Marin Topić: Hrvatskoj Bitka na Neretvi?

Odmah moram istaći da je taj daljinski jedino što je nama Hrvatima u BiH ostalo od suverenosti, i ako nam i njega uzmu onda stvarno nećemo imati ništa. Kada sam vidio taj naslov „Hrvatskoj Bitka na Neretvi", odmah sam se malo štrecnuo i upitao se što li je to sada na stvari. Znam da nas odavno iz Zagreba pale i ponižavaju, te sam iz znatiželje otvorio taj članak, a onda sam imao sam što vidjeti. Riječ je o partizanskom filmu „Bitka na Neretvi „ i on je kao pripao Hrvatskoj, te mi mi je to dalo ideju za ovu kolumnu.

Piše: Marin Topić/hercegovina.info

Taj film je koliko se sjećam snimjen u produkciji Jadran filma, kuće koja odavno ne postoji. To je već davno privatizirao Boško Buha HDZ-a Hrvatske mali Vinko Grubišić. Ja mislim da je bio maloljetan kada je bio predsjednik mladeži HDZ-a, ali i kada je ušao u privatizaciju, a tko zna možda je i danas maloljetan.
Sada nije mi jasno po kojim kriterijima se taj film svojata. Nije valjda počela kulturna Sukcesija bivše države? Da je Zagreb bio glavni grad te države ili da se ta bitka desila u Hrvatskoj bilo bi mi sve to mnogo jasnije.

Da ne znamo povijest, i da ne znamo da je taj film 90% laž i propaganda, fon bi bio izvanredan. To je Veljko Bulajić maestralno odradio, ali nije mu to bilo ni teško jer je zlikovac i ratni zločinac Tito balahao parama kako bi se napravio jedan takav filmski spektakl.

Ja se sjećam vremena kada se snimao taj film. Mostar je tada postao Hoolyvood u malom. Velika imena svjetskog glumišta stigla su u Mostar i Hercegovinu, Yul Brynner, Franco Nero, Orson Welles i drugi. Naravno tu su bili i svi domaći glumci, dežurni partizani Bata Živojinović, Boris Dvornik i Ljubiša Samardžić. U to vrijeme je najbolje bilo mostarskim ugostiteljima i taksistima. Ibrica Perika je cijeli svoj život pričao kako je u taksiju vozio Yula Brynnera. Čak su i mostarski slikari profitirali u to vrijeme jer je Brynner od Cuce Stajčića kupio sliku za 5000 dolara i to je u to vrijeme bilo pregolemo. Uglavnom, spektakl je bio osiguran u vrijeme kada se snimao taj film.

Mostar kao Mostar sve to je morao komentirati, i onda su se počele pričati anegdote oko filma koje su ustvari bile istinite. Razlika između prave bitke i one na filmu leži u činjenici da te ranjenike i partizane nisu dočekali četnici sa druge strane Neretve. Nikada tu četnici nisu ni bili, jer je Broz sa englezima dogovorio da se oni ne miješaju u tu bitku. Tu su se četnici izmakli, pustili da pogine dosta partizana koji su bili većinom dalmatinci i onda su se oni polako implemntirali u antifašiste i partizane. I kada su se snimale te scene sa četnicima, tražili su se statisti za četnike po istočnoj Hercegovini. Kada su tamošnjem narodu rekli zašto ih trebaju, oni su pitali hoćemo li mi nositi svoje četničke unifome ili ćete nam ih vi dati? To se prepričavalo kao anegdota, ali ustvari je živa istina.

Isto tako trebali su u filmu statiste koji će padati u Neretvu umjesto ranjenika, pa su pozvali skakače koji su opet naučili skakati laste, ćupice ili štange, pa su morali svoje skokove ponavljati po nekoliko puta da bar malo sliče tim jadnim ranjenicima koji padaju u Neretvu.

Iz tog filma parole su se uzele mnogo kasnije i sve tri vojske koje su u posljednjem ratu ratovale za Neretvu su ih koristile. Naprimjer, ona rečenica Prozor noćas mora pasti, je korištena za svaki grad koji je kao morao pasti u njihove ruke. Pa onda ona genijalna scena tifusara sa pokličom Preko vode do slobode. I u ovom zadnjem ratu su se rušili mostovi, samo je razlika što je onda most diktator Tito sa ranjenicama koristio kao prelazak u slobodu, a ovi novi su ih prvo rušili, a onda čekali svoje civile da ih odvedu do slobodne teritorije.
Nadalje sve sadašnje vođe su kopirale diktatora Tita i onu njegovu ključnu izjavu za vrijeme bitke. Ranjenici trebaju jesti gume, vojska felge, a mi idemo u Gojka na janjenitinu. Tako je i u ovom zadnjem ratu običan narod jeo gume i felge, a vođe su se častile u Jašara ili u Kapetanovoj kući u Dalmaciji.

Oko te Neretve su se stalno vodile bitke i svi narodi su na nju polagali neka svoja prava. Na kraju kako narodi na ovim prostorima ulažu u sebe, ovo neće biti ničije i čovjek će biti endem na ovom prostorima kao što je sada čovječija ribica.

Posljednju bitku na Neretvi dobio je naš gradonačelnik Ljubo Bešlić. Mene je šokiralo kada je bošnjačka politička elita koja majorizira Hrvate i koja uništava sve dobro u Mostaru za trenutak zatvorila McDonald's . Vajda su skontali ako ugase McDonald's onda će ugasiti i Mepas kao nešto što je jedino europsko i normalno u Mostaru. Za ovo malo vremena otkako je otvoren Mepas grad Mostar se više normalizirao kroz građane nego za ovih zadnjih dvadesetak godina kroz razne vladine institucije i nevladine udruge. McDonald's je postao malo Korzo, i valjda ova mala raja to neće zaboraviti Ljubi Bešliću koji ga je ponovo otvorio.

Još nešto moram spomenuti što se dešavalo u kontekstu Neretve. Svi narodi na ovim prostorima kuju planove kako ovladati ovim prostorima oko doline Neretve. Srbi su to pokušali prvo oružijem, pa onda preko gornjih horizonata, Bošnjaci preko muhura, a Hrvati živjeći i braneći ovaj prostor.

Shodno tome moram se sjetiti i citirati jednu veliku legendu grada Mostara Mirzu Behmena, da ne kažem dragulja, jer sada je moderno za legendu reći da je dragulj. Mirza je u životu volio samo tri stvari. To su Renka Ledić, brat poznatog nogometaša Ceke Ledića, štiglići i Neretva. Mirza je bio boem i kada krene piti alkohol obavezno završi u Neretvi. Ako se zadesi kod Zeke na Carani, on skoči sa Carinskog , ukoliko završi u Bristolu ili Neretvi skoči sa Titovog, ako je u Starom gradu onda skoči sa Starog , a ako je u Mahali onda skoči sa Lučkog mosta. Interesantno za razliku od ovih danas Mirza je uvijek isplivao iz Neretve. Mirza je i najpjaniji uvijek govorio jednu rečenicu koja je i danas aktualna i koja je poruka ovima koji svojataju Neretvu i glasi: Neretva i nedjeljom teče.

PS. Evo upravo gledam u dimnjak koji treba pustiti dim za izbor Pape, sjetim se da naš jedan jedini hrvastki dimnjak u BiH hoće da ugase, a to je onaj u Aluminijskom kombinatu. Eto zamolio bih da kada sve to u Vatikanu prođe da nam posude taj dimnjak, kada smo ga već popušili neka se i nama odnekuda i dimi.

Galeriju slika Marina Topića možete pogledati u galeriji:

Marin Topić: Zemlja humska, kist i Krist