Priče iz Hercegovine: Pisac Đono i knez usrani

Koliko se o jednostavno dokazivim stvarima dade oprečno pisati i raspravljati, evo je dokaz i ovo što se raspravlja i piše o ovoj povijesnoj sekvenci, kojoj nastojim što točnije ući u trag, a zanima me samo ono što je vezano isključivo uz Popovo polje, Ravno i ovu malu Zavalu, u kojoj danas živi samo jedan stanovnik i njegovih stotinu ovaca (upoznat ćemo ga), a ni u manastiru nije gužva: u njemu su četiri monaha, pa je vrlo vjerojatno da je ispod crkava Svetog Petra i Svete Petke više davno ukopanih kraljeva i kneževa (kako će se dati poslije naslutiti) negoli živih. Različitost pristupa povijesnim osobama Tribunja i ovog mjesta, te ljudima koji su mu dali povijesni značaj toliko je izražena, da sam, pripremajući se za ovo traganje, još u početku zapisivanja, eto rekao da nađoh dva kralja Pavlimira, a - nisam. Samo bijah ironičan.

Shakespeare i Dubrovnik

Što ne znači da tu ne leže možda i dva kralja, čak i jedna kraljica kojoj povijest s potpunom točnosti nije upamtila ime, ali stara književnost sugerira da je možda bila "Margarita, nećakinja Srđeva". Jednomu rečenom žena, a drugom majka. Polako...

1564. godine, u malenom gradu Stratford na Avonu, u grofoviji Warwickshire, rodit će se najizvođeniji, najprevođeniji dramatičar povijesti književnosti William Shakespeare, (A, nu, te godine umrijet će Michelangelo!), što nema nikakve veze sa Zavalom! Ali ima s Dubrovnikom tog vremena, jer je jedan nadareni Dubrovčanin očito bio nadahnut slavnim dramatičarem.

Živio je i pisao nedugo nakon što su se Williamove drame već zaigrale na nekim europskim dvorovima. A to već ima veze sa Zavalom, kraljem Pavlimirom, spiljom Vjetrenicom itd. Dakle, 1607. godine, u Dubrovniku se bračnom paru, Džori Palmotiću i ženi mu Ori Gradić, rodio sin Junije i poživjet će tek pol stoljeća, kada će 1657. i umrijeti u svom gradu. Bio je prvi dubrovački, slavenski i hrvatski dramatičar i o tom izgleda nema spora.

Ta srednjovjekovna obitelj satkana je od rijetkih gena: "Ore i Džive, majka Ivana Gundulića, kćeri su braće Pava i Miha Gradića. Imao je dvojicu braće Džora i Ivana, koji je umro u djetinjstvu. Osim što je bio član Velikog vijeća, obnašao je brojne dužnosti u upravi Grada. Na hrvatski jezik je preveo slavni ep ‘Christias' talijanskog pisca Girolama Vide, nazvavši ga ‘Kristijada'. Prema njegovoj želji, ep će biti objelodanjen u Vječnom gradu, s iscrpnim popratnim slovom Stjepana Gradića, velikoga dubrovačkoga diplomata i kustosa Vatikanske knjižnice. Inače, sva su Palmotićeva djela ostala u rukopisu i tiskana su tek u seriji Stari pisci hrvatski Hrvatske (prije, Jugoslavenske) akademije znanosti i umjetnosti (knj. 12 -1882,13 -1883, 14 -1884 i 19 - 1892). U skladu s literarnim običajima svoga vremena, i Palmotić se služi pričama antičke mitologije kako bi u njih zaodjenuo aktualne poruke namijenjene suvremenicima. On piše melodrame u kojima se mitološki svijet smjenjuje s viteškim imajući pred sobom predloške u epizodama iz Ovidija, Vergilija, Tassa i Ariosta, koje također prerađuje, ali s dosta samostalnosti (Captislava, Bisernica); neke je vješto lokalizirao i smjestio u naše prostore (Danica), a drugima je dao okus dubrovačke legende (Pavlimir), pri čemu je dao maha i svome domoljublju. Modernomu ukusu je najbliža Palmotićeva dugo skrivana porugljivo-skaradna poema ‘Gomnaida', u kojoj se virtuoznim vatrometom vulgarizama ‘obračunao' s nekim lokalnim knezom koji mu se zamjerio. Za tu se opsceno-brutalnu pjesan dugo sumnjalo da je njegova s obzirom na grubost obračunavanja sa suvremenikom koji je izazvao Palmotićev gnjev, epitomiziran u legendarnom refrenu vas si gomnen, kneže usrani...".

Takav se jednom u narodu rađa, no, svejedno, nigdje ni na kakvim daskama nema tog Palmotića. Pa sve mislim da se nije trebao ni rađati u ovom, nego u nekom drugom narodu, gdje ga nikada ne bi prepustili zaboravu. Ako je tad očito bio nepodoban, vjerojatno bi bio i sad, i bio bi to u svakoj godini nakon svoje smrti, te se nekom vazda učinilo da je bolje ne spominjati Dubrovčana koji jest da je uveo Dubrovnik i Hrvate na svjetsku pozornicu književne drame, ali, bolje je zaboraviti lik koji bi jamačno napisao i papa usrani, kardinale usrani, sultane usrani, dužde usrani i usrano Veliko vijeće, kralju usrani, predsjedniče usrani i sve usrano, pa, ako je preživio kneza usranog, bome ove koji su dolazili nakon njega kroz ovih petstotinjak godina, sigurno ne bi!

Dramu "Pavlimir" napisao je u "Tri činjenja" i u šesnaest "skazanja". No, prethodno će spjevati Prolog, sve u desetercu, dijela sadržaja draguljnog ovom hodopisanju, te bi mi nešto bilo ako vam ga ne bih ponudio, (sad ili nikad!) ja hodopisac usrani, prikovan za kućni kauč, a to Ravno i Popovo, ta Zavala ko da zna da po njima njuškam, te su se u snijeg i led zavili (te mi Ana Soldo šalje fotografije, a ona je prva osoba današnjega JP Vjetrenica) ko da mi ne daju prići, ili su to možda oni što su svašta dosad napisali, a otišli na onaj svijet ne znajući da su se bili zajebali.
Groblje puno, selo prazno - Hodopisi (239): Pisac Đono i knez usraniGroblje puno, selo prazno

Ma, vidite vi tog jezika: "Ja sam, drazi moji građani, /kijeh sloboda slatka vlada, /Epidavro grad poznani, /stan čestiti vaš njekada. /Vrha dođe môj visini /bojnijeh Gota sila od prije, /paka silni Saracini, /čeljad vrla od Libije. /Prve vojske za me trudne /љtete posla sjever mrazni; /druge strana od poludne, /zemlja kotna zlijeh nakazni. /Moj puk stari s krepkom svijesti /podnije ove teške zgode, /ki s visokom jošte cesti/prednje uživa sve slobode. /Posred Graca i Spilana /jedni mirne dni borave; /čestitija druzijeh strana /lijepe uživa sve dubrave /. Po ovijeh mjestijeh zasve ovako /raspršani živu pose, /srcem skladni svi jednako /od pastijera ruha nose. /Mirna se ova njih haljina /potištena ne ima reći: /svijetle krvi veličina /i u pastijerskoj sijeva odjeći; /svijetle krvi, kâ iz Rima /po plemenu slavna izvire, /kâ hrabrenijem građanima /jur naseli moje mire. /Vrh njihove štete sada /(što ne smije smrt neprava!) /svraća pastijer krotka stada /i zelena niče trava. /I tuže se ljudi od svita /na umrle dni njihove, /ako silna smrt dohita /glasovite još gradove. /Nu se sada ne čudite, /da me u ruhu od gorkosti /s groznijem plačom ne vidite /plakat stare me žalosti, /er vrh ovijeh oštrijeh hridi, /ke mjesto ovo Lavim zove, /(Lavi, latinski Laus, prvotni je naziv oštre hridi na kojoj je sagrađen Dubrovnik, danas njegova zapadna strana, ali, moguće da je tom ime preuzeto i iz duge niske rimskih papa među kojima ih je bilo i imena Lav, ovaj, onaj..., op. D. M) gluho more gdje se vidi /razbijati sve valove, /ima iz praha danas moga /pun neumrle niknut hvale /Dubrovnika grad, slavnoga /nad slovinske grade ostale. /Ovi svijetli grad čestiti, /svjetlos moju ki ponovi, /dvoriti će i častiti dalmatinski svi gradovi. /Eto je veće zlobna mora /pridobio poraz ljuti /kralj Pavlimir, ki će odskora /bijele mire podignuti. /Put slovinske kraljevine,/gdi djed njegov jur kraljeva, (Radoslav, nap. D. M) /priko morske on pučine /množ vodijaše brzijeh drijeva. /I hrabrene cvijet mladosti, /koju slavni Rim odhrani, /u vesel'ju i u radosti /bješe digo k rodnoj strani; /kad Strmogor kralj prokleti, /ki vilinje vlada vijeće, /kom su vazda na pameti /bune, raspi, štete i smeće, /u studenu Vjetrnjicu, koja uzdrži vjetre prik (dakle, Vjetrenica je na par stotina metara od ovoga grobišta, na rubu širokog polja, gdje su valjda u Palmotićevoj pripovijedi i one ovce i njihovi pastiri, op. D. M) /e, posla Tmora i Sniježnicu, (Palmotić čikovima u drami ‘Pavlimir' daje imena planina, kao Snježnice, Srđa itd..., nap. D. M) /nemilosne vilenike: /oni vojsku od vjetara /podignuše, da njih sila /satre noćas i pohara /slavna drijeva, Bogu mila. /Nu što višnja moć odredi, /na svrhu ima svoju doći, /zaman pakô tamni i blijedi /opire se višnjoj moći. /Od hrabrenijeh deset plavi, /ke razagna more prijeko, /živ je k ovoj sad državi/s jednom plavi kralj uteko: /nebu ugodne svete moći, /koje u drijevu nosi svomu, /činiše mu vrha doći/hudom moru i plahomu. /Došastje će tegaj kralja /moju slavu ponoviti, /i ovu zemlju vrh zemalja /svijeh slovinskijeh uzvisiti. /A prem narod sej države, /stari moj puk raspršani, /svetkovinu punu slave /časti u ovoj lijepoj strani: /na dan ovi rados nova /svako ljeto njim dohodi, /odkli od gnjiva drokunova /Ilar sveti njih slobodi. /Straљni Voaz i nemili, /strah svijeh stada i pastira, /u Љipunu staše spili /polak starijeh mojijeh mira; /strašni Voaz, štetan toli, /koga ovako ljudi zvahu, /er se od njega cijeli voli /jasnijem ustim proždirahu. /Ah, koliko zmaj prihudi, /pun otrovi, pun čemera, /njive, dubja, stada, ljudi /splesa, obori, pokla, iždera! /Nu dobrzo srdi kletoj /vrha dođe Ilar znani, /tijem se crkvi njemu u svetoj /ovi odluči dan svečani. /Jeda blaga svetkovina, /ko ja žudim, dospjet bude, /a pakljena zla vrlina /taљte upazi svoje trude! /Ali evo grdijeh slika/zloga Tmora i Sniježnice! /Ah, himbena vilenika! /Ah, himbene vilenice!", zapravo je Palmotić, nadimka Džono, ljudima prepričao dramu, o ljubavi prema gradu i rodu, prvi put izvedenu "pred Dvorom od družine", 22. veljače 1632. godine!

Hrvati, Bugari i Bošnjaci

Kakva povijest pismenosti u Dubrovniku i oko njega. Džono će imati desetu godinu kada će Shakespeare - umrijeti. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (Djela Gjona Gjora Palmotića Zagreb,1882. godine) objavit će knjigu sa svim njegovim naslovima, no zanimljivo je i da će u rečenoj drami, uz Hrvate i Bugare, te još popriličan broj naroda, spomenuti i - Bošnjake.

Bošnjake u onoj povijesnoj prvotnosti: "...od slavnijeh smo tebi Slava /i od Bošnjaka mi poslani, /po kijeh plodnoj teku strain /bistra Drina, Sava i Drava. /Bulgar, Bošnjak, Hrvat bojni /dizat će te do nebesi, /i svi puci neizbrojninaš /kojijem se jezik resi. /Rasti, rasti, o slobodni Dubrovniče, /rasti veće; rasti, /nebu grade ugodni, /na velike česti i sreće..." A, ova Sniježnica, na "tromeđi", ma, drugi put...

Dragan Marijanović/oslobođenje