Marin Topić: Sarajevske kerine grizu li, grizu

Pa to je glavni grad neke države, kakva je, takva je, pa da svake godine psi lutalice ugrizu skoro tisuću ljudi. To je nevjerojatno. Kažu da je to u porastu za čak 30 posto. Ispade da je to najorganiziranija skupina u Sarajevu. Možda ste mislili po naslovu da ću pričati o sarajevskoj političkoj eliti koja koristi iste metode da bi majorizirala kompletnu Bosnu i Hercegovinu. Mislim u ovoj kolumni neću o tome, jer oni zaslužuju još gore naslove od ovih. Ali u glavnom gradu jedne države svaki dan se ujedu tri čovjeka i vlast u Sarajevu nije u stanju riješiti taj problem. I pošto se u nas sve gleda kroz nacije, ujedeni su bosanski muslimani, ili skraćeno kako kažu Bošnjaci. I ispast će da je to neka urota Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini protiv urbanih građana Sarajeva. Ovo mi djeluje kao u onim filmovima o psima Walta Disneyja i ne bih se čudio da netko iz te sarajevske političke elite gurne lovu u Hollywood da se napravi film o toj temi, da bi i djeca svijeta vidjela kako su Bošnjaci u Sarajevu ugroženi od Srba i Hrvata. Ta love oni imaju. Kada su mogli dati lovu za onu profesionalnu UN-ovu narikaču Angelinu Jolie, ta mogli su i za to.

Sarajevske kerine i zagrebački peseci

Ali golemo se pravi razlika između sarajevskih i zagrebačkih peseka, pa bolje ti je biti ćuko ili pesek u Zagrebu nego Hrvat suveren i konstitutivan u Bosni i Hercegovini. Kad si pesek, imaš zaštitu i svatko o tebi brine, sam Zagreb troši oko milijardu eura samo za hranu domaćih ljubimaca. Mislim i ja volim životinje i sve što je Bog stvorio, ali ipak su mi draža djeca koju rode žene. Bar zasad je tako. I sada bi mi Hrvati trebali svoju političku suverenost i konstitutivnost izboriti u jednom takvom gradu. Koja je razlika između Sarajeva i Zagreba? Jer mi smo razapeti između ta dva politička parazita. Ni u jednom gradu ne smiješ okrenuti guzicu ili stražnjicu. Ako u Sarajevu okreneš guzicu, ujest će te kerine, a u Zagrebu, ako okreneš guzicu ili ne dao Bog ako ti slučajno ispadne sapun u kupaonici, znaš što čeka. Jadni li smo ti mi razapeti između ta dva urbana zla.

Strossmayer okrenuo leđa caru Franji Josipu

Ja volim povijest i u novinama uvijek pročitam događanja na današnji dan. Pročitam što je to bilo nekada. „Nikad nije bilo da neće biti", kako kaže Krleža. Kad smo već kod Krleže, pjesme su mu puno bolje od proze. Pročitao sam „Strossmayer okrenuo leđa caru Franji Josipu". Incident nazvan Bjelovarska afera zbio se 12. 9. 1888. za posjeta cara Franje Josipa I. Bjelovaru. Car je đakovačkom biskupu Josipu Jurju Strossmayeru prigovorio na slanje brzojavne čestitke u Kijev u prigodi 900. godišnjice pokrštavanja Rusa. „Moja je savjest čista", odgovorio je caru Strossymayer i okrenuo mu leđa. Bilo je to nečuveno". I kada sam ovo pročitao. Pa sve je isto kao sada.

U Europi će jako brzo ne onaj ice-izazov, nego Strossmayer-izazov. Sindrom Strossymayera kruži Europskom unijom, sada će se vidjeti tko ima neku stvar okrenuti leđa ili A. Merkel ili Obami. Da vam ne bih puno pričao o Strossymayeru jer trebalo bi tu puno kolumni ne deset nego 10.000 knjiga da se prikaže koliko je to velik čovjek. Samo ću vam pustiti, moj idol, a rođeni Hercegovac, odnosno Bunjevac, najveći hrvatski pjesnik i intelektualac, što je on rekao o biskupu Josipu Jurju Strossmayeru.

Antun Gustav Matoš je napisao: „Njemačko dijete i najljepši primjer naše asimilacione snage, 'Eseker' i hrvatski rodoljub, velikaš Crkve i pionir nauke, najomraženiji i najmiliji sin roda, bez sumnje najslavniji, 'naša dika'...".

Kako je govorio Henry Kissinger, sprema se nova geostrateška podjela svijeta i normalno ne može bez rata, papa Franjo je rekao pa svijet je već u Trećem svjetskom ratu. Isto sve. Tko sada podrži Ruse, ima za sebe neprijatelje Europsku uniju i Ameriku, koja je šefica te Europske unije. I sada samo to spuštaj na niže razine i znat ćeš točno kamo će ići ta nova podjela između Europske unije i Rusije, odnosno između Zapada i Istoka. Ajde sve je to lijepo da nevini civili ne stradaju. Već su se dogovorili Putin i Obama, pa znamo da se tome ne možemo suprotstaviti, nemojte da ljudi bezveze ginu. Tako da svim našim političarima sve do razine A. Merkel, jer ipak ona je šefica za Europu, jedino preostaje držati se one: Za vrijeme Turaka ovdje je bilo: „Veži konja gdje ti aga kaže". I to je vrijedilo za sve one koji žele na Bliski islamski istok. Druga je opcija „Parkiraj tenk gdje ti Rus kaže" i treća „Parkiraj džip gdje ti Amer kaže. A pošto nas Hrvate u Bosni i Hercegovini, posebno nakon što smo ugasili Herceg Bosnu i otišli u Sarajevo, zovu džipaši, jer smo svi naši predstavnici upali gore s džipovima i da je to bio strah Božji. Sada mi nakon deset godina nemamo za bicikl, a svaki najsiromašniji Bošnjak musliman vozi džipa, ali nema veze, to je naš problem. I tada je nastala poznata podjela na HDZ-ovce džipaše i SDA đumaše. Jer oni, čim dođe petak, idu na džumu, a mi, čim je lijep dan, u džipa i nazad. Vrlo jednostavno, dragi čitatelji, samo vidite što vaš političar hvali i tamo se parkirajte. Ja sam uvijek bio i bit ću za džip, jer dosta mi je i konja i tenkova. Niti mi treba Sulejman Veličanstveni, niti mi treba nova bitka za Staljingrad. Naša nova predsjednica bit će Kolinda Grabar-Kitarović, ona je tajnica NATO-a, gledao sam je sinoć u emisiji Bujica, i ne znaš je li ljepša ili pametnija. Poslije ove emisije ja sam sto posto uvjeren da je ona buduća predsjednica Hrvatske i mi Hrvati koji smo ostali razapeti između dva parazita, sadašnjeg političkog Sarajeva i Zagreba, možemo samo poručiti Federalnoj televiziji koju mi zovemo Fata: „Ej moja Fato, nas će sada čuvati Nato, pa vidjet ćemo tko će pobijediti".

Dajte nam reket, i ne reketarite nas više

Sada smo kod pobjeda. Ovi moji Međugorčani i Ljubušaci od mene će napraviti sportskog kolumnista ili novinara. Pa dajte malo prestanite, pa moram samo o vama pisati. A ne možeš da ne pišeš, to nije normalno, oni sve osvajaju, i to na najvećoj svjetskoj razini. Čilić je usput sletio u Amsterdam i s mladom ekipom pomeo Nizozemce, vidim Mate Delić je tu, vjerojatno je i on iz Zagreba, ali malo sutra. Što se tiče sporta, iz Zagreba je samo sportska oprema i muhurje, sve ti je drugo iz Herceg Bosne i Dalmacije. Ako se rodiš genetski mal i zdepast, možeš biti samo Goran Bregović, praviti neke pjesme, ali sportom se baviti ne možeš, maksimalno možeš biti gimnastičar kao Filip Ude, iako gimnastika nije baš popularna. Mirjana Lučić je sve pomela, nakon 16 godina osvojila je turnir u Quebecu i to je čudo. To smo mi ima dva tjedna nagovijestili. To su te žene Humljanke Hercegovke. Pošto u Quebecu imaju iskustva s tim referendumom i tamo je francuski govorni jezik. Ja bih volio da nam je ponijela referendumsko pitanje i njihov ustav za svaki slučaj, kada budemo ponovno oživljavali HR HB. Ali nema veze, mene je najviše nasmijao taj protokol koji je dosta drukčiji nego kod Engleza i Amerikanaca. I Venus Wiliams i Mirjana Lučić morale su se poljubiti i slikati s nekih tamo devetero organizatora. To je bio protokol od pola sata, skoro je trajao koliko i meč. Malo simpatično, malo smiješno, ali eto. Ali to nije ništa kakav će danas biti protokol našem Marinu Čiliću kada dođe u Međugorje. To je protokol fra Marinka Šakote i to je pravi protokol koji traje tri i pol sata. Župni ured, čestitanje, onda molitva krunice od 5 do 6, zatim sveta misa do 7, pa od 7 do 8 molitva zahvala Bogu. Tri i pol sata treba moliti nije to mala stvar. Netko bi radije igrao pet sati tenisa, ali će mu ovo biti puno važnije. To je najljepši prijam ikad u povijesti i mislim da je jedinstven.

Tri i pol sata molit će se dragoj Gospi ne zato što si osvojio nego što te je rodila i što si živ i zdrav i u pameti, a to je dovoljno da se nikad ne možeš zahvaliti. Ja nisam čovjek koji je vičan molitvi, čak sam najviše u životu molio kada je Goran osvajao Wimbledon, više sam krunica izmolio nego ikada u životu, i to sve preko tenisa. Čudo je taj sport, ovi koji se bave sportom, neka pokušaju malo moliti, a pogotovo krunicu. Vidjet će koji mir dobiju i bistrinu u glavi, kada vidiš koliko si ti mali, koliko je Bog velik. I onda i poraz i veliki uspjeh primaš s istom radošću, jer Bog je stvorio i tebe i tvog protivnika, a život treba biti igra, i to pozitivna bez imalo mržnje. Točno onakva igra kao što je Ivo Andrić napisao u Aski i vuku. „Trebaš tako igrati da se vuk iznenadi i zaprepasti i nije mu palo na pamet da te treba pojesti". I takav tenis igraju naša djeca iz Hercegovine i ne samo tenis nego i sve. Ali ovdje je uvijek bio problem što umjesto da nam daju reket u ruku, sve velike sile ovdje su dolazile reketariti nas i to nam i danas rade, ali uz pomoć Božju i Gospu pobijedit ćemo mi. Dobit će Humska zemlja ili Herceg Bosna i zemaljsku slobodu jako brzo. I da ne bih duljio jedan od pokazatelja da će to biti jako brzo. Na jedno moje veliko iznenađenje, ja bih čak rekao nezamislivo, izravan prijenos na HRT-u svete mise iz Širokog Brijega. Jer nama taj isti Zagreb nije dao da imamo svoju televiziju, jer mi Hrvati Herceg Bosne ne smijemo imati ništa svoje, mi uvijek trebamo biti robovi i Sarajeva i Zagreba. Pa ne smijemo imati ni svoju zračnu luku, pa zamislite da nam se Marin spustio u Zračnu luku, bilo bi 100.000 ljudi u Zračnoj luci, a ne spustio se u Zagreb i došle dvije stjuardese i kao mali uspjeh što su među 16 na svijetu. Pa ne znam što su se spuštali u Zagreb, kad već ne možemo u Mostar, mogli su u Split. Pa ionako ne znam da je itko iz Zagreba, ako jest, mogao je i padobranom skočiti. Zagreb je slučajno glavni grad, a nikada nije bio glavni grad Hrvata, to je grad koji slavi kao osnivanje grada što mu je okupator Bela IV. bježeći pred Avarima Tatarima dao Bulu da su slobodni, i to u trku prolazeći kroz Zagreb. Znači prijenos je bio izravno s naše svetinje, širokobriješka crkva i samostan, gimnazija su softver Hrvata Hercegovine i čitavog svijeta. Naša najveća intelektualna, duhovna i bilo koja svetinja. HRT-om vladaju komunisti, čak više nego za vrijeme Tita i kada vide da moraju s vlasti, onda se počnu ulizivati Crkvi prije svega jer znaju da je narod uz Crkvu i to je prvi znak da lete. Nije ovo prvi put da lete s vlasti, ali će se oni transformirati. Ne bojim se da će se oni snaći, ali vrijeme je da napokon odu. Gledao sam prvih deset godina da vidim hoće li reći zločine koje su napravili i otprilike su dobro to napravili. Misa je bila savršeno organizirana u prelijepoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije i sve je bilo na najvećoj razini kao što je i očekivati od mojih dragih Širokobriježana. U zraku osjetim neku veliku promjenu da napokon izlazimo iz tog ropstva koliko-toliko, miris slobode osjeća se u zraku. Mislim da ovo treba sve završiti pjesmom, a nema je bolje i prigodnije od Ranka Bobana „Sveta nedjelja".

P.S. Sav problem euroatlantskog kulturnog kruga je vrlo jednostavan oni su zaboravili da postoji Sveta Nedjelja. I kako Ranko završava pjesmu majka, otac, sestre i ja.

 

Piše: Marin Topić pogled.ba