Hodopisi: Ljubica, učiteljica života

Mala mjesta oduvijek su voljela učiteljice i učitelje. I velika, ali je njihova uloga u njima manje vidljiva. Oni su dio naših sjećanja, premda ih upoznamo rano, ali njihova važnost u našim životima još zarana nadjača sve velike događaje i zasjeni gomile ljudi koje nakon prvih slova kroz život upoznamo. Tužno je kad se zaboravi učitelje i tužno je kad učitelji zaborave svoje đake. Ljubica Sadiković je u Jelahu dugo radila kao učiteljica. I po drugom mjestima. No Jelah je bio njezin životni, trajni izbor. Ona je jedna od živih znamenitosti ovoga mjesta.

I rastat će se kad ona ode na drugi svijet, a priče o njoj ostanu. I djela. Jer se za života potrudila i još trudi na tom. Ne da bi ju nužno pamtili, nego da ona ispuni svoju misiju, da ona bude zadovoljna sobom. Njezin dom je mjesto rajskog ugođaja i utihe. I života.

Nekada je ona odlazila djeci u školu, a danas joj djeca dolaze doma. Jednom učiteljica - uvijek učiteljica!

Od matematike do vjeronauke

Malena Sara Meškić rođena je u Švicarskoj, jedno od roditelja joj je iz Maglaja, ali tamo žive. Budući da je matematika univerzalna znanost, mala Sara koristi dio ljeta za prevazilaženje problema s tim predmetom, jer, kako Ljubica reče, matematika joj "šteka", ali vratit će se ona u svoju švicarsku školu spremna.

Ljubičin dom je okružen golemim vrtom, a unutra je - muzej. Nema ni djelića prostora koji nije zaposjeo neki muzejski etno-djelić, predmet ili nošnja, gomile rijetkih i vrijednih starih rukotvorina, stvaranih ispod dugih hladnih magla uz bosanske vatre, neki stari sat, umjetnička slika, prostora ima samo ondje gdje radi s djecom. Oba kata i sve sobe i svi hodnici nude pogled na starine svih vrsta, i po nekoliko stoljeća stare. Šute ili tiho otkucavaju beznačajno vrijeme prastari satovi.

Učite djecu matematici? Učim ih svemu, a najviše životu. Da budu vrijedni i s manje problema prolaze kroz njega. Da se raduju školi i svemu što će u njoj naučiti. Kako sam ja u mirovini i kako me duša boli što još nisam radila u školi, a mogla sam, onda ih primam u kući. Neke šalju i defektolozi ili logopedi pa radim s njima govorne vježbe ako imaju poteškoća s govorom. Učim ih i fiziku i jezik, i kulturu izražavanja i lijepom pisanju, učim ih svemu - od matematike do vjeronauke!

Njezin glas ugodan je i radostan. Onakav kakvog djeca vole, jer je još gotovo dječji, a njezine riječi često prati smijeh. Dobra duša je učiteljica Ljubica. Rođena je u Posavini, u malenom mjestu Gornja Slatina kod Bosanskog Šamca. I tu završila četiri razreda osnovne, no za sljedeća četiri, malena će Ljubica svakodnevno pješačiti do škole u Gradačcu. Šest tamo i šest kilometara natrag. I sama brinuti o sebi, prati, šivati, spremati hranu i stalno i dobro učiti. Nitko joj se nije mogao dovoljno posvetiti, jer bilo je to vrijeme kada su se ljudi posvećivali zemlji i njezinim plodovima, jer bez njih - džaba ti škola. Pa je Ljubica i drugima pomagala. Nasmiješenu djevojčicu koja brine sama o sebi voljeli su svi u Gradačcu u kojemu je prvi put poželjela biti učiteljica. Što će i ostvariti. Pa će ju neka vrsta uprave za školstvo slati po raznim mjestima i školama, raznoj djeci koja su zapravo posvud ista: radoznala, nadarena i pametna. Samo je s njima trebalo raditi.

Pa je Ljubica radila po Bosni: u Gradačcu nekoliko godina, pa će ju dopasti Bijeljina i Semberija, tu je i završila učiteljsku školu, onda usorski kraj i njoj najdraže selo i škola, Jelahu nedaleki Miljanovci... Tu bih se sad vratila i živjela do smrti, toliko mi je tamo lijepo bilo, sjetno će Ljubica, ali i u Jelahu mi je bilo lijepo, tu sam radila dvadeset godina. Radila i u ratu, i ja i moj muž Rasim, i on je bio učitelj. Duša čovjek bio moj Rasim, ali eto, umrije prije osam godina... A, šta se može. Imamo dvoje djece, Ejlu i Jasenka, i prekrasnu unučad. Odlazak u penziju bio mi je prvi bolan događaj u životu. Bilo je to 2005. godine. Bila sam u naponu snage, nisam se osjetila spremnom za prestanak rada s djecom. Ali direktor je mislio drukčije. Molila sam ga da radim još barem godinu-dvije, nećeš ni dana!, rekao je. To me ubilo. Očekivala sam da će svi stati na moju stranu, jer su me hrabrili. Ali u tom času svi su - šutjeli. Ma, ne zamjeram, svakog je strah za svoj posao. Tako su me izgurali iz škole. A djeca ili unuci mojih nekadašnjih kolegica i kolega danas dolaze k meni, da ih naučim ovo ili ono. Naravno da ću ih naučiti. Najprije ta prisilna penzija, onda i Rasim ode...

Tu će nastati jedna od rijetkih stanki u Ljubičinoj priči. Borila se ona i pravno, ali ništa više nije bilo moguće uraditi. Jer jasno je da je iza direktorovih riječi stajala svemoćna politika. Jednokratni balegari kakve nanose ružna vremena, ništa novoga. Pa, niste me dirali kada je rat bio, kada sam s glavom u torbi svaki dan radila, nije izdržala ne reći tom direktorčiću, a on joj je, zamislite, hladno rekao: A što nisi otišla! E, to je Ljubici bilo najbolnije. To podsjećanje da je ona ipak Ljubica, rođena Stojanović, Srpkinja i netko "drugi". Očekivao sam da će tu zaplakati, ali nije, dapače se grohotno nasmijala.

Nisam odgojena ne voljeti, Rasim je bio moj izbor za cijeli život, a pazite, u to vrijeme u tom kraju, prva djevojka koja se udala za muslimana, bila je kćer pravoslavnog popa iz Modriče. Ja sam bila - druga... I nikada se pokajala nisam. Ali, mi smo pripadali jednom drugom vremenu koje je podrazumijevalo jedan drukčiji odgoj. Tako nastojim učiti i ovu djecu koja mi dolaze. Zamislite, ja sam prvu kafu u životu popila kad sam napunila devetnaest godina, bilo me stid sjesti sa starijima i piti kafu, nudili su oni, nije da nisu.

Jednom, u školi, nakon sata, sastanemo se mi po običaju, neko puši, neko pije kafu ili sok, ja ništa. Oš konjak, upita me neko. Hoću. Donesoše u čaši, a ono alkohol. Jer nisam ni znala šta je konjak i alkohol pa me i danas stid što sam rekla da hoću. Pitate kako sam se počela baviti etnografijom? Pa, oduvijek se to meni sviđalo. Pamtim i volim zapisivati. Pamtim nekadašnje običaje i veliko međuljudsko poštovanje. One stare običaje, svatove kićene cvjetićima od pak-papira, kada su se ljudi snalazili. Volim ja cvijeće. Prošle godine je vrt moje kuće bio proglašen najljepšim. Ali cvijeća nekada nije bilo na svatovskim reverima. Nego ih se pravilo od raznih materijala. Sada nastojim obnoviti sve iz tog vremena što nisam zaboravila, a mislim da nisam ništa zaboravila i mislim da će to zanimati ljude. Imam ja puno prijateljica koje to zanima.

Kada sam otjerana u penziju, kažem sebi, Ljubice, nemoj poludjet, pa počnem sakupljati stare stvari. A oko folklora sam se vazda vrtjela, volim ja to. Sjećam se starih nošnji, onog bogatstva i kola po selima. Podržao me Emir Kotorić iz Mjesne zajednice, skupljaj, Ljubice! Čudo jedno kako je to narod donosio. Stotine i stotine eksponata iz Jelaha i tešanjskih sela, ma odsvuda, slijevali su se u naše prostorije u nekadašnjem domu kulture... Nekadašnjem? Jer su ga srušili općinari! Danas je na njegovom mjestu parking. Nikoga iz vlasti nisu zanimale naše starine, naša i njihova prošlost. Trebalo je sve brzo iznijeti, a gdje? Onda se javio moj prijatelj Senad Subašić Zuteks, a takav mu je nadimak jer ima još jedan koji se u Jelahu tako zove, i kaže daj to, Ljubice, u mene u kuću. Kasnije prebacili u osnovnu školu. I odatle su istjerali našu prošlost, vele, trebaju nam učionice. U njima i dan-danas leže odbačene polomljene stolice i klupe. Pa sam ustupila svoju kuću. Znate, kada se tražila dozvola za etnografski muzej u Tešnju, veliki dio ovih izložaka pokazan je kantonalnoj komisiji, da se vidi da tešanjski kraj to ima. Ali, danas više ne znam kakva će biti sudbina ovih eksponata, na stotine ih je. Ove stare satove oduvijek skupljam, imam ih četrdeset devet. A opet, šta i da imamo dom kulture, a nemamo šta u nj staviti? Eksponati su vazda eksponati! Uostalom, ima u našoj zemlji puno pravih muzeja, starih i državnih. Pa eno opet propadaju. Naći će se vremenom i rješenje za naš jelaški muzej...

Valjda hoće. Slikate? I slikam i pišem. Sve zapisujem, pišem sjećanja, pričice. I poeziju. Odavno imam pripremljen rukopis za zbirku, ali nikako doći do para. A, biće valjda jednom. Slikam oduvijek, ali sve manje jer su boje skupe, a i kad skupim koju markicu, onda moram otputovati negdje gdje se boje mogu kupiti. Penzija je takva kakva jest i ja najprije račune podmirim, a za ostalo gotovo ništa ne ostane. Ne žalim se, ja sam sretna na sto načina. Pomažem i u našem KUD-u, bila sam prije i aktivnija. I u Upravnom odboru. Ali sada najviše radim sa djecom. Brzo će im proći ljeto, pa da ih stignem što više podučiti, da im škola bude lakša, da ne zamrze neki predmet ili, ne daj bože - učiteljicu.

Najbolji golman

Tako priča Ljubica, učiteljica života, a dolje, na Borčevom stadionu, cika i vriska, navijanje kao na snimcima velikih utakmica daleko od ove zemlje, s televizije: Završen je 8. međunarodni nogometni turnir "Ibrahim Đonlagić Ibro". FK Borac Jelah sa selekcijama 2006. i 2008. osvojio druga mjesta.

Najbolji golman u konkurenciji 2006. je Makarević. Najbolji igrač u konkurenciji 2008. je Aiman Subašić. Dva je dana naganjalo nogometnu loptu tisuću dječaka, u preko šezdeset ekipa, kategoriziranih po godinama rođenja: 2007. (1. FK Sarajevo, 2. SF Rudanka i treće mjesto OFK Zenit iz Bijeljine), 2008. godište najbolje su "odigrali" pobjednici iz SF DI iz Doboj-Istok, drugi su bili dečkići iz domaćeg Borca, za koji je ovih dana i svoj prvi ugovor potpisao Ljubičin unuk koji je odigrao gotovo sve dosadašnje ovakve turnire zbog čega je jako sretna, dok su treći bili mali igrači iz Viteza a loptači iz Doboj-Juga pobijedili su u kategoriji 2006, drugi su opet bili iz Borca, a treći opet iz NK Romari iz Viteza, i na koncu, u najstarijoj kategorija dječaka, rođenih 2005. godine trofeje su podijelili prvaci BH Borca iz "južnog" Doboja, Romari iz Viteza i Tekstilac iz Dervente.

Dok traje taj turnir, ovdje vlada neopisiva gužva i radost djece za koju želim vjerovati kako nikada neće zaboraviti svoje učitelje i učiteljice.

Dragan Marijanović/oslobođenje