Zagrli svoj život

I neki od nas dovoljno su snažni da se iz svoje mašte uspješno probude i ponovno vrate u život, spuste se na zemlju. Ima i onih koji požele maštati, takvi nisu dovoljno jaki da se bore sa surovim i okrutnim svijetom u kojem živimo. Jedan od vječnih sanjara bila je Ana, njen san nije bio stvaran, njen san bila je njena ovisnost.

Piše: Iva Međugorac

Životna priča ove djevojke nije nimalo lagana, premda u problemima ne treba tražiti izlike, svi smo mi slabi i ponekad posustanemo. Njen otac bio je alkoholičar. U rijetkim trenutcima kada je bio trijezan Ana bi kao curica u njegovim očima znala prepoznati ljubav koja joj se činila nestvarna, bila je to ljubav kojoj je težila, ljubav u koju je vjerovala. U one dane kada je imao rakije i para pretvarao se u nepoznatog lika zbog čijih dijela ova danas odrasla djevojka osjeća strah, zbog čijih joj dijela i danas zadrhti glas. Majka je bila slabi lik, žena iz kuhinje koja sjedi u kutu, žena koja guta udarce i čeka neka bolja vremena u kojima će ona i Ana pobijediti alkohol i promijeniti oca. Sat se godinama vrtio u krug, vrijeme je prolazilo, a traume koje su proživljavale promijenila je njegova smrt. Tada su ostale same, prepuštene borbi sa životom u malenom gradiću u kojem svatko o svakome sve zna. Ana je oduvijek bila prosječna, nije bila pretjerano lijepa, a svoje inteligencije istraumatizirano dijete sramilo se tokom cijelog školovanja. Ipak kao i svi ona je sanjala, sanjala je da bude jedna od onih zgodnih djevojaka koje vole i profesori i dečki. No, njena stvarnost bila je zakrpana torba, pokidana jakna i jedno teško djetinjstvo. Dani su tekli jednolično i tmurno, a snovi su čekali ostvarenje.

Život djevojaka u malome gradiću poremetio je Josip. Zgodan momak, visok, crn i imućan. Josipov otac bio je nekakav tajkun, ali taj mladić svoj status nikada nije isticao. I dok su mu druge djevojke padale pod noge njegovu maštu zaintrigirala je upravo Ana, sjetna i prosječna djevojka iz zadnje klupe, djevojka čije su oči progovarale o tuzi i samoći, djevojka čiji je pogled tražio spas, težio za pomoći. Josipova pažnja bila je za Anu nešto sasvim novo. Iako je tada već bila pri kraju svoga osnovnoškolskog obrazovanja ona nikada tako izravno nije bila ničija simpatija, ona je bila ona kojoj se svi smiju. Godila joj je njegova pažnja, ali ipak slike iz teškog djetinjstva u njoj su stvarale nesigurnost, zbog njih je morala odrasti ranije, ali odlučila je da neće dozvoliti ničemu da je sputa. Josip je bio njen izlazak iz prosjeka i odlazak u svijet iznadprosječnih, svijet kojemu je oduvijek težila. Kada je krenula u srednju školu spetljala se s njime. Neprestano su provodili vrijeme zajedno i otkrivali neke nove svjetove u kojima je Ana postajala princeza, samo njegova princeza.

No, život nikada ne sluša naše želje, on ima neki svoj teži put, put sudbine. Iako pažljiv prema Ani, Josip je volio biti frajer, za njega je pušenje marihuane bilo nešto sasvim normalno, kako ne bi ponovno pala ispod prosjeka Ana je počela pušiti s njim, u početku joj nije odgovaralo, ali što je više pušila to je više trebala. Marihuana je bila njen bijeg, njen spas, ona je ostvarivala njene snova i djevojci lošeg samopouzdanja davala je krila. Kao zarobljena ptica puštena iz kaveza Ana se gubila, ali ipak je letjela.Tada je počela izostajat iz škole, majku nije bilo briga jer se odavno predala životu. Uz marihuanu njen najbolji prijatelj postala je votka. Nakon nekog vremena s marihuane je prešla ne teže droge. Prodala je sve zlato što joj je otac poklanjao onih dana kada je bio trijezan, iz skromne kućice počele su nestajati stvari. Ona je osjećala manipulaciju koju joj droga čini, ali znala je, čula je nekada negdje da izlaza nema i jednostavno se predala.

Josipa je otac na vrijeme poslao na liječenje, tako da je Ana tonula sama, a osjećala se tako dobro onda kada je imala uza sebe bilo kakve droge. Naravno oko nje se stvorio klub ''prijatelja'' koji su joj sređivali sve što je poželjela onda kada je imala love. U one dane kada bi je prala kriza grizla se što postaje kao njen otac, što se pretvara u ovisnika, ali bi je onda njena doza ponovo odvela u neku drugu dimenziju. U školi nitko nije reagirao, umjesto da pedagozi, psiholozi i neke druge karikature pruže pomoć djevojci koja tone, iz škole su je izbacili i prepustili ulici. Majka se ponovno vratila čekanju, samo što sada nije mogla gledati u sat jer ga je Ana prodala. Ona je spavala po parkovima, povremeno bi na nekom odlagalištu smeća pronašlo koricu kruha, a iz dana u dan postajala je sve slabija i nemoćnija, njeno tijelo je tonulo, a psiha rasla kada bi uspjela pronaći način da dođe do svoje doze. Ana je otišla toliko daleko da je počela prodavati tijelo za nekoliko grama. Gadila se sama sebi koliko gnjusan i prljav lik postaje, ali nije imala nikoga bila je sama i osjećala je da je samo droga njen prijatelj, njena vodilja, imala je bezbroj zamisli u tim trenutcima, imala je bezbroj snova, ali baš ništa nije bilo opipljivo baš ništa nije bilo realno.

Samu i umornu jednoga jutra probudio je Josip. Ostavljena djevojka na klupi u njegovim očima više nije bila Ana, ona je bila slika onoga u što se on mogao pretvoriti da ga otac nije poslao na liječenje. Poljubio je djevojku u čelo i odlučio da je on taj koji joj mora pomoći.

Danas godinama nakon toga, Ana se uspjela izvući iz pakla u kojemu je bila. Josip i ona vole se jače nego ikada, a ona je spoznala da je njegova ljubav i snaga kojom se borio za nju ono što je tjera da bude iznad prosjeka.

Ona je jedna od onih koji su ipak na trenutak pronašli snagu i prestali bježati od života. Rijetki su oni koje nečiji poljubac skloni s klupe i ne dopusti da postanu broj, zbog toga kada krenete bježati od života pripazite da ne odete predaleko. Ili jednostavno nemojte ni bježati, nego zagrlite ono što imate.