Marin Topić: Jednog lijepog dana kiša je padala bez prestanka tri dana

Topić slika

Evo već pola ljeta prođe, a samo kiša pada. I pade mi na pamet rečenica iz jednog sastava iz Građevinske škole, kada je neki genijalac pisao zadaćnicu. Kako su se djeci uvijek bajke pričale, kod 90 posto učenika sastav je počinjao rečenicom „Jednog lijepog dana".

Marin Topić/pogled.ba

Ovaj momak je tako sastav započeo s rečenicom „Jednog lijepog dana kiša je padala bez prestanka tri dana". Normalno, dobio je jedinicu, svi smo se smijali. Ali, možda je on napisao genijalnu misao, koja bi mogla opisati ovo pola ljeta što nam prođe. Što ćeš drugo raditi nego kući uz internet pratiti događanja u bilom svitu.

Malo Babino

Što mi je bilo zanimljivo, kada su u pitanju događaji u regiji, kako se sada odmila zove prostor bivše Jugoslavije. Kako su te narodne poslovice uvijek u pravu, tako je i ona koja kaže: „Tuđa djeca uvijek brže rastu". Bio sam šokiran kako je mali Babin brzo narastao, a bio je sa mnom na fakultetu i golemo je on već došao na razinu da može prijetiti predsjednici Njemačke Angeli Merkel i Amerike Baracku Obami, a ja se još bavim temeljnim ogrankom „Zna se" HDZ-a BiH. Kako to brzo naraste. I kako on reče: „Čim se mi muslimani ujedinimo, nećete se vi tako ponašati prema muslimanima u Gazi. Sumnjam da je on baš zabrinut za djecu u Gazi, jer ubijaju se djeca i u Ukrajini, pa se nije javio. Nego malo Babino isti ćaća, isti problem ima, nikad nije znao gdje završava vjersko, a gdje počinje zemaljsko ili nacionalno. To je i inače problem u islamu, koji je više svjetonazor.

 

Iz priča predsjednika Mate Bobana sjećam se onih razgovora iz razdoblja poslije demokratskih izbora, a pred sam početak rata u Bosni i Hercegovini. Alija je uvijek kasnio, s referendumom tri mjeseca, kasnio je s naoružavanjem i s proglašavanjem ratnog stanja. I jednom prigodom na pregovorima, kada je stvarni rat počeo već ima tri mjeseca i dotada su Srbi okupirali 72 posto teritorija BiH i već je bilo potjerana većina muslimanskog i hrvatskog pučanstva, bilo je više od 50.000 mrtvih, a Alija nije ništa poduzimao, što je jako ljutilo Matu Bobana. Neprijatelj je tada bio zajednički, velikosrpska agresija. I Mate, onakav kakav je bio, galami na Aliju: „Hoćeš li ti krenuti više, hoćemo li se početi braniti. A Alija mrtav-hladan odgovori: „Pa taj broj od 50.000, to je 0,0001 posto koliko nas muslimana ima u svijetu. Mate je samo pogledao Aliju i vrtio glavom govoreći: „A čovjeka, Isusa ti". Znači, Alija nikada nije branio interese muslimanskog ili bošnjačkog naroda u BiH, nego je on uvijek vodio neku integralnu islamsku politiku. I normalno je da jabuka ne pada daleko od stabla i njegov mali Bakir je zabrinut za ujedinjenje svih muslimana na svijetu. Tko će ujediniti sve katolike, sve pravoslavce na svijetu, pa to je nemoguća misija. Jedino ovaj veliki kalifat da ih ujedini, a vidimo na koji način to funkcionira. I takvom svojom politikom, babo Alija i on su se sve probleme muslimana Bliskog, i svih drugih istoka uspjeli prebaciti u Bosnu i Hercegovinu, i da je za jednu zemlju veličine Kine, puno je. Nakon 20 godina neke se promjene događaju, vjerojatno je Bakir osjetio da napokon ide dinastija Izetbegovića aut, da će ih Amerikanci potjerati u „ropotarnicu povijesne zbiljnosti".

Vidimo izvješće ICG-a, Međunarodne krizne skupine. To je iznenađenje za onoga tko ne prati politiku, a za onoga tko je prati, izvješće je sasvim očekivano. Oni donose svoja tumačenja koja odgovaraju svjetskim moćnicima. Prije deset godina zbog izjave o hrvatskoj federalnoj jedinici, odnosno trećem entitetu, mnogi su hrvatski političari smijenjeni i zabranjeno im je doživotno političko djelovanje, čak su kazneno gonjeni. A sada kao rješenje situacije u Bosni i Hercegovini nude tri federalne jedinice, što i jest normalno. Nakon godine dana bezvlašća u BiH, odnosno neimenovanja američkog veleposlanika, dolazi nam za veleposlanicu Maureen Cormack. Bosna i Hercegovina jedino funkcionira kada ima veleposlanika iz Amerike koji je faktički predsjednik Bosne i Hercegovine. Kažu da će ona doći u rujnu, pred same izbore, a i inače je običaj da se veleposlanici miješaju i sudjeluju u izborima. Ona će tražiti hitne reforme i baš me zanima hoće li raditi po naputcima ove krizne skupine. Prema tim naputcima, trebalo bi Hrvatima vratiti sve što im je oduzeto poslije Daytonskog sporazuma, a to je vrlo jednostavno. Visoki predstavnik treba donositi odluke na razini zakona i koristiti bonnske ovlasti, i smjenjivati bošnjačke političare koji te odluke neće da provedu, jer tako su radili nama Hrvatima i Srbima. A ja ne znam da je i jedan bošnjački političar smijenjen u posljednjih 20-ak godina.

 

Ali koga jednom zmija ugrize, i guštera se boji. Ja čak mislim da će se dogoditi obrnuto i ono malo ovlasti, što nam je ostalo, a to su županije, da će nam i to ukinuti, te da će nas definitivno zatjerati iz BiH. Zahvaljujući politici međunarodne zajednice, u Federaciji je napravljen politički ambijent kao u svim zemljama Bliskog istoka, ona ima sve što ima jedan kalifat. Imamo Al Jazeeru koju vodi legendarni konformist i neradnik Goran Milić, imamo tursku partiju, tj. SDA na čelu s Bakirom Izetbegovićem, imamo vehabije koje su toliko ojačale da se i međusobno tuku. Pomalo stidno počinje se i pisati slijeva nadesno, kako se piše u arapskom pismu. Najbolji primjer je ovaj igrač Veleža koji je na prošloj utakmici imao broj 4 na leđima, za nas naopako napisano, ali kako ide politika u Federaciji, ja mislim da su drugi igrači imali naopako napisane brojeve, a da je on četvrticu napisao pravilno. Najbolji pokazatelj gdje je sve otišlo jest činjenica kako je nakon 25 godina legendarni bošnjački filozof i ideolog Tunjo Filipović u današnjem Avazu napravio normalan intervju i napokon počeo govoriti istinu. Rekao je da su prije 150 godina Bošnjaci potpisali ugovor s Europom i rekli zbogom, a ne doviđenja turskoj i osmanlijskoj vlasti, te da svaka politika koja vodi Bošnjake prema Bliskom istoku je protiv bošnjačkog naroda. Tunjo, napokon se slažemo. A vidjet ćemo što o tome misli ova nova učiteljica koja dolazi iz Amerike. Ja bih volio da mi završimo u Europskoj uniji, gdje će nam sigurno biti bolje, a meni posebno. Možda bismo mogli o politici još sekundicu. Vidim, počela je predizborna kampanja, ali ne vidim ove hrvatske čelnike, osim Dragana Čovića, da obilaze razna mjesta po Bosni i Hercegovini i prisustvuju prigodnim vjerskim blagdanima. Svaka čast Čoviću, stvarno ima živaca i strpljenja sve ovo stići obići. Pitam se što se događa, ili ih ovi ne zovu, ili oni neće da dođu. Ova tri predstavnika su faktički iz tih multietničkih stranaka, pa ih možda svećenici ne zovu. Ali moj kolega mi reče: „Nije tako, Marine". Prije će biti da im je ove godine prerano došao ramazanski Bajram, pa nemaju kamo otići. Oni su sve nade dali u Kurban Bajram, koji pada točno pred izbore tjedan dana i tada će postati aktivni, jer sva tri predstavnika su kurbanski dar sarajevske političke elite Hrvatima. Pa ne mogu Hrvati sami praviti politiku, to je poseban dar sarajevske političke elite. Možda će poslije Kurban Bajram na izborima jednog od ove trojice sarajevska politička elita darovati Hrvatima za predsjednika Bosne i Hercegovine. Možeš misliti koji lijepi dar, i to bi bilo već treći put.

Evo ti majke

Ajmo malo o kulturi. Velika stvar se dogodila ovih dana u Posušju, održan je Prvi festival klapskog pjevanja u Hercegovini. Bilo je ovih manifestacija u Kosači, gdje se okupi 20 klapa i to je stvarno krasno, ali Prvi festival klapskog pjevanja održan u Posušju, to je ipak nešto posebno. Tko zna povijest klapskog pjevanja u BiH, to će pozdraviti s oduševljenjem. Pred sam rat postojala je samo jedna klapa, klapa Mostar, i to je jedina klapa koja je djelovala u Hercegovini. Hvala Bogu bila je vrhunska klapa i uvijek je bila među prve tri na Omiškom festivalu. A sve te klape su proizašle iz crkvenih zborova, a i ova klapa je potekla iz Franjevačkog zbora svete Cecilije u Mostaru. Partizani su to na silu ukinuli 1945. godine i to je pomalo životarilo.

Kad je počeo rat, znajući koliko je važna kultura za identitet jednog naroda, ja sam klapu sakupio i tada smo joj vratili izvorno ime klapa Hrvoje, te ih odveo na Splitski i Omiški festival gdje su pjevali u uniformama HVO-a, na oduševljenje gledatelja i slušatelja. Zahvaljujući prije rata gospodinu Anti Veziliću, a poslije rata samozatajnom i vrijednom Viti Dugandžiću, onda čovjeku kojega je sam Bog poslao u Mostar don Draganu Filipoviću, Mostar je dobio 10-ak klapa, a Hercegovina oko 30-40. Klapsko pjevanje je zaživjelo na prostorima koji su uvijek pripadali tom kulturnom krugu. Festival se uvijek održavao u Omišu koji je pripadao Humskoj zemlji, to je bila najsjevernija granica Humske zemlje hercega Stjepana Kosače i ona kula sv. Mihovila u Omišu je kula hercega Stjepana Kosače. Znači, južni dio Cetine pripada Humskoj zemlji, a ove komunističke avnojske granice pokušavaju nas stalno podijeliti i uništiti naš biološki i kulturni identitet. Ali zahvaljujući skupini entuzijasta, hvala Bogu, opstali smo i podržavam taj festival u Posušju i dao Bog da iza onoga jedan, bude puno nula. I kako je meni moj pokojni ćaća Tadija govorio: „Živio ti meni 101 godinu, ne možeš više".

 

Festival mladih ovih se dana održava u Međugorju, ali to više nije regionalni nego svjetski događaj koji je pokrenuo fra Slavko Barbarić 1990. godine s dvije gitare i 100 mladih ljudi, a sad dolaze mladi iz 60 zemalja svijeta. Ove godine se održava pod prekrasnim sloganom „Evo ti majke". To su one riječi koje Isus na križu govori učeniku Ivanu: Sine, evo ti majke, majko, evo ti sina". Ivan je ljubav i umjetnici su uvijek slikali Ivana na posljednjoj večeri naslonjenog glavom na Isusovo rame. Nakon smrti i uskrsnuća Isusovog i nakon uznesenja Blažene Djevice Marije, nama kršćanima je ostala samo majka Crkva, i neka naše majke Crkve i majka se voli sa svim svojim manama i vrlinama. Majka je majka.

Ovih dana nas je napustio čovjek koji je volio i majku Mariju i majčicu Rusiju. To je veliki čovjek, violinist, koncert majstor, pedagog Vasilije Buzmakov. Meni je žao svakog čovjeka koji umre, ali postoji neki ljudi koji kada umru, ne samo da ti je žao, nego ti je krivo. Pa taj čovjek je bio ovdje 14 godina. Kako kažu njegove kolege iz Simfonijskog orkestra Mostar i Glazbene škole: „Sam ga je Bog poslao u Mostar". Točno mi je krivo što nas je napustio, puno je dao i Glazbenoj školi Ivana pl. Zajca i Simfonijskom orkestru. To je taj ruski odgoj, ruska škola i on je sve educirao i bio vrhunski u svom poslu.

Naš zajednički prijatelj odvjetnik Nino Gvodzić krasno je napisao in memoriam Vasiliju Buzmakovu u Večernjem listu, a ja ću samo reći dvije stvari koje su meni ostale u sjećanju, a vezane su uz njega. On je mene naučio kako pravilno koristit saunu. Ja sam koristio blagu saunu, a on mi govori nema ti koristi od toga, moraš ići u tursku ili finsku, ali pravilno. I ako mi itko produži biološki život na zemlji, to su Vasilijeve upute.

 

Moje dijete je dvije godine išlo na satove violine kod Vasilija Buzmakova. I pošto jabuka ne pada daleko od stabla, i ona je svađalica i uvijek postavlja neka teška pitanja. Zanimljivo kako je violinu napustila nakon dvije godine zbog solfeđa. S Vasilijom se stalno svađala, ali je nakon sata uvijek izlazila nasmijana. Ja govorim Vasiliju treba li je kazniti, a on kaže: "Ne, ona je mene oduševila. Nije ona neki talent, ali uvijek neka teška pitanja postavlja. Ona jedina postavlja pitanja". Bio je pedagog, znao je s ljudima, postao je pravi Mostarac i čak je razmišljao da se sahrani u Mostaru. Kad te Mostar prihvati, znači da si veliki čovjek, jer Mostar je pogan grad. Volio je Međugorje i biti s mladima, i eto umro je kada su svi mladi svijeta bili u Međugorju. Umro je u svojoj majčici Rusiji, u Moskvi gdje je doživio taj kobni moždani udar. Sada je napokon u krilu majke Blažene Djevice Marije koja je zajednička majka i pravoslavcima i nama katolicima. I ako ovih dana vidite da anđeli malo življe plešu i pjevaju, znajte da vas Vasilije Buzmakov pozdravlja iz raja.