Veselin Gatalo: Zločesta djeca SDP-a

Zlatko, predsjednik, počeo se ponašati kao drug Staljin. Slao je ljude iz ministarstava napolje. Doduše, ne na sjever, u gulage, nego izravno u smrt, onu političaru najgoru, političku. Drug Staljin nije volio kad bi se neki političar suviše osilio, baš kao što Zlatku Lagumdžiji nije bilo drago što se Hamdija Lipovača, gradonačelnik jednoga grada u Bosni, počeo osjećati i ponašati kao legendarni bosanski "babo", Fikret Abdić. Zna se da "babo" može biti samo jedan, jedan je najveći među jednakima. A to je, naravno, razredni predsjednik, Zlatko Lagumdžija. Pokazana moć je ostvarena moć. Tako je Zlatko, potpuno demokratski i legalno, sredio da Hamdija bude jedini kandidat za dužnost. Ali je, mudar kakva je svaka živina kad joj se ugrozi brlog i "nafaka", sredio da Hamdiju ni kao jedinog kandidata ne izaberu. Tako je sredio i da se ne može opet kandidirati za tu dužnost. Nek' ne misli svatko da je blesav Zlatko. Razred je shvatio kako mu se zove i preziva predsjednik, da je jedan, jedini i neponovljivi.

Nakon uspostave potpune kontrole nad jednim javnim TV emiterom (FTV) i jakog utjecaja na državni (BHT1), nakon uspostave potpune kontrole nad državnim sudstvom, javnim poduzećima, oduzimanja Hrvatskih telekomunikacija iz ruku Hrvata (uz pomoć Hrvata), uz potpunu moć nad odlučivanjem u Federaciji BiH i rješenjem bošnjačkog nacionalnog pitanja u više od polovine zemlje Bosne i Hercegovine, činilo se da se može malo odahnuti i krenuti u stjecanje prijateljstava i u neprijateljskom okružju. Jer, podrška Amerike i visokog predstavnika, čak i uz kriminal i nepotizam partije, ne mogu se ignorirati. Jer, moć je pokazana i ignoriranjem čak i premijera Hrvatske, socijaldemokrata Zorana Milanovića. Moć čini čovjeka pragmatičnim, jer moć treba održati. Osjetivši da je vrijeme da si potraži saveznike među nekadašnjim neprijateljima, otišao je predsjednik Zlatko i do svog političkog protivnika, socijaldemokrata Milorada Dodika, da mu kaže kako moraju podržati jedan drugoga. Otišao je i do Srbije, obećao potporu Vuku Jeremiću na putu za Europu. Ali, avaj, dok nije bio doma, nešto mu se strašno dogodilo. Naviknut na negodovanje ratnog druga, revolucionara Željka Komšića, potpredsjednika i velikog druga i socijaldemokrata, udarila ga je strašna vijest da se drug Želja, zlatni ljiljan, hoće odmetnuti sa svojih 400.000 bošnjačkih glasova koji su ga kao Hrvata doveli na vlast, i njega i SDP. Drug Zlatko, svjestan da drug Želja nije Bošnjak kao Hamdija, da Bošnjaka ima puno, a Željko je jedan i rijedak, vratio se u razred spreman na samokritiku i uviđanje vlastitih pogrešaka, i to bez "tretmana" na Golom otoku.

Znao je drug Zlatko da je drug Željko dobar čovjek i drug i nikakav Hrvat, priznao je da je na trenutak izgubio revolucionarnu nit i pozvao druga Željka da mu oprosti nedosljednost koja ga je mogla odvesti čak i u, ne budi primijenjeno, izdaju revolucionarne ideje i druga Tita. Drug Željko, uvidjevši da su i revolucionari ljudi od krvi i mesa, oprostio je drugu Zlatku to što ga je moć ponijela. Jer, znao je drug Željko da nije dobro ucjenjivati poduzetnike, zapošljavati rodbinu i poslušnike, zastrašivati i korumpirati sudbenu vlast, ali je drug Zlatko uvijek govorio da je sve to s ciljem očuvanja jedinstva partije i da im novac treba za revoluciju i spas radničke klase. Zlosretni izlet u Srbiju i Republiku Srpsku, Zlatko je drugu Željku predočio u pravom svjetlu, u svjetlu očuvanja partije i spasa revolucije. Kritika je pala, samokritika je upalila, razred je opet sretan i jedinstven. Jer, revolucionar je tu da pogriješi, ali i da se pokaje kad mu drugovi uoče pogrešku. I tako Bosna i besposlena radnička klasa mogu mirno dočekati sutra i, ako Marx i Engels odozdo pripomognu, i članstvo u kapitalističkom svijetu američko-euroazijskog tipa.

Piše: Veselin Gatalo/pogled.ba