Priče iz Hercegovine:Manastir izvrio iz pećine

Priče iz Hercegovine:Manastir izvrio iz pećine
Manastir Vavedenja (Uvođenja, nap. D.M.) Presvete Bogorodice u Zavali dominira istočnom padinom brda Ostrog i kao da je "istekao" iz pećine, pod kojom je, tko zna kad, izgrađena prva bogomoljica, s tim da je ta pećina činila gotovo pola nje.
Vječna srođenost s kamenom - Hodopisi (244): Manastir izvrio iz pećineVječna srođenost s kamenom

Kroz stoljeća se manastir spuštao niz padinu, mukom i vjerom građen kamenom na kamenu, i njegova je povijest bogata i burna, kao i svake bogomolje koja se vazda nalazila na granici carstava i vjeronazora, a Popovu, Trebinju, Ravnom i svakom mjestu ovdje, istočno ili zapadno Polju, takva je sudba bila namijenjena oduvijek. Bilo kada je amo dospjela rimska sila, kada je Bizant navro ili kad su se dijelile crkve, bilo kada su dolazili Turci...

Zlaćani kljun

Jedno će se vrijeme južno odavde dijeliti i socijalističke republike, ovuda će vazda nadirati vojske koje su se htjele dograbiti Stona ili Dubrovnika i ovuda im je, kao i u posljednjem ratu (ne mislim da je baš bio - zadnji, nisam toliko naivan!), nekako najbliže, ovdje je od Polja do mora svega dvanaestak kilometara. I tu je prostor uzak kao gusji vrat, pa ga se "rezalo" lako i odvajalo Dubrovnik i njegov zlaćani "kljun" od drugog dijela gusijega tijela: sve Hrvatske. Ovaj manastir svjedokom je dobrog dijela ovdašnje počesto nevoljne povijesti...

Najstariji pisani dokument o njemu spomenut će 1514. godine, u kontekstu neke mutne kupoprodajne rabote zemljišta za vinograd u obližnjem Orahovom Dolu, a zašto mutne, odgovorit će brojni i komplicirani te za ovu površnu priču nevažni dokumenti, koji upućuju na fakat da je zemlja pripadala katolicima - sve to pomno je istraženo i dokumentirano - te se kontekst stalnih prijepora oko crkava u dolini, Svetoga Petra Apostola i Svete Petke, kroz naredna stoljeća prenio uzbrdo i tako je i do danas, kada to više definitivno nikomu nije važno. Kao i u kontekstu drugih brojnih pravoslavnih svetinja po Hercegovini, obitelji vojvoda Hrabrena-Miloradovića, šesnaesto stoljeće i ovdje ih bilježi kao dobročinitelje koji su ponajviše pripomogli gradnju ove bijele, prelijepe jednobrodne i zasvođene manastirske crkve i svih podrazumijevajućih pratećih objekata, što su manastirima vazda bili prirođeni, ponajprije - konaci.

Kako je manastir u samom nicanju bio naslonjen na golemi krečnjački masiv, stijenu niz koju je oduvijek curila voda, vremenom su nastajala oštećenja na kojih se sanaciji stalno mora raditi, hoću reći: ovakav tip građevine, izrastao na ovako nezgodnom terenu, stalno se mora popravljati i nikada nije posve dovršen. Osobito ako je imao teških oštećenja i ataka, a ovaj je imao. Jedan od najgorih, ako ne i najgori, bio je ustaški rušiteljski pohod na nj, ovaj posljednji je bio posljedica činjenice da se manastir opet našao između dva zaraćena svijeta pa su ga neke istovjerne granate oštetile s onu stranu polja, otkud je amo rezala gusji vrat srpsko-crnogorska vojska, a ova koja se branila, nakon što je ove prvotne vratila na svoju stranu polja, također je imala "posla" po i oko manastira, no nije napravila ništa strašno. Barem ne kako se možda moglo očekivati, budući su namalo prije ovdje porušene sve katoličke bogomolje.

Svak je svoje obnovio i sve su to objekti - spomenici, svi pod državnom zaštitom, te je manastir kao poseban ukras ovome kraju i jedan od tri najznačajnija pravoslavna srednjovjekovna objekta, kakvi su još manastiri u Žitomisliću i na Tvrdošu. Ovaj manastir u Zavali, među svim bogomoljama u našoj zemlji, prvi je po ukupnoj površini oslikanog prostora. Freske su mu vjerojatno rađene 1619. godine, kažem vjerojatno jer mi nije vjerojatno da se sve to fantastično likovno blago, eto moglo naslikati u samo jednoj godini, ali neka ta godina bude ona u kojoj se najviše radilo. I kada je, danas to trebamo tako promatrati, povijesti slikarstva u BiH poklonjeno neizmjerno bogatstvo.

Njihov autor je Georgije Mitrofanović, hilandarski monah, najdarovitiji i najobrazovaniji srpski slikar 17. stoljeća, i opet mi je nevjerojatno da je to mogao napraviti sam, vjerojatno je slavni majstor imao svoje pomoćnike, koji su radili po njegovim zamislima, makar one jednostavnije zahvate. Freskopisao je šutljivi Georgije i manastir Dobrićevo, manastir Krupu u Hrvatskoj, trpezariju u manastiru Hilandar, neke od ikona i fresaka u manastiru Morača, isposnicu u manastiru Studenica... Četvorni kilometri ofreskani u jednom životu, nevjerojatno, te mi je pomalo čudno zašto se ove davne majstore, golema ih je hrpa, ne uvrštava u antologije slikarstva i opće umjetnosti svih zemalja po kojima su mutno srednjovjekovlje činili sretnijim i svjetlijim. Georgije je ovdje naslikao četiri Kristova lika, od kojih je jedan onaj tridesetogodišnjaka, s bijelom bradom, po čemu se izdvaja od svih majstora svoga, ali i drugih vremena, bilo je to prilično, a kako bih rekao, nego možda i dosta liberalan pristup kanoniziranom Kristovom liku, koji je posvud bio gotovo isti.

"Naslikao je i kompozicije stradanja Hristovog: stavljanje Hrista na krst, probadanje rebra Hristovog, skidanje sa krsta, oplakivanje, Hristovo polaganje u grob i Vaskrsenje Hristovo. U Zavali je naslikana kompletna kompozicija. Ovaj Hram posvećen je Vavedenju Presvete Bogorodice ili Ulasku Presvete Bogorodice u Hram. Ali, pored te kompozicije, naslikana je i kompozicija Izlazak Presvete Bogorodice iz Hrama, koja je rjeđa kompozicija u hramovima. Ostale freske su uglavnom kompozicije iz Hristovog života i života Presvete Bogorodice. To su veliki praznici. Tu su i freske Svetih Jevanđelista, mučenika, svetih apostola u oltaru, kao i freska Presvete Bogorodice, koja se zove Šira od nebesa, gdje je naslikan Isus na grudima Presvete Bogorodice", jedan je od nebrojenih izvora koji se opisno bave ovim freskama, a isti dodaje i da je manastir "dobio i jednu ikonu, od ikonopisačke radionice iz Bijeljine, na kojoj je predstavljen Sv. Vasilije i njegov život, njegovo rođenje, dolazak u Zavalu, odlazak u Tvrdoš, monašenje, kako postaje episkop, kako se moli u pećini, njegovo predstavljanje, kao i kada se javio monasima u Ostrogu da ga izvade iz groba..."

Novi konaci podignuti su 1876. godine. Pri manastiru je 1886. godine otvorena i škola, a u njegovim se odajama dugo radilo na poslovima prepisivanja, bila je to vrlo važna prepisivačka škola nadaleko znana i tko zna koliko je rezultata rada tihih monaha kroz ta vremena očuvano. Jeromonah Vasilije, koji se vratio amo nakon ovog rata i odmah posadio lozu, živi tu s četiri monaha, a prihodi manastira, barem oni vidljivi, tanki su.

Obilazak za turiste

Jedno osrednje stado ovaca koje po Polju čuva jedini preostali mještanin Zavale u zimsko doba (Jer se ljeti ispod obnovljenih krovova ipak pojavi ponešto ljudi, željnih pustoši, uspomena i kopanja djedovskih vrtova), te sugeriram, ako smijem, da se ovdašnja turistička zajednica u Ravnom te javno poduzeće Vjetrenica u Zavali i njegova poduzetna direktorica Ana Soldo (popričao sam s njom i ona je vazda - za), turističke zajednice u Trebinju ili čak Dubrovniku iIi po Pelješcu i Neumu, nekako "približe" (Čovjek je vrlo, vrlo susretljiv) jeromonahu Vasiliju, za dobro manastira, ili da se za isto dobro on približi njima, jer svi ionako žive u miru i razumu, treba razumjeti jeromonaha i monahe koji će reći da je ovo mjesto molitve i duševnoga mira, ali se bome samo od toga ne da živjeti i brojne popravke održavati.

Turizam je i ovdje postao globalna i masovna pojava i obilazak samostana u sklopu obilaska Vjetrenice potpuno je podrazumijevajući. Ali to će ići malo teže ako "na snazi" ostanu predviđeni termini posjeta, otprilike ili u osam sati ujutro, ili u osam uvečer! Ne bi li bilo uputno za ovu vrst otvaranja manastira radoznalim očima angažirati i neko svjetovno i u povijest manastira upućeno čeljade, da mu (joj) to bude posao i svima na korist.

O manastiru Zavala mogu se napisati tisuće stranica, meni ove dvije ipak dosta, jer sve što je ovdje nad, a osobito pod zemljom, isto toliko redaka može dati, ali tko će ih čitati, no, ipak, jedno će dijete, u davna vremena, iz sela Mrkonjić, s ocem i pod okriljem noći, prijeći ovo polje i ući u manastir. I postati svecem. A za jednog sveca trebam još dvije strane.

Dragan Marijanović/oslobođenje