Fra Dado Milas: Svi smo mi ovce

Kad Isus svojim skeptičnim slušateljima pokušava prenijeti neke stvari, onda se koristi primjerima iz onog vremena koji su bili svima razumljivi. Ovaj je put riječ o ovcama i pastiru, i to o poslušnim ovcama, njegovim učenicima, i o sebi kao Dobrom pastiru.
Isus: „Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom."

Piše: Fra Dado Milas/hercegovina.info

Da bismo razumjeli ove riječi, prvo trebamo zamisliti prizor na jednom tipičnom palestinskom izvoru ili bunaru, oko kojeg su se u stara vremena sa svih strana skupljali pastiri sa svojim stadima. Dok su se ovce napajale na izvoru, pastiri su razgovarali i izmjenjivali aktualnosti. Nakon toga bi svatko opet odlazio svojim putem. Budući da bi se ovce na bunaru raspršile i izmiješale, trebalo ih je ponovno okupiti oko pastira. Pastir zove svoje i ovce prepoznaju njegov glas te idu za njim. Pastira i stado povezuje zajedničko druženje, međusobno poznavanje i osjećaj pripadnosti. Ovce imaju pozitivno iskustvo koje se u glasu pastira prepoznaje i zato ga se slijedi. Preživljavajući po palestinskim pustopoljinama, ovce su bile ovisne o svom pastiru te je njihova egzistencija itekako ovisila o njemu. Isus koristi upravo ovu sliku kako bi približio ljudima stvarni odnos između čovjeka i Boga.

Kad je riječ o Isusovoj usporedbi ljudi s ovcama, naše suvremeno kulturno-geografsko shvaćanje ove alegorije, koja je, usput rečeno, nastala u posve drugačijem podneblju i ambijentu, nije baš relevantno za procjenu iste dvije tisuće godine kasnije. Zašto? Zato što danas nije politički korektno, pa čak ni pristojno nekoga okarakterizirati - ovcom. Ovcu, naime, često prati glas slabo inteligentne životinje. George Orwell u svojoj satiričnoj noveli "Životinjska farma" koristi ovce kao simbol neobrazovane mase ljudi u revolucionarnoj Rusiji, kojom je lako manipulirati. Isus govori o potpuno drugačijoj vrsti slobode. Govori o slobodi u kojem se svatko od nas može razvijati kao originalno Božje remek-djelo, jer mi to, na kraju krajeva, i jesmo.

Današnji čovjek može slobodno i kreativno oblikovati vlastiti život, ali to nije baš najlakša stvar na svijetu. Neki od nas osjećaju pritisak što izabrati, za što se odlučiti, kome vjerovati. Zbunjuje nas mnoštvo glasova koje slušamo, mnoštvo ponuda koje nam se gotovo agresivno nameću, mnoštvo uljepšanih životnih biografija koje su realne koliko i ambicije Zrinjskog da se uključi u borbu za Europu, neprestano nametanje nekih životnih stilova koji nas podvrgavaju diktaturi većine i pretvaraju nas u - običan broj. Lažni marketing postao je temelj društva. Pogledajmo oko sebe: ljudi žive u nekakvom strahu i grču. Nema radosti, nema veselja. Zanimljivo je da smo došli u situaciju u kojoj je čudno smijati se, a posve normalno - tugovati i hodati okolo namrgođen. Pretvorili smo depresiju u opravdani životni stav, a antidepresive u „kruh naš svagdašnji".
Imajmo na umu da Isusovi učenici nisu ovce ili masa podložna nehumanim zemaljskim institucijama, bilo u političkom, bilo u religioznom smislu, nego ovce poslušnosti i predanja jedinom Učitelju. Pravi Isusovi učenici slušaju samo glas svog Učitelja i njemu se pokoravaju. Prvo trebaju biti poslušni Bogu, prije nego ikojem čovjeku. Slijedeći svog Pastira, oni se ne vode strahom, ugodom, profitom ili sebičnim interesima, nego nadom, vjerom i ljubavlju. Ako se uspostavi povjerenje između čovjeka i Boga, onda se svi horizonti otvaraju i život počinje bujati u svakom pogledu.

Isusov glas u evanđelju ne obećava lak, udoban put. Naš pastir ima pred očima ono najvažnije: vječnost koja nije ograničena prolaznim ljudskim vremenom. Mnogi glasovi koje oko sebe slušamo žele nas prevariti. Skrivaju se iza primamljivih obećanja, lakih istina i političkih tragikomičnih slogana. Pozvani razlikovati i prepoznavati onaj glas koji nas može dovesti do sreće i životnog smisla. Unatoč babilonskoj konfuziji, uz pomoć duhovne intuicije, to je itekako moguće.

I, na koncu, dok obilježavamo Svjetski dan molitve za duhovna zvanja, prvo bismo se trebali pomoliti za što dosljednije nasljedovanje Isusove radosne vijesti svih onih koji su već u Crkvi i koji predvode zajednicu; moliti se za opadanje postotka licemjernih i lažnih svjedoka koji su antipropaganda Radosne vijesti; moliti se da duhovno zvanje ne bude bijeg od ljudi i sebična briga za vlastite interese.

Dobri pastir daje svoj život za svoje ovce, a mi se bojimo i najmanje žrtve. Dobri pastir ne ugoni svoje ovce u tor u kojem je religija „opijum bogatih, vladajućih i duhovnih elita" (I. Šarčević). Njegov ovčinjak nema ograda. Njegov ovčinjak predstavlja onaj dio svijeta koji se nalazi na margini naše svijesti, ondje gdje „najamnici" ne smiju i ne žele boraviti, ondje gdje vladaju „vukovi" koji pod krinkom istine i borbe za nacionalne i vjerske interese tlače i ponižavaju ljudsko dostojanstvo pojedinaca.
Treba se čuvati vječite zamke da se, umjesto poslušnosti Bogu, predamo „vukovima" i „najamnicima" koji nas samo iskorištavaju te materijalno i duhovno pljačkaju svoje „stado" zbog svog novog auta, vile ili ugleda u društvu.
Tko želi imati svoj vlastiti životni put i biti osobno prepoznatljiv, treba naučiti razlikovati glasove koji ga okružuju i slijediti onaj pravi.