Tko se igra sa nama?

Ljudi sa šarenim vrećicama, gledaju u pod, a ruke podrhtavaju i strepe, vrata pučke kuhinje i pred njima mnoštvo, mnoštvo onog nekoga svijeta koji je ostavljen unatoč toj korici kruha i lončiću graha što ga ponesu kućama, ako ih uopće imaju, a tek nekoliko metara dalje ''špica'', popularna'' zagrebačka špica'' na kojoj je cijena kave tolika da bi se mogla kupiti dva kruha, ali koga to danas briga .

Piše: Iva Međugorac

Djevojke sjede sa velikim naočalama i lažnim pričama o sjaju I idelnim životima. Zaigrana djeca trčkaraju oko stolova u robi koja vrijedi bogatstvo, bacaju se planovi za more, šopinge, skijanja .

A ja se pitam gdje živim?

U društvu u kojem usprkos recesiji koju su nam nedavno spomenuli iz dana u dan šoping centri   niču poput gljiva i neprestano su puni, u društvu koje je zaboravilo na igru, prirodu, svijet oko sebe, onaj svijet koji treba našu pomoć .I dok stvari idu prema dolje mi i dalje peglamo, čak i salamu na kredit  uzimamo..I nitko pa ni mi sami neznamo do kada .

Dobro je jednom otpjevao Bare: '' Gdje je nestao čovjek?'' Možda je pobjegao negdje iza kulisa Velikog brata, ali ne onoga koji nas svaku večer pozdravlja sa ekrana i od čovijeka stvara ono iskonskog majmuna, nego velikog brata medija i oglašivača . Onoga koji je  prodro u našu svjest i naredio:''  Ti, baš ti moraš  imati te hlače, piti tu kavu i jesti baš  tu salamu koja ja na akciji zbog nekvalitetne robe sa raznih x,y tržišta, ti baš ti MORAŠ''. Dok oni nama uporno naređuju mi ko guske u magli srljamo i praznimo police dućana.

Današnja djeca najveći su primjerci navedenog, ona ista djeca koje su roditelji obukli u ''fensi''  krpice i dovukli na špicu umjesto da su ih poslali u park gdje im je i mjesto. Ta ista djeca u školu nose ''fensi'' mobitele, skupe tenisice, igračka im je Facebook na kojemu kroz Farme slažu sretne obitelji i virtualno postaju nešto što zapravo nisu, pri tome sanjajući o životu u kojem postoje ljubičaste krave, jer jedan komadić i tamo ste..

O  da Boga mi ste tamo..U ponoru iz kojeg nema natrag, toliko smo daleko zaglibili da nam više ni Sv. Petar nemože pomoći, a naši mediji te velike korporacije kao da su plaćene od nekoga još  većega koji zapravo i ne živi sa nama nego od nas šute. Šute dok god se oglasi vrte, a lova sijeda u džepove ljudi koji i onako imaju previše,  koji ne ljetuju na našoj obali nego negdje gdje sunce lijepše sija, negdje gdje su plaže samo njihove, ali brzo će to i do nas doći...Netko će jednoga dana, koji i nije tako daleko moći reći: ''Ja imam Hrvatsku'',  i imat će je u doslovnom smislu te riječi jer mi forsiramo i uporno forsiramo da budemo što veći da izađemo iz granica i okvira za koje smo se toliko borili.

Zašto čovijek uporno mora biti nešto što nije, gdje je tu Bog?!  Da li je možda u licima onih koji nestrpljivo čekaju svoju koricu kruha maštajućii o nekim vremenima koja su iza njih ili ih tek čekaju,  a zapravo ih nikada neće ni dočekati  jer je tako zapisano u karti sudbine, no opet možda se i sa njom danas može poigrati, kao da je Tetris .Oni tamo veliki slažu kockicu po kockicu i broj po broj i pretvaraju nas u ono što njima odgovara. Isfuravaju nam  priču o zdravom zivotu, a reklamiraju gazirana pića , ali neka to je zato da bi sutra farmaceutske industrije mogle živjeti na našim jetrama, srčanim i moždanim udarima,  jer danas postoji  lijek za sve osim za bolest duha...Nestao je i Bog i njega kao da je zamijenila neka viša sila koja upravlja ovim svijetom i ovom državom, današnji Bog je novac taj obični list papira na kojem piše izmišljena vrijednost...Vrijednost od koje se usprkos svemu živi...Preostaje nam samo sanjati jedino to danas nema , jedino tamo ne piše cifra nego tek jedna velika livada u kojoj paradiraju nasmijana dječija lica koja znaju što je ljubav, svijet i život..I vjerujem da u tim  snovima nisam sama,  samnom su i oni ljudi suštena pogleda pored kojih je čak i tramvaj prošao brže...