Umjesto zahvale sestra Antonije Bilić prijeti tužbom

Frano Mabić, FOTO: Večernji list
Frano Mabić, FOTO: Večernji list

No kada sam saznao da su i još neki kolege s oltara u crkvama komentirali ovaj slučaj, to mi je dalo potvrdu da mislim kao i većina našega svijeta, naših vjernika, naših sugrađana.

Svi mi dobro znamo kako smo prihvatili bolno kao svoj i svoje obitelji problem nestanka srednjoškolke Antonije Bilić. Svi smo se skočili i bili s obitelji, molili, tugovali, nadali se dobrom i brzom kraju. Ono što smo vidjeli od države je maestralno: onolika policija, golobradi mladići i djevojke tek s akademije ili je nisu još ni završili, toliki policajci s iskustvom, struka blizu policije, ljudi dobre volje i ljudi ustrajni u svemu, puno i puno dana ustrajnosti da se do sada nije takvo što glasilo.

To se pokazalo da postoji društvena briga i da nikada se nije čuo glas koliko to sve materijalno stoji, ali se čulo dokle će izdržati oni ljudi na terenu jer i oni su nečiji, jer oni su naši. Njihova žrtva nas hrabri, ali nas i pita znamo li njihov trud, njihove patnje, sve ono što trebaju izdržati i domu i obitelji se vratiti i da sve bude u redu i u njih i na zadatku.

Umjesto zahvale sestra Antonije Bilić prijeti tužbom

Ima tu još slučajeva nestanka, ali nema ovoliko ljudi uključeno za njihovom sudbinom. No, većina ljudi dobre volje šuti i o tome i nada se pozitivnom rješenju ovoga slučaja. Klupko se zapetljalo da se ne zna otkuda ga odmrsiti. Još k tome ravnatelj Gimnazije, gospodin Zeljko kaže da je trebalo da autobusi voze i za popravne ispite. Razrednica kaže da ne može vjerovati priči da bi Antonija mogla pobjeći od kuće. Obični, k tomu katolički svijet ovih krajeva se pita bi li se naše kćeri i sestre popele na tegljač nepoznata čovjeka, odnosno bi li ga zaustavljale. Sve su ovo pitanja kojima ne treba odgovor.

Sve navedeno bi ostalo nijemo da nije sestara, a posebice one u loparnim, sunčanim naočalama koja ne pokazuje nimalo, ni trunka, ni zere suosjećanja za svojom „nestalom" sestrom. Od prve izjave rastočila je „publiku" na one žestoke protiv sebe i na one koji više ne znaju što bi rekli. Je li moguće u tolikoj žalosti najavljivati tolike tužbe protiv države, policije i drugih institucija i okrivljivati ih, a toliko nastojanje i toliki proliveni znoj naših sinova po vrletima Dinare i poddinarja, po jezerima, spiljama, čatrnjama, bunarima s poskocima, kišama, sparinama i svim ostalim što ih je pratilo kao što i svaki onaj pojedinac nosi sebe, svoje probleme i svoje obitelji, a da ih još netko tuče, da im tužbama prijeti, da ih i omalovažava, a kroz njih i preko njih tolike njihove obitelji. Je li to hvala za pruženu ruku, je li to odgoj, je li to ponašanje koje zaslužuje, poslije svega, našu pozornost i naše suosjećanje???

Gospođice, skinite one nakaradne, za plažu, naočale, pristojnije se obucite kada izlazite u javnost i u medije, jezik barem malo sućutnom diplomacijom obložite da Vam se vrati publika koliko-toliko i da Vam počnu vjerovati jedan dio od onoga što smo svi prihvatili i što nas još sve boli, i uza sve, još se nadamo pozitivnom i dobrom rješenju.

Nažalost, niste prva u ovakvim prilikama. Imali smo prigodu gledati jednu od sestara teške nesreće na Kornatima kada je održala propovijed svima u studiju i gledateljstvu kako nitko ništa ne zna i kako ništa nitko nije učinio osim nje i njenoga jezika. Imala je u toj televizijskoj emisiji zadaću pobiti dokaze eruptivnoga požara koji spaljuje zrak u nekoliko sekundi, dakle pobiti svu struku i dokaze, te dokazati kako je ona najpametnija, a ustvari i njoj je sućut i bol za svojim davno pobjegla od nje. Tako je priređena emisija propala za žrtve jer su ovakvi htjeli biti u glavnoj ulozi, a ne oni hrabri momci i muževi koji su dali život da spase šikaru lijepih otoka, odnosno da izvrše zadaću koja stoji pred njima kao što su to uvijek stručno i svojevoljno i činili.

Bojim se da se nešto slično ovdje događa ili će još netko treći iskoristiti gužvu, po onoj latinskoj: „Duobus litigantibus, tertius gaudet" - Dok se dvojica svađaju, treći gužvu koristi. Ovaj treći nam je dobro poznat i bez velikih naočala ili velike dioptrije.

Piše: Frano Mabić / vecernji.ba