrašujuće hipoteke?

Vasić: To je produkt one latentne mržnje ili, čak, Silajdžić-Cerićeve ekshumacije. Ako je tako nastala Republika Spska, tako je nastala i Federacija. Tako je nastala i Hrvatska. Tako je nastalo i Kosovo. Ta zločinačka kvalifikacija Republike Srpske samo je znak kolektivne mržnje prema srpskom kolektivitetu.

Te hipoteke se teško riješiti. Osobito što su neki srpski idioti, pominjao sam ih, doprinijeli toj slici a nisu umjeli da takvu realnost onih drugih iznesu na marketinško i propagandno vidjelo.

Lijek protiv toga je moje političko geslo: Podijeliti. Kada se odvojimo, dovoljno, sa ustavnim pravom na otcjepljenje, npr, zovi me kako hoćeš.

Posavski obzor: Je li bošnjačka vojska počinila etničko čišćenje nad Hrvatima i Srbima i gdje?

Vasić: Nisam baš prebirao po tim činjenicama. Nema to više svrhe. Stvar je završena. Rekao sam da rat presijeca sve, ne samo vezu sa svojom zemljom, ognjištem, njivom. Mada sam pregledao neke stvari, popise nestalih srpskih mjesta, Praljkove dokumente zločina... i ne čini samo vojska etničko čišćenje. Etničko čišćenje je i kada stvorim situaciju da vi sami sjednete u svoja kola i odete a da vas niko nije ni pogledao poprijeko. Kako da nije izvršila. Sanski Most. Tamo više nema Srba i Hrvata, ono što ih je ostalo, idu zajedno u jednu crkvu. Toliko ih je. Gdje su Hrvati u Bugojnu. Gdje su Srbi i Hrvati u mnogim predjelima oko Sarajeva? Odnijele ih rode?

Posavski obzor: Ima li u BiH neki hrvatski grad ili područje u kojem, otvoreno ili prikriveno, hrvatska vlast i politika sprečavaju povratak Srba ili Bošnjaka?

Vasić: Za taj primjer ne znam. Nije politički i javno detektovan.

Posavski obzor: Ima li razlike između velikosrpskog unitarizam u bivšoj YU krajem 80-ih, kada je srpska politika „mlatarala“ Jasenovcom, i danšnjeg bošnjačkog unitrizma u BiH dok neukusno „mlataraju“ Srebrenicom?

Vasić: Nema. To je ista tehnologija. Sarajevo se ponaša po obrascu Šešelj-Miloševićevog Beograda onomad. Sve je to ista alatka s pomoću koje se vrši nacionalna homogenizacija.

Posavski obzor: Zašto pojedine EU države (inkl. SAD), i pored očitih problema u npr. dvonacionalnoj i dvoentiteski podijeljenoj Belgiji, podržavaju unitaristički projekt Sarajeva?

Vasić: Unitaristički koncept omogućuje laku upravljivost zemljom. U slučaju BiH, zemljicom. Jer, ovo i kad je potpuno unitarizovano, sranje je od zemlje. Velikim Krojačima treba lako upravljiva zemlja. Nisu bitni Srbi, Hrvati i muslimani. Mada ima istine u priči da se ovdje malo titraju jajca muslimanima zato što ih se na drugom kraju uništava. Velika je razlika između Belgije i BiH. Belgija može da bude i raspadnuta, ali ona je u srcu Evrope i EU i njom se lako upravlja, onoliko koliko treba, iako je podijeljena i kao država neefikasna. Zato Veliki Krojači govore o jednoj adresi, jednom predsjedniku, funkcionalnoj državi.

Posavski obzor: Kakav je Vaš stav prema OHR-u i Visokom predstavniku?

Vasić: Islamizovana međunarodna uprava. Taj institut se pretvorio u kancerogeno tkivo BiH. To je generator krize i hrana unitarnom krvotoku. Taj institut je uzrok odumiranja onog Sarajeva o kojem sam govorio. Sarajevo se uzda u OHR i Visokog predstavnika i sve više propada i odvaja se od BiH. Danas mogu reći da je OHR i Visoki predstavnika smao jedna alatka ukidanja Republike Srpske. Uvijek bio i ostao. A o neljudskom, nedemokratskom i nepravnom ponašanju i djelovanju, ne vrijedi trošiti riječi.

Posavski obzor: Znajući da ne mogu ukinuti R. Srpsku, je li dvodjelna podjela BiH - na koju se Sarajevo KAO ljuti - u stvari primarni sarajevski cilj, dok je njihova građnska država i ekskluzivno pravo Bošnjaka na cijelu BiH tek predstava kojom žele zamrznuti dvodjelnu podjelu?

Vasić: Ne. Sarajevo se nikada neće odreći „prava“ na cijelu BiH. Ne samo „prava“ nego i zahtjeva. Cerić je o tome govorio. To „pravo“ sada hrani i Turska. U ovoj konstelaciji Bošnjaci ne vladaju ničim i zato su nezadovoljni. Govorim o bošnjačkim političkim strankama a ne o narodu. I oni upiru oči u vrijeme. Iscuriće Hrvati što ih više budemo depresirali. A Srbe ćemo nadmnožiti.

Posavski obzor: Jesu li beha Hrvati i Srbi jedinstveni u protivljenju bošnjačkoj težnji da urede BiH kao građansku (unitarinu i centralističku) državu, ili tom pitanju prilaze s različitih stajališta?

Vasić: Nisu jedinstveni. I ne treba da budu jedinstveni. Prošlo je vrijeme bilo kakvog bratstva i jedinstva. Ali tome prilaze iz poklopljivih interesa. Interesa opstanka. Hrvati žele da fizički opstanu a Srbi žele da očuvaju Republiku kao garanciju fizičkog opstanka. Hrvate i Srbe veže univezalno pravo na slobodu i samoodređenje. Ne smiju, pri tome napraviti neku romantičnu grešku, ili grešku vezivanja zastava. Trebaju hladno koristiti svoje interese ukoliko ih povezuju. Ako BiH i ostane u nekim svojim granicama Srbi i Hrvati mogu razviti neku vrstu strateškog partnerstva na ekonomskim i hrišćanskim osnovama kako bi dodatno osigurali opstanak i jednih i drugih na ovom prostoru. Veoma je teško računati sa pripajanjem Hrvatskoj, kao i Srba Srbiji, jer se to ne može fizički omogućiti svim hrvatskim područjima. A i, kada Hrvatska uđe u EU, teško će se tamo moći manevrisati sa granicama. Taj potencijalni odnos Hrvata i Srba bi mogao biti napredniji i ljudima praktičniji od bilo kakavih odnosa Hrvatske i Srbije koji će uvijek biti opterećeni, što ratom, što nadmetanjem za prednost. Jer, Srbija je najveća zamlja na ovom području ali Hrvatska će, kao članica EU, biti ravnopravan konkurent u mnogim područjima. Srbi i Hrvati ovdje nemaju ta opterećenja već imaju potrebe koje se mogu uočiti istim parametrima. Stoga je sporazum Dodik – Čović mnogo važniji od dnevnog rakursa iz kojeg ga gledaju sitni prisarajevski izmećari.

Posavski obzor: Neki negoduju zbog sporazuma kojeg su za nadolazeće predsjedničke izbore potpisali predsjednik HDZ BiH gospodin Čović i predsjednik SNSD, gospodin Dodik. Što Vi mislite o tom sporazumu i navedenom negodovanju?

Vasić: Negoduju sarajevski izmećari, slugani, oni koji su prodali svoje hrvatstvo za pola guza fotelje. I pola političke stranke koju, kobiva, vode. Ne znam u čemu je problem. Ako je SNSD rekao da će sa svojim biračkim tijelom u Federaciji, koje je kompaktno, na području Drvara, Glamoča i Grahova, ali i na još nekoliko manjih lokacija, podržati Hadezeovu kandidatkinju, nije nikom otkinuo glavu. To je još uvijek mnogo demokratskije, mnogo otvorenije, mnogo evropejskije nego Hrvatima naturiti kandidata i izabrati ga. Mi samo kažemo da podržavamo kandidata kojeg je kandidovala najveća hrvatska stranka u BiH. Nismo je mi kandidovali.Taj sporazum, dogovor, bolje rečeno, samo je dokaz podudarnosti nekih interesa. Nemam šta da krijem. Želimo da ojačamo Hrvate. Da pripomognemo. To je dobro i za BiH. Ako to neko ne vidi, ja ne mogu crtati.

crovata

posavski-obzor.info