Svećenik s kravatom i Mara bez rukavica

Također čitajte o poruci nogometaša kojem je Hrvatska u srcu, a Švicarska u nogama. Uz to možete doznati kako je starica Mara bazina postala radijski hit.

Piše: fra Mario Knezović/fratar.net

Svećenik s kravatom oko vrata

U jednome od hrvatskih biskupijskih središta održanaje duhovna obnova ili korona za svećenike. Tom prigodom predavač je bio svećenik i redovnik s Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta iz Zagreba. Vidjeh objavljene fotografije s toga lijepog događaja. Zamijetih svećenika predavača kako je pred svećenicima u civilnome odijelu i s kravatom. Svećenici koji su slušali toga kolegu, fotografija tako svjedoči, bili su svojim uobičajenim svećeničkim odijelima. Čudno mi bijaše da u toj prigodi taj ugledni profesor i svećenik nije bio u svome svećeničkome odijelu, ili habitu ili reverendi. Potpuno razumijem da će biti u civilnome odijelu na nekim drugim društvenim događajima, ali doći svećenicima držati nagovor u svjetovnoj odori je poruka koja više govori od samoga predavanja ma kako ono možda bilo korisno i zanimljivo. Ne znam odakle potreba prilagođavati se svjetovnosti u ozračju duhovnosti?

Nasuprot tomu ističem pozitivan primjer drugoga svećenika i franjevca iz Bosne koji je prigodom dolaska u Gradsku upravu Zagreba i na susret s gradonačelnikom došao u franjevačkome habitu. Ova pozitivna,zapravo očekivana gesta, zaslužuje da se napiše i ime toga franjevca. To bijaše fra Mario Divković. Ime onoga svećenika s kravatom ne želim pisati nego ga potaknuti na razmišljanje o njegovu svećeničkom identitetu, jer, tako mislim, uzvišenije je biti svećenik nego profesor s titulom.

Kada već pišem o odijevanju, napominjem kako ćemo često čuti kako odijelo ne čini čovjeka. Naravno, odijelo ne određuje kvalitete i krjeposti koje bi čovjek trebao posjedovati niti se plaštem odijevanja mogu prekriti nutarnje nedoličnosti. No, odijelo je ipak važno i ima poruku. Odjeća često govori o nama ono što mi ne možemo izreći. Primjerice kada je na franjevcu habit ili kada je svećenik u reverendi nekako se drukčije osjećamo u njegovoj blizini. Kultura odijevanja nije nešto što bi trebali shvaćati kao teret ili pomodarstvo, nego kao dio naše vanjštine kojom nešto, ne nužno, poručujemo i o svojoj nutrini. Zato stoje upozorenja kako se odijevati pri odlasku u crkvu, na vjenčanja, krštenja, pokope itd. U svijetu diplomacija, politike i ekonomije postoji tzv. „dressing code". Za određene događaje propisano je ili dogovoreno kako se odjenuti.

Nikada neću zaboraviti, u tome smislu, uvrjedljiv stil odijevanja koji je imao bivši američki predsjednik Bill Clinton koji je slijećući na zagrebački aerodrom bio neprimjereno odijevan dok je tadanji hrvatski predsjednik Tuđman bio u svečanome i otmjenome odijelu koje pripada takvoj prigodi. To što predsjednik Amerike misli da je moćan pa može doći u Hrvatsku kakav hoće plod je bahatosti, primitivizma i nepristojnosti. Zato me i ne čudi da je taj i takav Clinton tuđe haljine i odjeću zlorabio i razodijevao u svome uredu kada je imao nemoralnu „predstavu" s Monikom Levinski.

Hrvatska u srcu, Švicarska u nogama

Nogometaš i švicarski reprezentativac Josip Drmić kaže da je i u dresu Švicarske pjevao hrvatsku himnu. Još reče da je gorjelo u njemu srce od radosti kad čuje Lijepu našu, ali je i tugovalo srce zbog tuge što svoju ruku ne može staviti na hrvatski dres. Zadivljuje kako su ljudi u tuđini domoljubno odgojili svoju djecu. To što svjedoči Josip Drmić, čiji su roditelji iz Viteza otišli u tuđinu,ponovljeni je scenarij koji je već viđen kod brojnih športaša. I dok je Hrvatska osvajala nogometni svijet u Francuskoj 1998., u sastavu je od 22 igrača njih 15 bilo podrijetlom ili rođenjem iz BiH. To što se ta činjenica povremeno prešućivala u medijima u Hrvatskoj nije ugušila tu istinu. Nikako ne želim reći tko je veći ili bolji Hrvat, ali svakako se ne može poreći činjenica da svoje domoljublje kudikamo strastvenije očituju oni koji teritorijalno ne žive u zemljopisnim granicama Republike Hrvatske.

Hrvatski šport, složit će se analitičari, osobito nogomet i rukomet uspijevaju i na toj matrici domoljublja. Dokje, primjerice, košarka potonula jer upravo je nestalo igrača koji bi donijeli tu dozu domoljublja i ponosa što se igra za Domovinu. Smrću Dražena Petrovića i odlaskom Stojka Vrankovića nestao je domoljubni naboj. Toni Kukoč i Dino Rađa, kao njihovi nasljednici i sjajni košarkaši, nisu mnogo marili za tu hrvatsku domoljubnu priču i rezultat je izostao.Mladi Josip Drmić je odaslao poruku da nije važno gdje su zemljopisne granice, nego je važno da se srcem čini sve za Domovinu. Trenutno Marin Čilić i Ivan Dodig najbolje to čine bez obzira što ih zagrebački novinarski krugoviza uspjehaprozivaju da su iz Hrvatske, aisti takvi imaju drukčiji aršin kada netko iz Hercegovine učini prijestup ili zlo. Tada će vrlo jasno naglasiti da su takvi iz Hercegovine.

Mara Bazina postala radijski hit

Emisiju „Agape", koja se emitira na radijskoj postaji Mir Međugorje, uređujem i vodim svakoga petka već 13. godina. Iz te emisije imam različita iskustva. U emisiji su gostovaleosobe svih društvenih slojeva. Emisija je ugostila više od 800 crkvenih i društvenih uglednika kao i brojne ljude iz običnoga svakodnevnoga života. No, jedno gostovanje je imalo uspjeh iznad svih očekivanja. Naime, bio je to potpuno spontani, nepripremljeni i nenajavljeni snimak razgovora s Marom Bazinom koja živi u potpunoj osami bez susjeda ili rodbine. Njezino okruženje su mačke, kokoši i ovce. Okruženje njezina doma podsjeća na stih iz Thomsonove pjesme: „Gdje su vuci, vile i hajduci."Razgovor s njom je tekao vrlo dinamično, elokventno i gotovo, što bi rekao Ćiro Blažević, lucidno. Gotovo je nevjerojatno kako osoba koja nema televizor, koja nikada u rukama nije držala novine, koja nema telefona i koja je struju dobila prijenekoliko godina, razborito i smisleno govori o mnogim aktualnim temema. Bistrina čistoga i praktičnoga uma je bila očita. I filozof Kant bi bio zadivljen. Iskvarenost izmanipuliranoga društva Mare se nije dotakla. Ona otvoreno, domišljato, mudro, satirično govori o stvarima o kojima drugi šute. Stoga ne čudi da je ta radijska emisija postala hit o kojemu se priča.

Je li to potvrda teze da smo se umorili od naučenih, pripremljenih, odmjerenih, diplomatskih i lukavih govora? I dok sve više imamo stručnjaka za komuniciranje, sve manje odašiljemo poruke koje bi poput Marinih poruka zainteresirale i osvojile svijet. Sada bolje shvaćam prijekor umna čovjeka koji je bio upućen osobi koja je tumačeći politička zbivanja izricala pohvalu sebi kako sve zna jer prati televizijske i radijske programe i čita sve dnevne i tjedne novine. Tada je tomu polemičaru umni intelektualac rekao da mu upravo zbog toga što je naveo u prilog svojoj tvrdnjii ne vjeruje. Istina nije u novinama i televizijskim programima nego u nepotkupljivim i očuvanim umovima kao što je Mare Bazina.

U novoj kolumni fra Mario Knezović promišlja o potrebi jednoga svećenika da u kravati održava predavanje za svećenike. Također čitajte o poruci nogometaša kojem je Hrvatska u srcu, a Švicarska u nogama. Uz to možete doznati kako je starica Mara bazina postala radijski hit.