Gdje je nestala Hercegovina?

Misli o mladosti i nekim prošlim vremenima koja su ostavljena baš poput njih, baš  poput dvorišta, baš poput mačke. Stara cesta u daljini kao da iščekuje goste, barem poštara koji je nekoć  znao navratiti, a i kupina uz put razvukla se sa svih strana kao da je i ona svjesna da tuda nitko neće proći.

Piše: Iva Međugorac

Starci se prisjećaju vremena kada je njive koje su ispred njih pokrivalo more duhana i pjesma gange sa prstom u uhu, vremena kada su jedni druge dozivali preko zidova na bukaru vina ili čašicu rakije. Prisjećaju se kako su nekoć za ručak mogli pojesti svaki po lonac pure, a oko njih gomila djece. Činilo se kao da ovaj krš na kojem sjede nikada neće umrjeti, a danas djeca žive po nekim drugim gradovima u kojima stvaraju budućnost i snove, unuci  ni neznaju što je ganga po kafićima se piju kave, puše šteke cigara..a škiju i ono naše vino kao da je vrijeme ponijelo sa sobom baš kao i život staraca.

Dica ih kazuje jedan od njih tu i tamo zovnu na mobitel, obećaju da će doći, a onda ih nema sve do lita  kada na kratko svrate, ali ni tada nemaju vrimena. Ne ljuti se kaže na njih šta će ima svako svoga posla, samo mu žao što vrime brzo prolazi, a unuke gotovo da ni ne poznaje. Oni pričaju nekim za njega stranim jezikom, jedu u restoranima, razgovaraju na mobitele...Jednom su i njega htjeli odvesti sa sobom kada se bio teško razbolio..I bio je nekoliko dana u tuđem svijetu okružen zgradama,asvaltom i  još većom samoćom onom koju može osjećati samo stranac u tuđini.

Falilo mu je njegovo nebo, njegov panj, prijatelji i oni snovi koje samo iz svoga dvorista može vidjeti pa se vratio.  Oni četvorica dijele isto djetinjstvo, iste životne priče, ali različite gradove..Djeca se raselila po različitim stranama svijeta..Proklinju vrijeme i ne prisjećaju se samo djece nego i toga kako je život nekoć bio težak i surov..Živjelo se za duvan i vagu kako bi se koji dinar  u kuću donija  i tako svake godine iz početka,  ali je svijet slože  se u glas bio sretniji. Prisjećaju se tako i svojih drugova koji više nisu sa njima,  drugova sa kojima su odlazili na silo i udvarali se najlipsim djevojkama ne samo iz sela nego iz općine. Nije im bilo tesko otići iz svoga sela u treće pjeske samo radi  sila i dobra vina. Svit je tada i u crkvu više išao, danas narod ode k misi samo da bi se vidilo kako dobar auto imaju i koliko će ko para u kesicu ubaciti..Dica su prije poštivala svoje stare, a danas mladi ili odu ili ostanu pa onda vikendima odlaze po kafanama, mnogi u autima gube živote..

Moji starci još  uvijek sjede na panjevima, premještaju štap iz jedne u drugu ruku i zapjevaju tu i tamo gangu..

U očima tih staraci vidim i svoga djeda koji je duhan volio ko Boga, a Hercegovinu više nego sebe, volio je moj djed i mene, a kroz tu ljubav naučio me voliti Hercegovinu ..Često mi je govorio sadit će se on ponovno sadit..

I doista nedavno sam bila u Hercegovini. Ima  duhana! Mnoštvo ljudi u polju, bit će skočila mu cijena...I neka je Hercegovina je to zaslužila..

Ovdje gdje sada živim uvijek sam pokušavala objasniti ljudima tko su zapravo Hercegovci. Vrijedni ljudi, sa prstom u uhu, ljudi koji se predaju kršu čak i kada nisu tamo dolje nego daleko kao i ja.. Mnogi me nisu uspjeli shvatititi, ali takvi nisu ni bitni..Jedino važno je da Hercegovina ne umre barem iz srca ljudi koji svoja vrata moraju zatvoriti u potrazi za životom.