Život je pjesma

Jedna od najljepših poruka u reklamnom svijetu koja govori kako je glazba radost koja se čuje, izražena radost koja zvoni poput najljepšeg zvona župne crkve našeg djetinjstva. Glazba nas prati kroz život kao što Zemlja Sunce prati na svom životnom putu, glazba bilježi emocije, vremenske cikluse, otiske epoha. Razumom nikad se ne dolazi do njenog izvora jer se izvor ne nalazi na obližnjoj planini, niti da udaljenim planinskim lancima. Ona je rijeka koja teče kroz nas, tek disanjem prikrivamo njen žubor i mnogi nikad ne otkriju tu rijeku u sebi koja tren stoji poput Save u rukavcu, drugi tren već juri brzacima, onda moćno poteče širokim koritom pa se opet u klancu suzi na svom putu do mora koje je čeka cijelo vrijeme. Čeka je more da mu donese priče sa svog puta, boli i tuge, radosti i nadanja, da mu donese svježu vodu, da obogati more, da razrijedu njegovu slanost jer more opet i ne čini ništa drugo do daje život drugima. Baš kao što mi svojim životom plovimo u naručje Boga.

Sva glazba sačinjena je od tek sedam tonova (uvijek se pojavljuje ta sedmica, u svakoj priči o tkanju Svemira), dobar matematičar bi lako izračunao sve moguće kombinacije koje proizlaze iz te činjenice. I ne bi nam ništa kazao time. Jer ne bismo čuli!

Ne bismo čuli kad je iz duše autora potekla cijela nota, kad osminka, kad četvrtinka, kad su šesnaestinke počele svoj vrtolet, kad je tišinom odjeknulo iščekivanje, kad forte fortissimo kao izraz snage, moći nabujale, kakav je ritam, koji takt. Matematikusa bi zbunile sve te varijable koje glazba uvlači u svoj tok, taktovi, tempa, povisilice, snizilice, akordi, ritmovi koji se ne potčinjavaju matematičkim formulama, zapravo ničemu do slobodi samoj. Zamislite slobode - biti potčinjen slobodi!!!

U nekim drugačijim vremenima težačka pjesma iz daljine je najavljivala povratak težaka s polja. Pjesmom su slavili rad, život, zemlju, umor tjelesni sa sebe prali. U isto to vrijeme njihova vlastela je kontemplirala uz zvuke orkestra na dvoru, puštala suzu za zvukom violine u nadmetanju s violončelom. Nije to činila u ophođenju s podanicima, nego je tek na tren kroz glazbu prisjećala se tragova svoje čovječnosti.

Pjesmom smo ispraćali našu mladost u boj, metalnim zvukom trube se opraštali na grobljima od poginulih.

Pjesmom smo slavili život, zahvaljivali Bogu za nj, pjesmom mu molitve upućivali. Glazba je univerzalan jezik kojim komuniciramo s prirodom, s ljudima, s Bogom.

Kad začujete prelijevanje cijelih nota, umirenu rijeku kroz omolitvene obrade raznih pjesama grupe Enigma, asocijacije na molitvu naviru same.

Ali nije sva glazba izraz mira i ljubavi, nije sva našla svoj izraz u božanskom dijelu sebe. I druga strana je shvatila sugestivnu moć glazbe, u novije vrijeme nadolazi sa svih strana. Prepoznat ćete je po iskidanom ritmu, po zvuku bubnja koji podlo iz pozadine slijedi ritam srca i priziva njegovo kucanje u slavu tamnoga.

Nema životnog boja koji od nas ne traži odabir. Pa ni u glazbi. I glazbom se bore za naša srca.

Sloboda je naša životna prilika, ali i naša odgovornost. Mnogima sloboda teško pada, ne znaju što bi s njom. Onda biraju nove gospodare, razlete se od traženja novih gospodara u bijegu od užasa kojeg sloboda u njima izaziva.

VeNLO/posavski-obzor.info