Obitelji sa jedanaest članova u kojoj nitko ne radi isključena i voda

Blokiran im je priključak za vodu zbog duga od 4000 maraka koji kroz posljednjih osam godina nikada nisu mogli platiti, jer unatoč mnogobrojnim zamolbama koje su poslane na različite adrese, ocu Miljenku Džebi nitko nije dao zaposlenje i mogućnost normalnog života.

Izgubio nadu

- Ja stvarno više ne znam što činiti. Da mi nije ove djece, mislim da bih sebi davno presudio, očajno će otac Miljenko Džeba koji ne vidi izlaza iz dugogodišnjeg beznađa. Nakon mnoštva patnje i boli u svome životu, kaže, nije mogao ni zamisliti da se živom biću voda koja je izvor života bez imalo prezanja može uskratiti na tako beskrupulozan način kao njemu.

- Najviše me boli to što sa mnom nije nitko htio ni razgovarati, a kamoli mi dati neku mogućnost da mi se voda ipak ne isključi. Vodu ćemo, kako su mi kazali, dobiti ponovno tek kad platim kompletan dug i uključenje, što je za mene apsolutno neizvodivo, kaže Džeba. Bez vode je svakome teško, a na broj članova poput Džebine obitelji, gdje je ogromna svakodnevna potrošnja vode, teško je nabaviti dostatne količine osnovne tekućine za preživljavanje, te su također otežani i higijenski uvjeti života.

Ni u Crkvi ga ne razumiju

- Nemam se više kome ni obratiti, jer očito je da onaj kome se to ne događa i nema razumijevanja, dok onaj tko istinski suosjeća ne može nam pomoći. Da se zaista ne trebam ničemu ni nadati, pokazao mi je jedan svećenik, koji mi je, ni ne nalazeći vremena za mene, rekao da sam trebao misliti na probleme koji će uslijediti prije nego sam stvorio toliko djece, s nevjericom će Džeba koji ipak nije htio kazati o kojem se svećeniku radi.

Posao traži od 2002. godine

Obećanja o zaposlenju čuo je, kaže, do sada bezbroj puta, ali to je sve ostalo samo na nedovršenoj riječi neproslavljenom mogućnošću za normalan život od čijeg čekanja je već odavno postao umoran.
- Nikakvu ponudu za posao još uvijek nisam dobio. Iako sam za vrijeme održavanja predizborne kampanje dobio čvrsta obećanja, ipak je sve ostalo na riječima kao što je bivalo i svih proteklih godina, ogorčeno će Miljenko koji još od 2002. godine bezuspješno traga za bilo kakvim poslom. Što se tiče javnih natječaja i oglasa, kako kaže, rijetko koji propusti, a malo je vrata mostarskih tvrtki na koja nije pokucao u nadi da će baš tamo nedostajati radne snage i da će se njemu posrećiti.

Nisu ostvarili nikakva socijalna prava

Iako su pokušavali na raznorazne načine, kažu da nikada nisu ostvarili apsolutno nikakve prihode ni iz fonda za povratnike, ni iz Centra za socijalni rad.
- Samo smo jednom dobili jednokratnu pomoć i to je sve za ove godine, priča nam otac Miljenko koji tvrdi da bi za svoju djecu rado učinio sve i da će ga bilo kakav posao usrećiti, samo da vrati dostojanstvo i počne živjeti kao i ostali, te bude u mogućnosti svojoj djeci kupiti barem nužnu školsku opremu.

Djeca pješače u školu

Podsjetimo kako ova obitelj, unatoč mnogobrojnim pokušajima, nije nikada ostvarila apsolutno nikakve prihode iz fonda za povratnike, ni iz Centra za socijalni rad.
Iako im je Osnovna škola "Bartol Kašić", u kojoj stječu znanje, svjesna teškoća s kojima se susreću, osigurala mjesečne troškove prijevoza za vožnju autobusom, oni svakodnevno od Tvornice duhana Mostar sve do škole u Rodoču pješače, bez obzira na vremenske prilike.

Piše: Gordana Šimović / dnevni-list.ba