Priče iz Hercegovine: Milenij pismenosti

Odmah mi je javljeno da preciziram mjesto rođenja fra Dominika Andriješevića, te da ga ne smještam ni u Ravno (osim u širem smislu), ni u Orahov Do ni u Zavalu, kako su mi sugerirali neki očito krivo pisani izvori, jer ovdje je dolova posvud, gotovo da svako prezime ima negdje neki do po njemu ostavljen vječnosti, a ovaj je Rupni Do.

Slavna vremena

Tako nalazim u biskupa dr. Ratka Perića vrlo precizne podatke kako je šire područje Ravna "U razdoblju, od obnove 1604. godine do svršetka 19. stoljeća, oko 300 godina, župa Popovo do djelidbe na Ravno i Beleniće, pa na Ravno i Trebinju, dala je dva nadbiskupa: fra Tomu Medvjedovića iz Orahova Dola (1573.-1607.), nadbiskupa barskoga (1599.-1607.) i don Marka Andrijaševića vjerojatno iz Rupnoga Dola (1670.-1740.), nikopoljskoga biskupa (1717.-1723.), sofijskoga nadbiskupa (1723.-1726.), kojega su Turci protjerali iz Bugarske, a onda ga Sveta Stolica imenovala trebinjskim apostolskim administratorom (1731.-1733.). Dva biskupa: fra Benedikta Medvjedovića iz Orahova Dola (? - 1654.), lješkoga biskupa u Albaniji (1621.-1654.) i fra Dominika Andrijaševića iz Rupnoga Dola (1572.-1631.?), skadarskoga biskupa (1622.- 1631.). I zaređena su devetorica svećenika: don Petar Veseličić, Alegretti, Popovac, Papuensis (1579.-1626.); don Marka Natali - Bošković? Iz Orahova Dola - rođen u Herceg-Novom (1600.-1670.). don Luka Šimunović, možda iz Ravna (? - 1659. ubijen u zatvoru jer nije imao odakle platiti Turcima poreza); don Ilija Bošković iz Orahova Dola (1652.- ubili ga uskoci pred crkvom 1692.); don Nikola Bošković iz Orahova Dola (1703.- ubijen kao misionar u Bugarskoj, 1736.); don Petar Bukvić iz Ravna (1714.-1783.); don Stjepan Vulićević s Belenića (1715.-?); don Ivan Miho Nikolić iz Češljara (1732.- preminuo u misijama u Bugarskoj, 1764.); don Ivan Vlahinić iz Ravna (1821.-1885.)", piše dr. Perić u svom osvrtu na vrlo vrijednu knjigu dr. Marinka Marića "Stanovništvo Popova u Hercegovini", antologijski presjek s dosad najistraženijim detaljima o burnim stoljećima i migracijama stanovništva načičkanog oko Popova Polja.

Bio sam na predstavljanju te knjige pred dvije godine u Mostaru, autor mi ju je poklonio i ona je od sada pa za buduća vremena svima koje išta o ovom kraju zanima, vrijedni vodič. Mariću su na raspolaganju bili i DAD (državni arhiv Dubrovnika) i vatikanska arhiva. Sve, ama baš sve do sada neobjavljeno ili objavljeno fragmentalno unutar konteksta koje je trebao poručitelj, sada je u cijelosti ovdje i pruža nesagledive mogućnosti pravog uvida u stanja koja su stoljećima opterećivala ovaj kraj i međuljudske odnose, a na koje je redovito utjecala smjena ideologija i sve vrste ostvarivanih dominacija.

Uostalom, tu se zapravo ni do danas ništa promijenilo nije, osim što je ovo područje kao posljedica svega što je (ili nije) preživjelo ili doživjelo, sada uveliko pusto, no, i takvo je vraški zanimljivo i puno iznenađenja, kao stara škrinja kojoj se sadržaj nikada do kraja ne da istražiti. Pa, i ovi biskupovi podatci zbore o jednom fenomenu (makar s katoličke strane), koji izražen ovako u uglednim božjim pastirima koji su rađani oko Ravnog i oko ovog polja zapravo živi dokaz da je života tu bilo kao rijetko gdje drugdje. A, kako i ne bi bilo!

Nakon što upotrijebim biskupovo znanje o stvarima o kojima on ponajbolje zna, moći ću se onda mirne duše posvetiti i drugim religijama i njihovim dostojanstvenicima, koji su baš ovdje također osigurali svoje svetačke statuse u vječnosti. Ovdje za ilustraciju naprosto moram podijeliti s vama sjajnu pjesmu jednog od mojih omiljenih mostarskih pjesnika Almira Kaplana, koji je na Jergovićevom blogu Ajfelov most, upravo počeo objavljivati pjesme iz novoga mu ciklusa Zemljopis, i prva u slijedu je baš pjesma Popovo polje!

"Ravno ko tabla, kleči pod /Manastirom Zavala; ječi /U monaškim ušima kazaljka /Dok vrijeme, ko mrve, smeće /U nevidljivu lopaticu za smeće /Popovske brade liče kursorima /Smrznutim, u kompjuterima /Ruskim; u polju /Voćke u stavu mirno, dio su /Velike vojne parade, jabuke /I kruške, svojim sokom /Osočnjavaju kundake /Sunce kad dosegne zenith /Vidiš vojničke opuške /Sveti Vasilije Ostroški /Vilama skuplja sijena /I umjesto znoja, svetost /Rukom briše - s čela."

Koji mangup! Ja se satrah hodopišući, a on u nekoliko stihova sve reče! No, katolicima nastupi povijesna suša, sijaset je razloga za to, a tu činjenicu ilustrira dr. Perić "Evo od posljednjega, don Ivana, ravno 130 godina župa Ravno nije dala svećenika. Od obnove dviju župa, Popova i Graca, 1604. godine, do odlaska Turaka, 1878., tj. kroz 275 godina iz Trebinjske biskupije školovala su se u Italiji i završila ova 24 svećenika, tj. u prosjeku svake jedanaest godine došao bi po jedan svećenik, don Ilija Bošković (1671.-1677.) u Fermu, don Petar Dragobratović (1674.-1684.) u Loretu, don Jure Sentić (1680.-1685.) u Fermu, don Petar Rodin (1683.-1690.) u Loretu, don Andrija Šumanović (1690.-1698.) u Fermu, don Savo Vukić (1696.-1704.), obraćenik s pravoslavlja, u Fermu, don Đuro Sunožić (1704.-1709.) u Fermu, don Mijo Ivanišević (1706.-1711.) u Fermu, don Andrija Lazarević (1712.-1718.) u Fermu, don Ivan Rajičević (1719.-1728.) u Fermu, don Nikola Bošković (1723.-1732.) u Rimu, don Andrija Zvone (1728.-1737) u Fermu, don Petar Bukvić (1731.-1739.) u Fermu, don Ivan Mijo Nikolić (1750.-1755.) u Loretu, don Jozo Škurla-Cvjetković (1771.-1777.) u Napulju, don Ivan Kristić (1781.-1784.) u Rimu, don Nikola Matušković (1792.-1797.) u Fermu, don Ivan Vlahinić (1841.-1847.) u Loretu, don Ilija Vukas (1841.-1847.) u Loretu, don Nikola Lazarević (1850.-1859.) u Loretu, don Lazar Lazarević (1853.-1865.) u Rimu, don Stjepan Putica (1854.-1861.) u Rimu, don Vide Putica (1872.-1882.) u Rimu I don Anđelko Glavinić (1874.-1883.) u Rimu. Bilo je toliko, ako ne i više, onih koji su završili bogoslovni studij u Dubrovniku ili u Zadru. To znači, u prosjeku svake pete godine bio bi zaređen po jedan svećenik", napisat će biskup o ljudima i vremenima kada je ovdje pismenost izvirala kao vrela po Polju, pa se onako ironično pitam je li i kakvih Talijana tada bilo u tom Rimu!, a ironija se odnosi i na današnju situaciju i činjenicu da ni Hrvati - katolici niti pravoslavni Srbi, pa ni Bošnjaci - muslimani, zapravo ne žive pokraj bogomolja koje su ih kroz davna i svakomu svoja slavna vremena, obilježili kao narode drukčije od drugih.

Tako danas Srbi "drže" istočnu stranu Polja i najveći grad Trebinje, a Hrvati zapadni mu dio s Ravnim kao općinskim središtem. Najvažnije stare srpske bogomolje ostale su na zapadnoj strani, uključivo s manastirom u Zavali, ali i još nekim crkvama koje se naziru u tračcima, a katolici Hrvati, koji su utemeljili biskupiju u Trebinju već prije 1022. godine, i davno prije toga doživjeli papinsku čast da im se u kasnoantičkom dijelu povijesti biskupu dade pridjev hrvatski, danas su ondje manjina, kao i Srbi na zapadnim stranama Polja, a Bošnjaka muslimana nestalo je gotovo posve s te strane i to nestajanje trajalo je još od odlaska turske carevine, a nakon zadnjega rata Bošnjaci su politički defenzivni u područjima svojih možda i najvažnijih bogomolja, i niz Drinu, ali i u Banjoj Luci.

Katolici Hrvati nestajali su i kopnili na ovom prostoru još kada je Poljem i ovom valom konja nagario, sablju isukao i vojsku raširio prvi Nemanjić, pa i ondje gdje je danas njihova većina, opet je to premalo naroda i u cijeloj općini Ravno ih je ispod pet stotina i nitko nema većinu ondje gdje je priželjkivao, povijest je nemilosrdan mlin, a voda varljiva i vrludava, pa i Srbi i Hrvati i Bošnjaci danas s pristojne udaljenosti gledaju na mnoga, možda i najvažnija svjedočanstva vlastitih povijesti, s licemjernim garancijama da tu mogu doći i moliti se kada god požele. Uzalud, ovi narodi nisu tako navikli; njih iskustva još nisu uvjerila da je prekomotno ponašanje uvijek šteta i na vlastiti račun.
Ispada da se u nas vazda u božje ime ratovalo, i od božjih kuća sve dalje odlazilo! Te vazda valja graditi nove i "starije". Nemanjići su u ovim krajevima, i naširoko i nadugo, otpočeli dugu eru vladanja drugim plemenima. Brojni katolici Popova i cijele biskupije, prelazili su na pravoslavlje. Ili bježali u sigurnost iza dubrovačkih (stonske nisu bile sigurne) zidina i jadranskih otoka. Rijetki su ostali sve izdržati i svoja vjerovanja sačuvati. Prethodno je trajala stalna svađa Barske i Dubrovačke biskupije oko ovlasti nad drugim biskupijama, pa i Trebinjskom i Vrhbosanskom i ponajprije Humsko-zahumskom.

Dubrovčani su već počeli gubiti crkveni utjecaj u sjevernoj Dalmaciji, nikada ga više neće obnoviti a bio im je ostao utjecaj još ovdje i u Bosni. Njega će dugo koristiti s promjenjivom srećom, ali će svoje interese vazda znati ostvariti. Dukljanski će knez Vukan, gorljiv katolik, stalno panjkati katolička uvjerenja bosanskoga bana Kulina, pa je Sveta stolica vazda u zemljicu Bosnu slala izvidnice koje su se opet stalno vraćale da je s bosanskim vladarima sve uredu i da se rimskoj vjeri ispovijedaju i ne suprotstavljaju. Makar dok legati ne zamaknu iza prvih gudura.

Vukana je silno zanimala Bosna, jer je obnovio biskupiju barsku, ali joj je mislio pripasati što vise bosanske zemlje. Humom je u to vrijeme vladao knez Miroslav, zet Kulinov, sestra mu bila "za njim". Umrije Miroslav i ona sina Toljena za ruku, pa - pravo k bratu Kulinu. Vukan nije gubio vrijeme nakon Miroslavljeve smrti, te je odmah zaposjeo Hum. Bio je to prvi Nemanjić koji je banuo ovdje, do ispod ove Zavale.

Jasno je da su Nemanjići bili katolici. I dio njih to je do smrti ostao, evo i ovaj Vukan. Svađat će se Vukan s dubrovačkim nadbiskupom Bernardom, iz razloga političko-vjerskih, a posrijedi je opet bila zemlja. Zahumska. I biskupija Stonska. Te su pape Klement Treći i Celestin kontali da će, ako stonsku biskupiju podrede splitskoj, sve utihnuti. Ali neće zadugo. Raška je još dvojila komu će se prikloniti. Istočnoj ili Zapadnoj crkvi. Rim je računao da s tim neće biti problema. I, preračunao se, jer su Vukanovi nasljednici odabrali Istok i - pravoslavlje.

Pod Nemanjićima uzdiže se Raška. Katolici Pelješca i Huma polako kopne. Knez Miroslav, vjerojatni brat Stjepana Nemanje, protjerat će biskupa iz Stona. Zalud su bili svi napori Rima da se biskupa Donata vrne. Bio je to konac dvanaestog stoljeća i cvao je "mahinejski" dualizam. Po Miroslavljevoj smrti, nakratko će opet vladati hrvatski knez Andrija (1197.-1204.) pa će se nakon njega opet vratiti jedan Nemanjić, ovaj put Petar, sin kneza Miroslava.

300 zlatnih perpera

Splitski dio Dalmacije nudio ga je za kneza, ali ga crkvenjaci, zarad mahinejstva, ne htjedoše ustoličiti. Nudio je Dubrovčanima da im, za tristo zlatnih perpera biskupa Donata vrne u Ston. Njima bilo puno. Postupak su pravdali da se perperima ne može kupiti crkvena čast. Umrije doskora Donat, 1211. godine, itd, itd, a sve ovo ukratko spominjem radi šireg konteksta Popova, ako se široko može upotrijebiti mjesto koje je od Zavale udaljeno tek petnaestak kilometara! Stjepan Nemanja će 1210. opet sebi potčiniti Zahumlje, pa će ovdje vladati njegov najstariji sin Vukan. Rastko Nemanjić, pak postat će svecem...

Biskupa trebinjskoga Nemanjići će protjerati 1252. godine, nakon što su katolici mogli jedno stanovito vrijeme mirno živjeti, jer su se Nemanjići više bavili Stonom. No, to je bilo iza Rastka, koji je za života stalno smirivao raskol među katolicima i pravoslavnima, stalno ih podsjećajući na istu krv i kršćansku istost. I zalud mu bivalo. Kako svecima redovito i biva. Biskup trebinjski ostat će na otočiću Mrkanu, te je ime tog nedalekog otočića dubrovačkog akvatorija i danas, uz mostarsko, trebinjsko i duvanjsko u ovdašnjoj biskupskoj tituli. Kao trajno podsjećanje na taj povijesni progon.

No, za vrijeme Miroslava, pismenost tog vremana ovdašnjega puka prozborit će jednom vrsnom knjigom, autora ovijenog tajanstvenošću, a tek će 1321. Stjepan /Stefan Dečanski prenijeti prijestol zahumske episkopije, što ju je Sveti Sava bio utemeljio baš u Stonu - u Srbiju, stoljeće poslije Dušan Silni utemeljit će Mileševsku episkopiju i usaditi u glave naraštaja nakon njega da je sve, kuda su Nemanjići jahali - srpsko. E, da je dati sve svakom kuda je projahao, ovdje bi danas vladala gužva i ne bi se tek poneka prvoproljetna ševa javljala nad Poljem.

Dragan Marijanović/oslobođenje