Svi katovi Bosne i Hercegovine pali zbog jednih vrata

Prizemlje ne može naći zajednički jezik s drugim katom. Mi, s prvog kata, najmlađi po godinama i stanarskom stažu, predlažemo rješenje od kojeg ćemo svi imati koristi smatrajući kako oko stvari kao što su pokvarena vrata na ulazu u zgradu, na koja svi ulazimo i izlazimo, ne bi trebala biti stvar za tolika previranja i galamu.

Treći kat naginje na stranu drugog. Bliže su i bolje čuju jedni druge i imaju najviše zajedničkog puta do svojih stanova.

Drugi kat sipa optužbe na prizemlje da namjerno kvare vrata. Treći kat, preko njihovih glava, sipa neodređene optužbe. Ali sipa. Mi, s prvog kata, šutimo prepuštajući starijim stanarima misleći da će nakon toliko godina življenja pod istim krovom i dijeljenja vrata za ulaske i izlaske ipak naći zajednički jezik. Do tada, ulazna su nam vrata, ranjiva kao perce i sklona biti laka meta nekim nevidljivim zlikovcima, kojih, svi se slažu bez natezanja, ima.

Prizemlje se buni jer će ono biti prvo na meti zlikovaca, drugi i treći tvrde je nemoguće da se vrata tek tako kvare. Sudeći po tome da je svađa prerasla u tvrdu šutnju, pa je ionako bezvoljno ''dobardan'' preraslo u još bezvoljnije, vrata će ostati pokvarena iako na njih svi ulazimo i izlazimo.

Preslikali su se tako u moju zgradu svi katovi Bosne i Hercegovine. Vrata su nam bila jedna od svijetlih točaka ulaza, jer na stubištu nemamo svjetla. Nemamo ga valjda jer bi bilo zajedničko.

Nemamo ni ''ženu koja čisti ulaz'', jer navodno nitko neće da čisti za pare. Mi, s prvog kata, najmlađi po godinama i po stanarskom stažu, tvrdimo da je nemoguće da netko ne želi zaraditi nešto u ovakvim vremenima, pa i tako neslavnim poslom kao što je čišćenje nečijeg stubišta. Drugi i treći kat tvrde da nitko ne želi. Prizemlje se u tu priču ne petlja jer njihov dio stubišta je najkraći i možda bi i plaćali čišćenje ako bi se nekako na račun stavila kratkoća njihova dijela.

Problem s čišćenjem zadaje i činjenica da na ostakljenom stubištu, na svakom katu fali po jedno ostaklo, pa se s vjetrovima u zgradu useli lišće, papiri od sendvića neodgojene djece i jeftine kese izrabljivačkih trgovaca. Ako se ne zapletu u drvored ispred zgrade. Problem je što su i ta stakla zajednička. Prizemlju su prioritet vrata, drugom i trećem katu prozori, a nama s prvoga i jedno i drugo, pa predlažemo da se pokrpaju prozori nailazeći opet na problem s računicom koliko kome pripada kojeg prozora.

Jedino u čemu smo složni je psovanje na vozače koji nam parkiraju pred ulaz i na nekoliko označenih parkirnih mjesta za stanare. Oni s prizemlja, dižu brisače, lijepe poruke. Oni s drugog i trećeg kata sipaju galamu na glave bezobzirnih zauzimača.

Mi, s prvog kata, najmlađi po godinama i po stanarskom stažu, predlažemo da se nađe nekakvo zajedničko rješenje. Ispisivali bismo registarske oznake na parkirna mjesta, postavljali bismo znakove. Ali, problem se nazire u daljini prakirnih mjesta.

Svatko bi da je bliže ulazu i vratima, ranjivima kao perce zbog čega su meta nevidljivim zlikovcima - kojih, svi se slažu bez natezanja, ima - i zbog kojih su se u moju zgradu preslikali svi katovi Bosne i Hercegovine.

Autor: Berislav Jurić / Dnevno.ba