Jure Zovko: Perkovićizacija Hrvatske

Razlika između povijesnih, faktičkih likova i onih koji su prikazani u Schillerovim dramama toliko je velika da ih se gotovo više ne može ni prepoznati. Zapovjednik katoličke vojske u Tridesetogodišnjem ratu, Albrecht Wenzel Eusebius von Wallenstein bio je okrutni pljačkaš i nemilosrdni ubojica. Schiller ga je u svojim dramama prikazao kao humanog i razboritog vojskovođu koji je fasciniran Kantovom idejom vječnoga mira. Wallenstein je stradao onoga časa kada je napustio životno načelo Aristotelove prudencije i odlučio poslati svojim protivnicima Šveđanima izaslanika s ponudom potpisivanja mira. Slična je situacija s Marijom Stuart, škotskom kraljicom, koja je do dvadesetpete godine života uspjela likvidirati dvojicu svojih muževa, ali je u Schillerovoj istoimenoj drami predstavljena kao idealno oličenje čestite, moralne katolkinje koja u lice svojoj polusestri, korumpiranoj engleskoj kraljici Elizabethi I., može ponosno reći "bolja sam, nego što javnost misli o meni."

Hrvatska je, kako sada izgleda, u Josipu Perkoviću dobila, zahvaljujući medijima i propagandi najčitanijih novinama, svoga junaka s konturama Schillerove dramaturgije. Gotovo je nemoguće u kratkoj kolumni sažeti sve Perkovićeve zasluge za uspostavu i obranu hrvatske države. Zahvaljujući Perkovićevim prisluškivanjima hrvatski su intelektualci na čelu s dr. Franjom Tuđmanom dobili ozloglašeni tekst Srpske akademije nauka i umetnosti koji je postao platforma velikosrbizma i "puzajuće agresije" na Hrvatsku. Hrvatska je intelektualna krema na temelju Perkovićevih prisluškivanja srpskih akademika Jovana Raškovića i Dobrice Ćosića mogla konačno skužiti da je Titovo proklamirano "bratstvo i jedinstvo" samo paravan za svaranje Velike Srbije. Glavni je hrvatski udbaš najzaslužniji da se Hrvatska naoružala u trenutcima kada joj je međunarodna zajednica nametnula embargo na uvoz oružja. Perković je svojim tajnim kanalima osigurao transfer "136 šlepera oružja" i praktički omogućio Hrvatskoj da se obrani u trenutcima kad je brutalno osvojen Vukovar, gorio Dubrovnik, a Osijek i Zadar bili u neprijateljskom okruženju, dok je više od trećine teritorija bilo okupirano. Perković je profesionalno organizirao obranu zemlje, uspostavio sigurnosno-obavještajni sustav. Da ga se više slušalo i uvažavalo, žrtve i gubitci ljudstva bili bi daleko manji.

Kao kod Schillerovih junaka i kod povijesnoga Perkovića stvari su prekrivene velom zaborava, a diskrepancija između realnoga i idealiziranoga ostaje fascinantna. Mreža agenata jugoslavenske Udbe, kojima je Perković osobno rukovodio sa zagrebačkoga Zrinjevca, imala je kao primarni zadatak štititi hrvatske građane od terorizma koji je navodno prijetio od razgranate hrvatske političke emigracije. Suvišno je isticati da su pripadnici hrvatske političke emigracije posebno mrzili Jadransko more i pripremali na sunčanim plažama od Rovinja do Cavtata atentate po uzore na one koje danas provodi Alkaida. Kada deviznih novaca u socijalističkoj Jugoslaviji nije bilo za kavu i deterdžent, bilo je uvijek za Udbine agente i njihove plaćenike diljem Europe, Australije, Sjeverne i Južne Amerike. U pravilu se lako prepoznavalo te opskurne Udbine plaćenike jer su u uglavnom bili najveći galamdžije i Hrvatine, pristaše i promicatelji oružane borbe za uspostavu nove Nezavisne Države Hrvatske.

Obično su pljuvali po emigrantskim mirotvorcima Branku Jeliću, Mati Meštoviću, Bruni Bušiću, Vinku Nikoliću i zagovarali terorističku borbu po uzoru na Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO). UDBA je svoju djelatnost posebice intenzivirala za vrijeme Frankfurtskog sajma knjiga na štandu hrvatske emigracije, gdje su svoja izdanja predstavljali Vinko Nikolić i fra Lucijan Kordić. Moram priznati da od ove dvojice dobričina, s kojima sam se uvijek družio kod strica Bože u Frankfurtu, nisam u životu vidio čestitije ljude. Uvijek su nas studente u Njemačkoj očinski upozoravali: "Dečki, nemojte gubiti vezu s domovinom kao mi, sačuvajte jugoslavenske putovnice, pripazite se udbinih galamdžija." Na drugoj strani moglo se čuti Perkovićeve operativce "Ubit, je*at i zapalit kuću". Dovoljno je bilo da preko granice prenesete džepno izdanje Nove Hrvatske pa da dobijete desetak godina robije, kao što je bio slučaj s nesretnim Antom Kovačevićem, bivšim studentom slavistike u Beču i saborskim zastupnikom. Neposredno uoči likvidacije Stjepana Đurekovića u srpnju 1983. godine Perkovićeva je Služba državne bezbjednosti krivotvorila i objavila cijeli broj dvotjednika Nove Hrvatske u kojemu je Đureković na naslovnici pozivao emigraciju na oružanu borbu i terorističke napade na Jugoslaviju. Đureković nije stigao demantirati taj intervju jer je već drugi dan nakon objavljivanja izmišljenoga intervjua bio ubijen u njegovoj garaži u Wolfrathausenu, u blizini Münchena.. Đurekoviću se, očito, moralo imputirati terorizam izmišljenim intervjuom kako javnost ne bi pomislila da je likvidiran zbog objavljivanja knjige "Ja, Josip Broz Tito", koja je po Perkovićevu svjedočanstvu žestoko razljutila šefa UDBE Staneta Dolanca.

Iz priloženih Večernjakovih intervjua može se izvući jedna jako ozbiljna konstatacija: Hrvatska je još uvijek dobrano premrežena Perkovićevim agentima u svim strukturama vlasti od policije do pravosuđa. Čini se kao da Perkovićeva hobotnica i danas, četvrt stoljeća nakon uspostave hrvatske države, kontrolira sve poluge njezine vlasti. Krvnik sa Zrnjevca postao je schillerovski junak u borbi za očuvanje samostalne, suverene i demokratske Hrvatske. Glavni neprijatelj nije više nepostojeća hrvatska politička emigracija nego njemačka diplomacija, dakle svi oni koji su nekoć na čelu s Hansom-Dietrichom Genschlerom inicirali priznanje hrvatske države. Danas njemačka politika i njemačko pravosuđe po Perkovićevoj prosudbi nemaju sluha za naše prilike, za naš put u demokraciju, za naše posebnosti unutar Europske unije. Zato treba po svaku cijenu spriječiti Prekovićevo izručenje Njemačkoj kako bi hrvatska država sačuvala svoju autonomiju unutar EU-a. Ako na prvi pogled, iz međunarodne perspektive, izgleda da je donošenjem posebnog Zakona o pravosudnoj suradnji s državama članicama Europske unije, u javnosti poznatijeg kao „Lex Perković", cijela Hrvatska postala taocem jednoga čovjeka, treba imati na umu da hrvatska država, kako nas poučavaju najčitanije hrvatske novine, zahvaljuje svoju opstojnost jednome čovjeku: Josipu Perkoviću. Kao i u Schillerovim dramama veliki likovi završavaju u pravilu tragično. Tako će biti i s Perkovićem. Bit će izručen njemačkom pravosuđu i najvjerojatnije će dobiti sličnu porciju zatvora kao što je dobio njegov glavni suradnik i špijun za područje Njemačke, Krunoslav Prates, zadužen primarno za likvidaciju političkih emigranata u Njemačkoj.

Nad Perkovićevim intervjuima trebao bi se zamisliti i prvi čovjek Katoličke Crkve u Hrvata, uzoriti kardinal Bozanić. Ima li se u vidu što je sve Perković učinio sa Stepinčevom ostavštinom, s kaležom i njegovim dnevnicima, trebalo bi postaviti pitanje kanonizacije najznačajnijeg hrvatskog udbaša. Nakon izručenja njemačkom pravosuđu Perković će u hrvatskim medijima najvjerojatnije dobiti status kandidata za blaženika. Silne zasluge za osnutak i opstanak hrvatske države neosporna su i neupitna potvrda za Perkovićevu "fama sanctitatis". "Fama signorum" je njegova odgovornost za likvidiranje brojnih terorista iz hrvatske političke emigracije od Frankfurta do Sydneya.

Priču o prvom hrvatskom obavještajcu završit ću poznatim vicom "Radio Erevana". Pitali ruskoga sveučilišnog profesora koji mu je trenutak nadraži u životu. On odgovori: "Najsretniji sam kada mi pozvone agenti KGB-a na vrata stana i upitaju 'jeste li Vi profesor Semjonovič?' A ja im odgovorim, ne, on stanuje ulaz pored mene.". Na prvi dan nove godine napisao sam na facebbooku da je nova godina počela u mome susjedstvu kao iz snova. Policija uhitila moga dragog "suseda" Perkovića. Cijelu noć blokirali zgrade, novinari stigli "post festum" kada je baba prošla s kolačima. Kada me opet probude policijske sirene, bit će mi drago kao ruskom profesoru iz vica Radio Erevana jer neće hapsiti mene nego po naredbi iz Berlina moga susjeda.

Jure Zovko/dnevno.hr