Priče iz Hercegovine: Krunidba u Trebinju, grob u Zavali!

Trebinje
Trebinje
Književnost, pa bila ona i tako slavna, kakva Kačić Miošićeva nesumnjivo jest, i ne mora biti siguran izvor podataka, no, u nedostatku drugih te u sretnoj podudarnosti s onima koji se vremenom nađoše, "Razgovor ugodni naroda slovinskog" jedinstven je vodič kroz davno vrijeme i svima: Hrvatima, Srbima, Bosancima, Crnogorcima i svima koji drže da su u ta vremena Slavenima bili, prije tog i nešto drugo, a danas su to što jesu, do današnjega dana je crpilište i zajedničko vjedro iz kojega je netko popio više, a netko manje, netko bome - nimalo! U to nerazjašnjeno vrijeme kada su se kraljevi, banovi i kneževi, vojvode i vojskovođe, pape, biskupi, kardinali i episkopi smjenjivali poput godišnjih doba i neba nad Popovim poljem, teško je bilo ikakvom kroničaru suvislo i nepogrešivo pratiti taj slijed, ali se iz svega dade dosta toga razaznati.

Prepravljanje povijesti

Evo, ovu Zavalu - koja tada bijaše minorna, tek možda po kakvoj bogomolji znana - spominju i pop Dukljanin, i Andrija Kačić Miošić. Sve u kontekstu Pavlimira, kralja, ali spominju i samu Vjetrenicu, na koju stotinu metara od ovog prastarog crkvišta.
Trebinje se stalno spominje kao krunidbeno mjesto i taj grad bi se komotno mogao takvim pridjevom kititi, zapravo, djelomice to i čini, ali na način tako nam primjeren: neki teoretičari cijelu priču jednostavno posrbljuju, te je tako kralj Pavlimir bio Srbin, a takav se okrunio u srpskom Trebinju. Tako biva kada se Jovana I. Deretića uzima za izvor. Jebi ga, tu nema pomoći.

U biti, svatko ima pravo naći dio sebe, duboki korijen svoje nacije i vjere (katolici, pravoslavni, krstjani bosanski i humski, muslimani svakako, jer svi dijelimo to vjedro povijesti, što god da smo poslije postajali i uvijek se s nečega na nešto nekada, prije ili kasnije - prelazilo) u ovoj priči, budući da ona ni nije odrješita niti je pročišćena s postslavenskih gledišta, nema konsenzusa oko nje, pa svak naginje vjedro kako mu drago, no, sve se događalo u konkretnim okolnostima, a one nisu bile takve kakvim se na sve strane danas tumače, jer valja užurbano prepravljati povijest i što se dublje u nju utisnuti, a ondje gdje se udublje i ušire utiskuju jedni, istiskuju se drugi.

Evo kako je Kačić Miošić sažeo vrijeme prije i za vrijeme vladavine kralja Pavlimira: "(...) Radoslav otacz ovog Kraglia nesrichnoga (Časlava, koji se nakon bitke i poraza krio od Ugara po šumama, ali ga progonitelji uhvatiše i ‘xiva pridasce u ruke jedne xene mnogo rasargene i oxaloschiene, koja od jutra do mraka svakimga mukkom muccasce, naipri cinimu usci i nos odrizati, pak xiva u jednu riku bacziti. I tada Dalmaszia izgubivsi Kraglia svoga brez porroda, bih od sami bunna vladana, ma podnese veliku tugu, xalost i progonstvo, dok opet Svoga Kraglia ne stecce'), nahodechise u Rimu, i razumivsci zle glase od Ciaslava, dase neutarne kollino Kraglia slovinski: buduchi udovacz oxenise jednom Vladikom Rimskom s kojom immade sina, immenom Petrislava, koj posli smarti otza Svoga uzze Rimsku gospoju za xenu, i segniome immade Pavlimira. Ovi Pavlimir bih cudnovatom lipotom narescen, takko da u gniegovo vrime lipscise mladich u Rimu nenahogiasce, i zaradi gniegove lipote, od latina bih prozvan bello a tochie Slovinski, rechi, lip. (E, hvala ti Andrija!) U toh isto vrime, pogiose saraceni u Dalmatcziu, svuje porobisce, i zla neizrecenaa ucinisce; koje zlo videchi gospoda Slovinska, xelechise od gniega osloboditi, pocese megiuse zboriti, da Kraglia ucine. Koicheji braniti od gniovi nepriateglia; i poznavsci da receni Pavlimir, koise u Rimu nahogiasce, bisce od kollina Kragliaa dalmatinski, poslasce po gniega poklisare molechiga dase dostoji dochi i kniov kragl bitti. Pavlimir premda zato nenarasce, sasvimtim promiscgliajuchi tuxno stagnie svoga naroda, primi molbu gniovu, i uputise pat Dalmaczie s'pet stotina svoizii delija, koji od gnienova duora bihu, skoizim dogie u Tribign za okrunitse kraglem Slovinskim".
I dogodi se to u Trebinju, no, sada valja Pavlimiru ispuniti obećanja: "Izrechise nemore s' kolikiim vesegliem Tribignani primisce Pavlimira, s kolikom li priscom Bani, knezovi, i ostala gospoda, uputiscese put Tribigna, za okruniti, i pozdraviti svoga gospodara; sasvim tizim (ovaj izraz, kao i slični njemu, onizim, svizim, itd..., još se zadržao u zapadnoj Hercegovini!; op. D. M) nagie se jedan Baan od Rascie komu Gliutomir imme biasce, ovi niti dogie, nitimuse poklonii, nego setoje gorre, ma pogniega, kakochiemo barzo vidit, ukazase kragliu ociti protivnik i nepriategl glavni.

Okrunivsci dakle slovinska gospoda svoga kraglia Pavlimira s'velikim vesegliem vratiscese u svoje Darksave primivsci od gniega naredbu uzdarxati Kraglievstvo potribno. Posli toga Kragl naredi, dase sagradi ukraj mora jedan Gradu lip i jaki, kad bi dospiven, zazvase Dubrovnik czhicia dubrave koj onde rastiasce; i u ovomu Grad zapovidaju vlastela dubrovacka. Dospivsci Grad receni, podixese svojskom velikom u Rasciu protivu Banu Gliutomiru, i nascavsiga svojskom kod mista koje se zove vaska, udari nagniega, vojskumu razbi, a banu glavu od sice; i za uspomenu od ovoga junasctva, na mistu od meghdana sagradi Czarqvu svetog Petra, (Ovu, u Zavali? Nije, i Pavlimir, došavši iz Rima, prenio ime tamošnje najslavnije crkve? Kako se Zavala prije zvala? Je li ovo malo mjesto ukraj polja prizorištem tako dramatične povijesti? Jer Trebinje je očito imalo obrise grada i prije Dubrovnika, kao i današnji Cavtat. Epidaurum, a Zavala je vjerojatno ili tek možda bilo guvno s bogomoljom ili nešto tek tomu slično. No, svejedno velmožama važno mjesto. Je li onda logično da se ispod ovih nalazi i treća crkva koja je možda i ime mijenjala i je li logično da su u nju pokopa kralja koju ju je dao sagraditi? Na potezu su povjesničari.) i visce czarqve uzigia Grad (Tu gdje je danas selo Zavala, gdje je od šesnaestog stoljeća manastir Svetog Vavedenja?), koga zazva svojim primenkom bello. Osvoji Rasciu svukoliku, ponizi svoje nepriateglie. Posli toga povratise a Tribign, gdi do malo vrimena xivot svarsci (...)".

Kačićeve stare listine

Prema Kačiću i njegovim izvorima, Kralj Pavlimir umro je u Trebinju. Imao je Kačić potrebu u "Razgovoru...", a i u drugim djelima opjevavati u dugim desetercima brojne povijesne ličnosti, nekima od njih naslovljavajući i posvećujući Pisme... te ima i Pismu Pavlimiru. ‘ajmo ju pročitati: "Pisma od Pavlimira: Ljuto cvile slovinska gospoda, /kako cvile, do neba se čuje; /dozivlje ih vila iz planina /ter je njima tiho govorila: /'Što cvilite, slovinska gospodo, /koja vam je velika nevolja? /Ali su vas Grci porobili? /Ali vas je kuga pomorila?" /Govore joj slovinska gospoda: /"Muči, vilo, mukom zamuknula /Niti su nas Grci porobili, /niti nas je kuga pomorila. /Ali nam je cviliti nevolja, /jer ‘vo ima trideset godina, /odkada smo kralja izgubili, /a drugoga nismo učinili. /Nit ga, vilo, okrunit možemo, /jer se bani pogodit ne mogu, /a od kralja roda ne imade, /koga bismo za kralja obrali." /Bila vila njima govorila: /"Ne bojte se, slovinska gospodo! /U Rimu je dite Pavlimire /od kolina kralja slovinskoga. /U lipoti svakoga nadlazi, /još i mlade Rimkinje divojke, /jakost, mudrost u njem se nalazi: /biće dika slovinske gospode. /Poklisare u Rim odpravite /ter za kralja njega učinite. /On je unuk starca Radoslava, /a sinovac kralja Cijaslava." /Kad gospoda vilu razumiše, /poklisare u Rim odpraviše, /dovedoše mlada Pavlimira, /u Tribunju njega okruniše. /Svi dođoše bani na veselje, /svi dođoše i pokloniše se; /ne kti doći bane Ljutomire, /ne kti doći ni pokloniti se. /To je kralju vrlo mučno bilo, /silenu je vojsku sakupio, /ter otiđe gori u Rašiju, /u državu bana Ljutomira. /Lipo ga je bane dočekao s trijest iljad' svoji vitezova; /tu udari konjik na konjika, /sve po izbor junak na junaka. /Tu se teška krvca prolivaše, /do neba se jadan glas čujaše: /viska konja, a jauk junaka, /sve ditića i mladi momaka. /Namiri se kralju Pavlimire /na mladoga bana Ljutomira, /od bedrice ćorde povadiše /ter se z britkim ćordam udariše. /Bog pomože kralju Pavlimiru, /jer je banu glavu odsikao. /Ovako se svakomu zgodilo, /gdi ne sluša mlađi starijega."

 

Meštrovićev spomenik Kačiću u rodnom Bristu

Srpski teoretičar povijesti Jovan I. Deretić pak nema nikakvih dvojbi o srpstvu kralja Pavlimira, te navodi: "Rodonačelnik je drugog razdoblja vladavine dinastije Oštrivojević. Poslije perioda bez kralja, uvidjevši da se približava potpuni krah Srbije i srpstva, a želivši da obnove kraljevinu i srpske zemlje, odlučiše se Srbi, iz preostalog dijela slobodne zemlje, da iz Rima dovedu potomka dinastije Oštrivojević - Pavlimira, sina Petroslavovog i unuka kralja Radoslava. Po njega je otišao, dubrovačkom lađom u pratnji 50 ratnika, jedan od potomaka starih dukljanskih župana. Kada je Pavlimir stigao u Dubrovnik, odmah je otišao u Trebinje i sazvao Veliki sabor na kome je krunisan za kralja Srbije. Kako je krunisanje obavljeno u Trebinju, naš grad je proglašen za novu prestonicu Srbije. Baš u vrijeme Pavlimirovog krunisanja u Trebinju, bugarski kralj Simeon je opsjedao grad Duklju. Pavlimir odmah prikupi vojsku u Trebinju i krenu protiv Simeona. Poslije teškog poraza, Simeon je morao da se spasava bjekstvom 926. godine. Sljedeće godine Pavlimir je, poslije bitke na rijeci Lim, pripojio Rašku. Zatim, Pavlimir kreće na sjever protiv Mađara, izgoni ih iz Srema i uspostavlja granicu na rijeci Orljavi, uzvodno na Savi, a sjeverno na Dunavu i Dravi. Pavlimir dalje ide preko Bosne i na zapad sve do Istre, a vraća se preko Dalmacije. Počev od njegove vladavine, srpska kraljevina počinje da se oporavlja i da uspostavlja granice, a prostirala se na Balkansko i dijelom na Apeninsko poluostrvo i na velikom dijelu i izvan ovih poluostrva...", eto, ne znam kako i Rim izmaknu srpskom maču, no, svejedno navodim Deretića kao ilustraciju, kako se na povijest može gledati i ovako i onako, te iz nje uzimati kako komu paše.
A Pavlimir zaleže na humskoj zemlji, to je još BiH, a sva, i priznata i nepriznata povijest što se hrvatskom zove, sve kronike i sva književnost koja se tim vremenom bavila, Pavlimira navodi kao kralja, prvo "slovinskoga", a potom, u kontekstu Bijele Hrvatske - i kralja hrvatskoga.

Ništa od ovoga ne treba omesti dobronamjerne znanstvenike istražiti relevantno i logično, niti komu treba uskratiti pravo na vlastiti sud. I Deretić je, kao i svi ostali, i oni koji vole nagnuti više iz onog vjedra i oni kojima je to bilo manje važno, koriste se istim slijedom kojega su davno opisali i A. K. Miošić, rođen u Bristu pokraj Makarske, Antun mu bi kršteno, a Andrija redovničko ime, sedamnaestog dana travnja 1704. godine, ćaća mu Bartul Miošić bi uglednim i imućnim seljakom, a mater Manda, rođena Tomašević, negdje od Baćine kod današnjih Ploča. U obližnjem Zaostrogu, za fratra se zaredi Andrija i obilježi svoj vijek marnom službom i golemim književnim opusom, stvaranom posvud gdje je službovao, a službovao je od Opuzena do Rima, studirao i u Budimu, Osijeku, u Mlecima svršio i predavao filozofiju, u status generalnog profesora, što bi u to vrijeme značilo vjerojatno vrh vrhova.
Jedan od brojnih spomenika u slavu mu dignutih isklesao je i Ivan Meštrović. Najviše je pisao u jesen života kada se vratio svom prvotnom samostanu u Zaostrog. O njemu i njegovom djelu nikada se nije prestalo pisati. Te je i ovo tek zera spomena na takvu ljudsku gromadu i, pravo govoreći, pitam se je li i on za svog života stupio na ovo mitsko tlo Zavale i je li hodio putem svojih deseteraca.

Bez posebnih oznaka

Njegova književnost još u davna vremena pročula ga je i do Srbije, Bugarske, Rumunjske, te interes za sadržaje njegovih knjiga nikada nije ni prestao i posvuda ga se tiskalo i još se tiska i pomno proučava. Umro je u Zaostrogu 1760. godine, pokopan je u jednu od dvanaest istih grobnica, bez posebnih oznaka. Valja tražiti znak Pavlimirova grada o kojemu govori, negdje u Zavali i oko nje, na rubu nekadašnje Popovske vale, kako se do početka prošlog stoljeća ovaj kraj i zvao, a u prvom spomenu pop Dukljanin ga navodi kao Papavu, što je vjerojatno bila ilirska riječ.

Kako god, svu ovu povijesnu priču baštini BiH, jer je sva izravno vezana za njezinu povijest, onako kako i druge zemlje danas baštine kulture koje su tu nekada donosile druge civilizacije, kako je i rimska sagradila Salonu primjerice, a danas je ona dio povijesne baštine Hrvatske. Još Rimljani ikakva gena s Dalmacijom ne razviše, a nama se u Popovom polju puno toga zajedničkog dogodilo.

Dragan Marijanović/oslobođenje