Nino Raspudić: Kad drekavci utihnu

Nino Raspudić: Kad drekavci utihnu
FENA

Ta pomisao kojom glavni junak prelazi rub paranoje, neodoljivo se nameće pri čitanju sms-dopisivanja Ive Pukanića i Nine Pavića. Izgledalo nam je normalno da gazda cijeni svoje zaposlenike, vjerovali smo da su dvije medijske grupacije suprotstavljene, da u Hrvatskoj postoji slobodno medijsko tržište i konkurencija, da je Feral neovisan lijevi tjednik i da je Novi list politički vrlo daleko od Sanaderovog HDZ-a.

Prema najnovijim spoznajama, zahvaljujući objavljivanju privatne sms-korespondencije, čini se ipak da je „sve suprotno od onoga što je izgledalo da jeste“ – ispalo je da su Pavić i Pukanić „frendovi“ koji su usklađivali cijene svojih tiskovina, da je Pavić, na Mesićev zahtjev, neko vrijeme financirao Feral, čije novinare frendovi nazivaju “gramzljivim idiotima”, “nezahvalnim luđacima”, a poznatu novinarku nazivaju “kravom”. A nisu hinduisti.

Na Pukanićev upit: “Daj mi off the record reci koliko ti je Feral cca dužan za tiskanje i plaće kaj ste im u ovim godinama dali.” Pavić odgovara: “5,4 mio. Pomagal sam im jer me molio Stipe a ne Ivo. Govna.”

“Mali zloćko” i “frend” priznaju kako im proizvodi vrijede 7-8 kuna pa se retorički pitaju, ako dignu cijenu na 15, “Di da nađeš budale koji će to platiti”. Za njih prelazak novinara iz Jutarnjeg u Novi list znači riješiti se “bitangi”. Tvrdi se i kako ”Iza cijelog projekta pacifizacije Novog lista i pravljenja novog tjednika stoji naš frend Ivo!”, pri čemu sigurno ne misle na Pogorelića ni na Pattieru, a nesuđeni tjednik prikazuju kao “feralovsko sranje s kolumnom Ćiće Senjanovića na otvoru.”

Da sve navedeno u frendovskom sms-anju nije daleko od istine potvrđuje i medijska reakcija na nj. U Novom listu muk. Jutarnji, kroz svoje prvo pero, uvjerava čitatelje kako nije rečeno ništa važno i lamentira nad činjenicom da je narušena privatnost. I neki internetski portali, inače glasni i laki na medijskom obaraču, znakovito su suzdržani.

No što je s ljudskim dramama? Kako je biti u koži novinara koji na brutalan način saznaju da ih gazda smatra bitangama, a moraju i dalje pokorno dolaziti na posao i glumiti moralne vertikale društva u kojem deru po svemu i svačemu, a ne smiju obrisati pljuvačku s vlastitog lica?

Pogotovo se to odnosi na „feralovce“. Tužna šutnja nekadašnjih „medijskih heroja“ baca drugačije svjetlo na Feralove zadnje trzaje kad su najviše derali po kapitalizmu, a tajno ih je na životu održavala mrska korporacija. Budući da ništa ne demantiraju, mogu li se, prije svega u ime onih koji su ih čitali i cijenili postaviti sljedeća pitanja: Gdje je neovisnost ako predsjednik države tajno urgira za njihovo održavanje na životu? Gdje je ljevičarska pozicija ako ih financira korporacija koja, prema vladinoj potrebi, objavljuje tekstove o tome kako hrvatski radnik ili profesor uglavnom ljenčare?

Danas se može sprdati i s Duhom Svetim i s državom, ali se šuti kao puzzla kad je riječ o gazdinoj pljusci. Hoće li Senjanović napraviti šalu na račun sms-afere, a Novi list objaviti veliki tekst o insinuacijama na njegovu „pacifizaciju“? Smije li Dežulović napisati apsurdističku humoresku o „malom zloćku“, „kravi“ i „nezahvalnim luđacima“, a Ivančić generaciji odrasloj na njegovoj novini objasniti onih „5,4 mio“? Vrijeme će pokazati. Jedno je sigurno – kad se bude pisala povijest našeg novinarstva početkom trećeg milenija, svaki ozbiljan istraživač kao važan dokument uzet će i ove sms-ove. Upravo zbog ovakvih slučajeva, kod kojih naizgled bezazlena sitnica može baciti sasvim drugačije svjetlo na dotad neupitne istine i postoji institut povijesnog odmaka. Očito je da su ispod površine suprotstavljenih političkih i medijskih opcija postojale neke čvrste transverzalne veze. U zadnje vrijeme, ponajprije zbog ekonomske krize, dolazi do pucanja „Majinog vela“ pred očima javnosti pa tračak istine, poput ovih sms-ova, svako malo prosijava i zabljesne u javnosti. Teško je špekulirati u čijem je interesu bilo njihovo objavljivanje, ali nema sumnje da je ono i u interesu javnosti, naravno, pod pretpostavkom da je bolje znati istinu, koliko god ona bila odvratna, nego živjeti ušuškan u iluzijama.

nino raspudić