Kakav otac takav sin

Frano Mabić, FOTO: Večernji list
Frano Mabić, FOTO: Večernji list

Ova narodna poslovica nije samo u hrvatskom jeziku i u našim krajevima, već je svugdje na svijetu iako s nekim preinakama, ali uvijek jednakom porukom i smislom. U našim krajevima, narodu, i jeziku stoji i još ona - „Što maca koti miše lovi". Jedna drugu potkrjepljuju i jedna drugu upotpunjuju. Zašto i komu naslov ove vrste. Svi se grozimo mjesecima nad sirijskom sirotinjom kako ih njihov predsjednik Bashar al Asad tuče njihovim tenkovima, strojnicama i njihovom djecom s krovova. Mali nije bio za politiku, pa ga je zloglasni otac Hafiz poslao u London da studira oftalmologiju.

Piše: Frano Mabić / Večernji list

Tu je naučio dobro engleski, a uz njega je obnovio i svoj francuski koji također tečno govori. Oženio se ženom sunitske vjere Asmom al Akhras s kojom ima troje djece. Budući da ga kao nije zanimala politika i da je bio drugi brat po redu, zapao ga je London i u budućnosti medicina. Prvorođenac stariji brat Basil al Asad pogiba 1994. u jednoj prometnoj nesreći. Pokopan je u mauzoleju gdje će mu položiti i oca u rodnom gradu Qardahi. Tako dolazi red na njega da bude predsjednik kada mu umre otac. Otac Hafiz ga podvrgava vojnim vještinama i politici da ga barem malo uvede u ono što je on radio i da se ne iznenadi kada jednom, ako jednom postane njegov nasljednik jer takvi ne misle mrijeti.

Otac umire za vrijeme telefonskoga razgovora sa Emile Lahoudom, tada predsjednikom Libanona 2000-te. Nasljeđuje ga Bashar. Obećava nastaviti „mirotvornu" politiku svoga oca koji je čuvao mir vojnim stanjem u svojoj zemlji za četrdesetak godina i nadodaje da je za reforme u hodu prema demokraciji. Međutim, on je bio mlađarac kada je njegov otac njemu i braći davao primjer kako se vlada svojim narodom.

Sada se pokazuje da je mali sve doslovce zapamtio. Naime osamdesetih godina, točnije 1980. i 1982. u Hami je pobio više od 20 000 ljudi koji su bili protiv režima, a među njima je bio i njegov brat Rifat. S bratom se obračunao šaljući ga u izgnanstvo u Francusku, a ostale u grob kao nepodobne protivnike svoje kuće.

U to vrijeme je najveći protivnik SAD-u i svim vrijednostima Zapada, među kojima strši Izrael i njegova visoravan Golan. Svome narodu nema što dati osim metka, a podržava kako oružjem i politikom, tako i ekonomijom Hesbolah u Libanonu i Hammas u Palestini. Podržava unutarnje neprijatelje u drugim državama, a u svojoj sve što misli da je protiv njega šalje pod zemlju.

Onaj mali nevješti političar i vojnik Bashar dolazi na vlast i pokazuje zube svoga prezimena (asad = lav) prema Sjedinjenim Američkim Državama i sve što je filo američko i filo izraelsko. To nije nikakvo čudo tražiti neprijatelje van domovine, a to je čista politika i Sovjeta koji su mu naučili oca, ali je jednako tako naučena i ova protiv svoga naroda i donesena od Staljina i Tita.

Međutim, sve čudi njegov studij medicine na Zapadu, u Londonu, da nije vidio što pametni svijet radi i kako postupa sa svojim narodom. Ne, ovdje je vrijedila ona da što se vidi u kući, to se kasnije živi i u životu. Ovo je čisti, negativni preslik poslovice kojom smo počeli ovo razmišljanje. Kako sreće da je ovdje iznevjerena tradicija oca na sina, ali nažalost još jednom se potvrdila u tolikoj prolivenoj krvi svoga naroda, svojih naroda i svojoj vlastitoj državi. Ovdje uistinu je maca okotila ono što miše lovi.

Ta mala maca, onaj nepolitički i nevojni medicinar je pokazao da je u Londonu naučio samo mudrost, a to je da je snimio sve slabosti velikih sila i da koristi gužvu. Amerika nije što je bila. Bush je u ratove ispraznio kase i prezadužio se, a Europa, ona na papiru ujedinjena, je u plazmenim povojima kojoj još ni mliječni zubi nisu izrasli, a kamoli oni asadovi (arapski lavlji), pa Mali može što hoće sa svojim narodom, čak igrati se miša i mačke. K tome mu sve iz okruženja ide u prilog. Drugi se zabavili svojim ekonomskim nevoljama, padom valuta i krolom burza, a Rog Afrike i toliki mrtvi od gladi i suše i Sirija su problemi jednoga bandita i bandi što trenutno haraju spomenutim prostorima.

Bilo ih je još koji su mislili da će biti vječni. Gordo su se prevarili, čak većina ih i prije nego su se mogli nadati. Nije daleko ni ovome, ni sličnima da sirotinja mogne jednom početi živjeti barem bez noža i metka oko sebe.

Nadamo se i smijemo vjerovati da će doći bolji dani koje će nam donositi oni što su od svojih očeva i u svojim obiteljima vidjeli i doživjeli ono lijepo u životu i od života, a ne samo gaženje, ugnjetavanje i ubijanje jadnoga naroda, ma bilo kojega i bilo koje ljudske osobe. Nisu prokleti ovi narodi da bi još tolike godine živjeli u paklu, a tu blizu Raja, blizu Edena. Tu je sada đavao blizu blagoslovljene vode, nadamo se da će pobjeći od blagoslovljene vode i da će Pavlov Damask biti grad mira, vjere, vjernika i svih ljudi dobre volje.