Ukrajinka o iskustvu u Hrvatskoj: 'Hrvati su laki na seksu' | Hercegovina.Info

Ukrajinka o iskustvu u Hrvatskoj: 'Hrvati su laki na seksu'

Ukrajinka o iskustvu u Hrvatskoj: 'Hrvati su laki na seksu'
Nije valjda došla peći kolače iz gušta? E, upravo to!

Hrvatska definitivno nije kulinarska destinacija, mada je konsenzus da je hrana u dalmatinskom pojasu koliko monotona i nemaštovita, toliko i zdrava. Skužila je to i Kateryna Vakhrusheva, udana Egemen, Ukrajinka iz Kharkova koja u stopu slijedi turskog supruga, a kojeg je posao lansirao u Krešimirov grad. Žena nema milosti: ‘Imate fascinantnu ponudu plodova mora, ali slastice su vam katastrofa. Izgledaju prefino, ali čim ih staviš u usta tražiš prvi koš za smeće.' I što? Kateryna, profesorica engleskog i francuskog, niti izbliza to nije sanjala, ali upravo u Šibeniku otkriva svoje slatke talente i igra se idejom da danas-sutra otvori kućni slastičarski obrt. Svašta smo čuli, ali da je netko zahvaljujući Hrvatskoj naučio peći kolače, zvuči totalno originalno.

Nego, da, nije lako strancima u Hrvata, a još im je teže ako su ovamo došli u društvu drugog stranca. Južnoprimorska socijalizacija je brdovita bilo kojem domaćem kontinentalcu, a kamoli ne međunarodnom bračnom paru u sredini koja brižno njeguje čistoću pedigrea. Šibenski geni, naravno, vole se kombinirati u nekim drugim sredinama poput Zagreba ili Splita, ali na domaćem je terenu puno premalo dotepenaca. Kuži to i naša Ukrajinka koja, veli, ne zna previše ljudi jer, da citiramo: ‘Društvo je ovdje vrlo zatvoreno. Ljudi idu u jedan te isti kafić godinama ne zato što im je tamo najbolja kava, nego zato što su si dobri s vlasnikom. Ne razumijem to. Drugo, iako su isprva prijateljski nastrojeni, ljudi mahom izgube interes za dublje upoznavanje nakon par početnih pitanja tipa odakle si i što radiš ovdje. Nisu znatiželjni, nisu putovali u druge zemlje, upoznali drugačije ljude. Takve ti stvari pomažu da saznaš tko zapravo jesi. Tako da je teško stvoriti prijateljstva.' Kateryna je unatoč obeshrabrujućoj socijalnoj klimi ipak uspostavila nekoliko važnijih odnosa u gradu u kojem, nota bene, živi već dvije i pol godine.

Nije sve ni tako crno. U Hrvatskoj se kolači peku u atmosferi maksimalne sigurnosti. Znači, nema straha da će ti netko usred miksanja kreme provaliti u stan i pred nosom ti ukrasti biskvit pod prijetnjom vatrenog oružja. Šibenska Ukrajinka je vidjela nešto svijeta, živjela je i u Turskoj i u SAD-u, putovala, ali tvrdi da nije bila u sigurnijoj zemlji od naše. Tragično ili ne, ali tu ti se stvarno ništa ne može dogoditi. Dakako, nisu joj promakla niti ona dva, tri dalmatinska lajtmotiva u kojima se iscrpljuje čitava atrakcija regije - sunce, more, kamen: ‘Uvijek sam sanjala živjeti negdje uz more i to mi se sada dogodilo, a da nisam niti najmanje očekivala. O Hrvatskoj nisam znala doslovce ništa prije dolaska i užasno me se dojmila ljepota Šibenika. Čula sam mnoge koji su ovdje dolazili kako je većina građevina samo nabacana hrpa starog kamenja koje samo čeka da se uruši, no divim se ponosu lokalnog stanovništva na svoj grad i kako im svaki kamen ima značenje.'

I... to je otprilike to. Kateryna je mlada cura, daleko od osjećaja da je ispucala sve svoje potencijale i da se želi skrasiti u hladu loze u prvom redu do mora. Šibenik se pokazao nepregriziv orah po pitanju dobivanja posla. Ima iskustva u podučavanju jezika, govori ih pet, kaže, i javila se u privatnu školu za strane jezike. Dočekali su je s entuzijazmom i ispratili sa širokokutnim smiješkom i obećanjem skorog telefonskog poziva. Jasna stvar, ništa od svega: ‘Ne razumijem zašto su ljudi ljubazni i ponašaju se kao da su baš tebe čekali, a znaju da te ne žele zaposliti. Negdje drugdje bi ti normalno rekli da sada ne trebaju nikoga ili da će te eventualno nazvati, i ništa strašno.'

Naravno, u sredini gdje ni lokalni podmladak ne može ubosti zaposlenje izvan sezone, teško da ostaje razumijevanja za stranca, bez obzira na iskustvo i diplome. Uostalom, diploma je u Hrvatskoj tek simpatični podatak iz CV-a. Za razliku od Ukrajine gdje visokoškolovana ekipa ima sve opcije za naći dobar posao, promijeniti ga bez previše rizika ili za očekivati bolju lovu i otvorena vrata za napredovanje. Kateryna je blago zbunjena nad životnim prioritetima šibenske mladeži. Evo što kaže: ‘Ovo je mali grad, ljudi nemaju puno novaca i ono malo što ga imaju ne žele potrošiti na obrazovanje. U Ukrajini mladim ljudima ne pada na pamet išta drugo raditi dok ne diplomiraju. Nikakvi poslovi, ženidbe, udaje, ništa - dok ne diplomiraš. Ne kažem da je to samo po sebi dobro, ali uvijek je bolje imati završen faks. Većina ljudi koju ovdje srećem ima samo srednju školu.'

Hrvatska u tri riječi? ‘More, sporost, manjak prilika.' Kateryna si odmah uskače u usta tezom da nam je zemlja rasadište potencijala i ljepote, ali isti su negdje potonuli u šalici kave i mantri ‘tko to more platit?'. Predajemo joj riječ: ‘Voljela bih da ovo mjesto da posao svojoj mlađoj populaciji umjesto da se sjedi na beskonačnim kavama. Stopa nezaposlenosti je visoka. I fascinira me kako su svi ti ljudi vani po kafićima. U Ukrajini, ako nemaš posao, prikovan si doma za stolicu tražeći ga i ne pada ti na pamet raditi išta drugo dok ga ne nađeš. Uzmi ovdje ljudima biznis s apartmanima i nitko ne bi imao ništa. Čitam da oko 80 posto Hrvata živi u svojim nekretninama. To znači da živiš u kući koju su ti ostavili djedovi i bake, odnosno roditelji. Nikud se ne mičeš, ne dobivaš nova i drukčija iskustva. Da je Šibenik u Ukrajini, mladi bi se ljudi redom preselili u veći grad u potrazi za poslom i vjerojatno se više nikada ne bi vratili. A ovdje, ovdje kao da nitko nema o čemu brinuti. I taj stav spram inovacija i novih projekata. Kada se moj muž pojavio ovdje krenule su priče da što taj Turak ima tu raditi. Sada, naprotiv, svi uživaju u stvarima koje su napravljene (marina u Mandalini, op. a.). Ako ti to ne možeš učiniti, zašto ne dati priliku nekome tko može?'

Iako joj od domaće topografije najviše odgovara Zagreb za koji sipa hvale kako je europski, otvoren i izdašniji u prilikama, Kateryna je svjesna da je u slučaju Šibenika riječ o gradu koji po ljepoti, prirodi, klimi i povijesti vjerojatno nadmašuje bilo koju ukrajinsku destinaciju približne veličine. I sama priznaje, da joj se sutra otvori opcija otići negdje drugdje, to ne bi učinila. Nazovimo to kavezom kontradikcija, dijagnoza kojom je paralizirana većina stranaca s hrvatskom adresom, a može se sabiti u osjećaj da imaš sve razloge za otići, baš kao i sve razloge za ostati. Dalmacija je iz ukrajinske perspektive poput ubojite zavodnice koja bi mogla imati sve, ali, eto, hoda raščupana u luđačkoj košulji i cipelama tri broja manjim.

No zato su tu momci s juga koji ne okolišaju oko seksa. Premda je predratna galebarska epoha stvorila stereotip o Ukrajinkama koje se daju za suvenir iz Kalelarge, Kateryna me obrazuje na temu: ‘Ovdje se seks događa lako i brzo. Malo me to šokiralo. U Ukrajini veza traje podosta vremena prije nego se uđe u spolni odnos. Tim paradoksalnije, nismo toliko religiozni kao Dalmatinci, štoviše mlađe generacije nisu uopće, ali imamo drukčije moralne vrijednosti. Ovdje je logika da ideš ujutro na misu, a navečer u klub. Sa seksom se kreće vrlo rano i ljudi nemaju problema razbacivati se detaljima svojih seksualnih aktivnosti nekome koga jedva poznaju.'

Kuži li ukrajinska Kate da Hrvatima nije mogla servirati uzvišeniji kompliment?

tportal