Marijan Knezović: Kadeti reprezentacije Hercegovine napokon europski prvaci!

„Bosna je europski prvak u košarci" i slični naslovi izvirali su kao voda na svim društvenim medijima i portalima. Ispočetka sam odbijao kliknuti na vijest jer sam bio uvjeren da se radi o nekoj šali ili satiri jer mi je bilo nejasno kako ta Bosna, za koju sada kao košarkašku reprezentaciju prvi put čujem, može biti europski prvak, a europsko prvenstvo počinje tek za tri tjedna. No, brzo sam zahvaljujući par profesionalnijih portala koji su u naslov senzacionalne vijesti uvrstili i riječ „kadeti" shvatio o čemu se radi. Naravno, bilo mi je drago jer je moja država u nečemu prva u Europi. Sve ono što je uslijedilo ostati će upamćeno kao sociološka katastrofa nezrele države.

Prvo i ono najvažnije, začuđujuće je onima iz multietničkog i glavnog grada naše države kako mi Hrvati iz BiH nju ne doživljavamo svojom državom. Smeta to njima, ali još više im smeta što velik dio hrvatske populacije u Hercegovini svojom zemljom zove Hrvatsku, a ne BiH. Smeta to i nekim Hrvatima, primjerice Borisu Dežuloviću kada na nož dočeka izjavu Nine Raspudića da na Mundijalu nije mogao navijati za BiH istim žarom kojim je navijao za Hrvatsku. No, ne znam zašto se čuditi nakon što je i ovaj put u enormnom broju čestitki i hvalospjeva opjevana reprezentacije tzv. Bosne. Hercegovina, koja nije isključivo hrvatski kraj niti jedini hrvatski kraj, prepoznata je kao matica hrvatskog puka u BiH, a iste te Hercegovine nema nigdje. Osvojila je zlato Bosna. Bosna europski prvak. U Bosni ne znaju kako im se zove država. I tako dalje.

Oni koji se pokušavaju opravdavati skraćivanjem naziva jednostavno ne razmišljaju. Ako već žele skratiti, oduvijek je tu bila upravo namjenska skraćenica BiH. Kada se to izgovori, nije ništa duže nego Bosna. Znači, do toga ako ovako razmišljamo nikako ne može biti. Zamislimo da Crna Gora osvoji vaterpolsko zlato, a portali ovako formuliraju vijest: „Crna oduševila gledatelje" ili „Crna konačno na vrhu." Pomislio bi čovjek da se radi o nekakvoj glumici iz filmova za odrasle. No, to nije razlog zbog kojeg Crnogorci svoju zemlju ne zovu Crna, iako bi baš oni po nekima i trebali skraćivati ime. Razlog je poštovanje prema državi i imenu koje ona nosi. Tako da, očekivati od Posušaka koji živi u srcu Hercegovine da slavi pobjedu reprezentacije, a većina navijača u čestitkama, skandiranju i slavlju svjesno negira da je taj njegov kraj i dio njegovog identiteta uopće postojan je kontradiktorno. Svim je Hrvatima u Hercegovini, daleko od toga, drago da je ta Bosna pobijedila. No, ako želimo graditi zdravo intiman odnos među građanima bilo bi lijepo već jednom naučiti ime svoje države. Oni koji kažu da to nije problem također su u zabludi. Probajmo primjerice na idućem velikom natjecanju zahtijevati od portala i komentatora da umjesto Bosna pišu Hercegovina. Ne vjerujem da bi se baš oni u Bosni našli počašćeni da vide naslov u novinama kako je reprezentacija Hercegovine europski prvak. Dapače.

Druga stvar je neviđena „epilepsija društva" koja je plesala po ivici medijske kataklizme i suza radosnica ovih dana. Kadetsko europsko zlato odjednom je diglo trećinu države na noge. Mislim da bi i eventualno Titovo uskrsnuće okupilo manje, ili u najgoru ruku isti broj ljudi na dočeku. Na dočeku na kojem se inače, samo da uđe u zapisnik, viore zastave Armije BiH. U isto vrijeme najveći heroj je „Srbin iz Pala" kojem su zbog tolikog fanatizma mahali zastavama vojske protiv koje je njegov narod i ne tako davno ratovao. I sama megalomanija oko toga što u reprezentaciji igra neki Srbin koja je rastopila i najnježnija srca društvenih mreža je smiješna. Zar nije normalna stvar kada pripadnik jednog konstituivnog naroda igra za svoju državu? Sama činjenica da je to u BiH vijest za naslovnicu dovoljno govori o šovinističkoj pozadini društva. Ipak je to Bosna i Hercegovina kojoj su Srbi dobri samo kad joj osvajaju zlato. Inače, oni su genocidan narod i četnici. U nacionalističkom i fašističkom Širokom Brijegu pak na košarkaškoj utakmici nikada nisam vidio da deseci ljudi mašu zastavama HVO-a ili transparentima s natpisom Vukovar. Momci koji su se trudili i svojim trudom prvo mjesto zaslužili, suprotno prividnom i površnom dojmu, ipak nisu u centru pažnje. U centru pažnje je upravo oduševljenje kojim se hrane tzv. bosanski patrioti kada su sad napokon shvatili da se Bosance ipak može nekako ujediniti.

Treća stvar je pitanje budućnosti fantastičnih kadeta nakon što je javnost od 15-ogodišnjaka napravila nacionalne heroje koji su „vratili Bosni ugled u svijetu." Znamo kako obično završavaju sportaši kojima se kao mladima nametnu visoka očekivanja i uistinu bespotreban teret. Sada im je lijepo, ali pobjeda uvijek traje kratko. Pitam se hoće li imati ovoliko podrške kada dođe poraz, a poraz uvijek dođe. Mislim da neće.

Četvrta stvar, preuveličavanje. Odakle si? Iz Bosne. A to je ona država koja je bila u ratu? Ne, to je država koja je europski prvak. Dosjetka je to koja je osvojila društvene mreže. Ja pak svojim prijateljima koji se nađu u takvoj situaciji ne preporučam takav odgovor dok ta Bosna ne postane seniorski europski prvak. Mogli bi, ali samo možda, zbuniti neznance. Hrvatska nikada ne bi igrala finale Olimpijskih igara protiv Dream Teama niti bi Jugoslavija bila svjetski prvak da su to bile države u kojima se spektakularno i pionirski slavilo europsko kadetsko zlato. To je stvar mentaliteta.

Umjesto priređivanja megalomanskih dočeka, sugrađanima od srca savjetujem da energiju pretoče u eventualno prosvjedovanje protiv ekonomske situacije i političkog terora. Kada to krene na bolje, s obzirom da je centar moći upravo na njihovom teritoriju, onda možda naša Bosna i Hercegovina može biti i seniorski prvak, pa da slavimo još više. Momcima svakako čestitke, puno su nas naučili. Neke stvari o BH mentalitetu, da nije njih, možda ne bih nikad saznao.

knezevina.net