Bakir Hadžiomerović - Ogoljeni kuvar sarajevske kuhinje

Sudjeluje u političkom životu kao režiser koji likove na javnoj pozornici prezentira u skladu s oportunitetima političke propagande, umjesto da se samo bavi deskripcijom, što donosi neusporedivo manja uzbuđenja i lošije se plaća. Za misiju koju je odabrao, mora raspolagati moćnim sredstvima priopćavanja. I zaista, Bakir je na sarajevskoj medijskoj sceni hadžija, šef raje, jer je njegova tjedna politička emisija "60 minuta" najgledanija u bosanskohercegovačkom eteru, a povlašten položaj na državnoj televiziji priskrbilo mu je pokroviteljstvo koje uživa u SDP-u, bošnjačkoj "stranci opasnih namjera".

Lagumdžijin medijski opunomoćenik

Efikasnost Bakirova formata osniva se na standardnom balkanskom prosedeu "govora mržnje" i "sotonizacije drugoga". Riječi se tu ne biraju, protivnike se uvijek obilježava kao "fašiste", "kriminalce", "mafiju" i "genocidne zločince", a takva retorika već je prerasla u stereotip, pa se njome lako služe i drugi novinari koji s Bakirom sudjeluju u stvaranju tog krvožednog formata.

Objekt je uvijek jadan, napaćeni narod, žrtva nekompetentne i zločinačke politike, a subjekt - "nacionalisti svih vrsta", nadasve srpski genocidni, zatim hrvatski ustašoidni i naposljetku bošnjački, islamistički i muslimanski, a na prvom mjestu politički lideri koji vode stranke s "nacionalnim" predznakom u Bosni i Hercegovini...

Ako su svi zločesti, tko je onda dobar? Dobar je dr Zlatko Lagumdžija, šef bosanskohercegovačkog SDP-a. Bakir je medijski opunomoćenik dr Zlatka Lagumdžije, predsjednika SDP-a pa, kako to opisuje Senad Pećanin, bivši urednik sarajevskog političkog tjednika BH "Dani" «on upravlja Federalnom televizijom i njen program uređuje iz kabineta doživotnog predsjednika Socijaldemokratske stranke BiH u zgradi nekadašnjeg Centralnog komiteta Saveza komunista BiH".

Komplicirana država Bosna i Hercegovina ima tri javne televizije, ali nisu to jedna bošnjačka, jedna srpska i jedna hrvatska kako bi se moglo pomisliti, niti jedna zajednička s nekakva tri programa na tri idioma novoštokavskog našilija (termin Đonija B. Štulića!) što bi se također moglo zamisliti kao nekakvo balansirano rješenje. No, sve što je inače jednostavno, u zemlji Bosni je komplicirano, nepronično i tako aranžirano da su svi podjednako nezadovoljni, s tim da jedni osjećaju uglavnom rezignaciju, drugi gnjev, a treći frustraciju...

BiH ima nominalno "svesaveznu", općedržavnu televiziju BHT1, koja emitira iz Sarajeva, gdje su uprava i uredništvo sačinjeni "po ključu", ali se njen program jako slabo gleda, pa gotovo ništa ne znači i ne privlači novinare, osim onih sarajevskih, koji tu nastoje bez velikih neprilika zaslužiti plaću.

Republika Srpska koja je u svemu zasebna i svoja, zahvaljujući entitetskom statusu države u državi, ima Radio-televiziju Republike Srpske, koja potpada pod nacionalni javni servis u administrativnom smislu, ali inače gleda i kontrolira svoje poslove. To je jedina javna televizija u regiji koja nije u gubitku (jer ima jednog neobično škrtog i nekorumpiranog direktora), ali je njen program, ograničen raznim ograničenjima, prilično nezanimljiv, a u Banjaluci ionako najviše gledaju HTV i Novu TV.

Koncept unitarizma

U drugom entitetu, Federaciji BiH, koja na 51% državnog teritorija prekriva bošnjačke i hrvatske krajeve, emitira Federalna televizija, Bakirov FTV. Godinama su Hrvati prigovarali kako oni tu nisu zastupljeni preko svojih političkih stranaka što ih inače reprezentiraju u političkom životu zemlje, ali to nije imalo nikakvog efekta, jer je ionako osnovna ideja sarajevske metapolitike, odnosno "idejnog koncepta" koji u najvećoj mjeri artikulira Lagumdžijin SDP, da Bosna i Hercegovina, a prvo Federacija BiH, treba postati "normalna", "građanska" država zasnovana na čistoj proporcionalnosti prilikom svakog glasovanja, bez obzira na realne izglede da će doći do preglasavanja. Ukinut će se etničke podjele tako što će se ignorirati. Koncepcija je čisti unitarizam beogradskog tipa koji je, skopčan s vojnom silom s kojom je raspolagala JNA, u bivšoj državi dovela do građanskog rata. Bosna i Hercegovina, hvala Allahu, ne raspolaže nikakvom upotrebljivom vojnom silom. Od te neposredne povijesti, ondje se nije naučila glavna lekcija. Lagumdžijini "antifederalisti" smatraju dakle da je potrebno uspostaviti jedan i jedinstven bosanski korpus u kojem će po logici brojeva sve manjine, naime hrvatska u Federaciji, a srpska u BiH, biti nadglasane, majorizirane i "oslobođene terora" nacionalnih stranaka i nacionalističkih demagoga, koje su ti glupi, zadrti birači izabrali na demokratskim izborima. Njihovi su predstavnici legitimni, ali cijeli je koncept truo, traži se "odustajanje od etniciteta". Zašto svi ne bi naprosto bili Bosanci, kad žive u Bosni? Ono što SDP zapravo nudi je postdejtonska radikalna pretvorbe multietničke države u više stanje demokratskog jedinstva, iako se takve radikalne vizije mogu ostvariti jedino radikalnim sredstvima - znači ratom. Rat? Pa dobro. Taj rat već je započeo na političkom i propagandnom planu a Bakir Hadžiomerović u tom je revolucionarnom pothvatu - televizijska avangarda.

Bakirova propaganda

Poslije nedavnih izbora u BiH, SDP je rezultate rastrubio kao svoju "veliku pobjedu" i "trijumf postnacionalističke politike". Pritom su, naravno, važnu ulogu odigrali Bakir i FTV, a na te gluposti lako su se nalijepili i hrvatski lijevoliberalni političari koji su, prigodnim izjavama, to pozdravljali kao "veliki napredak" i znak promjene raspoloženja biračkog tijela, a bosanskohercegovački SDP označili kao legitimnog predstavnika svih naroda... Što je čista besmislica, posljedica sarajevske, političke i medijske kuhinje u kojoj je Bakir bio "Vegeta".

Lagumdžija je u svoje predizborne kombinacije uspio vješto uvući Fahru Radončića, preambicioznog sarajevskog izdavača, koji je sa svojim Savezom za bolju budućnost BiH podijelio desnokonzervativno biračko tijelo bošnjačke većine što redovito glasa za SDA, stranku koju je osnovao Alija Izetbegović. Ranije je tu ulogu imao Haris Silajdžić, ali on je ovom prilikom totalno krahirao na izborima. U kampanji, Radončiću je asistirao FTV, te osim njegovih i sve ostale novine, koje izdaje Lagumdžijin tajkun Selimović. Zato se bošnjački (muslimanski) desni centar podijelio između SDA koji vode Sulejman Tihić i Alijin sin Bakir Izetbegović i SDP-a. No, u konačnici, SDP je osvojio ukupno manje od 28% glasova svih Bošnjaka u BiH privukavši istodobno 2,5% hrvatskih glasova i 1,5% srpskih. Očito, dakle, Lagumdžija nema premoć, većinu, pa čak ni uvjerljivu manjinu među Bošnjacima, a ne među Hrvatima i Srbima, pa je ideja o izbornom trijumfu SDP-a kao "multietničke" stranke čista fikcija. Istodobno, u Predsjedništvo BiH, ušli su jedan Srbin iz Banjaluke i Bakir Izetbegović a Željko Komšić, Hrvat iz Sarajeva, kao član Lagumdžijine stranke, kojemu su pobjedu donijeli bošnjački glasači. A poduzetni dr Zlatko sad pokušava na svu silu formirati vladu BiH kojoj bi sam bio predsjednik, te vladu Federacije bez relevantnih hrvatskih stranaka. Umjesto njih uzet će Lijanoviće koji vode neku beznačajnu pašteta-stranku iz Širokoga i podjednako marginalni hercegovački HSP, koji nešto znači samo u jednoj zabačenoj hercegovačkoj županiji.

Zašto Lagumdžija misli da će mu uspjeti cijela ta meštrija koja ruši principe dejtonske BiH utemeljene na konsenzusu sva tri etnika kroz kompliciran suodnos u političkim reprezentativnim tijelima? SDP sad sve pokušava zaobići pa srušiti sve što je u toj labilnoj državi do sad izgrađeno. "On je pravi palikuća", kaže jedna analitičarka dobro upućena u bosanske prilike, a novinari koji prate balkanske medije i poznaju njihovu historiju Hadžiomerovića vide kao nasljednika beogradskih propagandista iz doba uoči rata u kojemu se raspala Jugoslavija. On, naime, barata samo prejakim riječima, a u montaži televizijskih atrakcija demagog je kakve ni u ovim prostorima više nigdje ne toleriraju.

Piše: Denis KULJIŠ, glassrpske.com