Stopama pobijenih hercegovačkih franjevaca u Ljubuškom, 4. dan

Nedugo nakon početka radova dolazi čovjek kojemu su ovdje ubili oca. Saznao je i ime jednoga od ubojica. Još je živ. Ne zna kome se obratiti da ga se propita o događajima na ovom lokalitetu. Htio bi saznati što više pojedinosti o posljednjim očevim časovima. Ne mogu mu na to odgovoriti. U Hrvatskoj, iako za to postoje zakonske uredbe, nema se kome prijaviti zločin iz Drugog svjetskog rata koji su počinili komunisti. Kad su ustaše u pitanju, onda je druga priča. Izgleda da je i s ove strane granice isto. Tek malobrojne županije, ali ne i one s hrvatskom većinom, imaju pri MUP-u odjele za ratne zločine. Čovjek je svega toga svjestan pa nastavlja svoju daljnju priču. Kao mladića jednoga dana poziva ga komandir SUP-a. Potjecao je iz kruga onih koji su haračili po Ljubuškom pri kraju i u poraću Drugog svjetskog rata. Mislio je da mu se loše piše. Na njegovo iznenađenje nudi mu posao. Može birati. I dobio ga je za petnaest dana, a nedugo poslije toga zaposlili su mu i ženu. Nisu ništa tražili zauzvrat, pa im je oprostio velike kvadrate zemljišta koje su njegovoj obitelji oteli u središtu grada. Zaključio je da je očito nekoga pekla savjest.

Čišćenje posmrtnih ostataka ubijenih lijepo napreduje pa već rekonstruiramo kako su ih ubijali. Izgleda da su to činili s one strane rupe koja je okrenuta prema Ozninoj kući. Pokosili bi ih rafalom puškama i strojopuškama i gurnuli niz strminu. Rupa se na taj način uspješno punila tako da su tijela došla do pred sam vrh strmine. Istina, neke su očito ubijali i nabojem u glavu. Na jednoj lubanji pronašli smo veliku, pravilnu izlaznu rupu. Rekli smo već da su žrtve bile vezane, posvuda proviruju ostatci žice.


Ukazao se iz zemlje i jedan ostatak krunice. Neodoljivo podsjeća na onu franjevačku. Međutim, može se raditi i o krunici s drvenim zrncima koja su istrula. Tu je i jedan deblji lanac. Možda je od džepnog sata, vidjet ćemo to kad još malo očistimo tijela. Našli smo i jedan češalj, kao i još jedne naočale. Ono što najviše privlači našu pozornost svakako jest ostatak neke tkanine koja sliči na pelerinu koju su fratri znali nositi iznad habita. Tu su i puce većeg oblika za koje mi stariji fratri prilikom povratka u samostan rekoše da su slične bile na tim pelerinama. Nastojimo sve pomno sačuvati za čas vađenja. Bit će teško, jer tkanina ne samo da se stopila sa zemljom, već se i rasipa u dodiru sa zrakom.