Fra Dado Milas: Izgubljeni sin

Priča o izgubljenom sinu (ili milosrdnom ocu) govori o grijehu ili promašaju, govori o bijedi i govori o sreći i spasenju. Razotkriva sve one naše pogrešne želje koje kad-tad dovedu do očaja, poniženja i nesreće. Ono što Isus priča rečeno je prije 2000 godina, ali može se primijeniti na svakoga, u svakoj situaciji i u svakom vremenu.

Priča o izgubljenom sinu je drama koja se neprestano ponavlja. Ovo je priča o Bogu i o ljudima. I to o Bogu koji ne djeluje onako kako to od njega ljudi očekuju, o Bogu koji šokira svijet svojom ljubavlju. Ovo je također priča o dvije vrste ljudi: s jedne strane, onima koji u svom životu u potrazi za srećom barem jednom zalutaju i izgube se, te, s druge strane, o onima koji marljivo i vjerno ispunjavaju svoje dužnosti, ali koji su ponekad isključivi i lako druge osude.

U središtu ove priče stoji mlađi i izgubljeni sin koji je, pokušavajući doći do prave sreće, svog oca, koji mu je omogućio sve, zamijenio sebičnim gospodarom koji se prema njemu ponio neljudski, koji ga je ponizio u njegovu dostojanstvu, koji ga je stavio na stup srama.

U sudbini mlađega sina možemo vidjeti mnoge sudbine ljudi uopće. Mnogi od nas smo raskinuli svoje dobre odnose, također i odnos s Bogom, i dali se zarobiti novim gospodarima koji su nas pretvorili u svoje sluge. Iz slobode smo otišli u ropstvo. Nažalost, rijetka su obraćenja, rijetki primjećuju da su robovi, rijetki primjećuju da su njihov duh i duše zarobili bezočni vladari ili da robuju samima sebi. Rijetki shvaćaju da su pravu slobodu zamijenili njezinim prividom, hirovima, novcem, negativnim emocijama, lošim ambicijama, umišljenom ispravnošću, sterilnim pobožnjaštvom...

Sada neka svatko pođe od sebe: u ono vrijeme kad je Isus javno izjavio da oni koji su bez grijeha bace prvi kamen, ljudi su se razbježali. Da danas Isus dođe, većina nas bi se usudila baciti taj kamen jer se osjećamo superiornima, pametnijima, boljima i samim tim bezgrešnima. Ljudi često dođu u ispovjedaonicu i kažu: nemam ti ja nekih velikih grijeha. Ljudi se jednom godišnje ispovjede i nemaju nikakvih grijeha. Ali to što mi ponekad nismo svjesni svojih grijeha, ne znači da ih nemamo.

Svi smo mi redom izgubljeni sinovi i kćeri koji u ovom trenutku razmećemo bogatstvo koje je netko drugi stekao i dao nam na raspolaganje. Idemo svake nedjelje na misu, pa i pričešćujemo se, a doma ne razgovaramo sa svojim bratom, sestrom, majkom, ocem, radi nekih besmislenih zavrzlama kao što su npr. glupe svađe oko par metara zemlje.
Čudimo se što nas političari stalno varaju, što nam lažu i što nas kradu, a prvi ćemo pokucati na njihova vrata kad nam nešto zatreba. Tražimo veze, jer, jednostavno rečeno, sustav je takav.

Najlakše je reći „sustav je takav" i pustiti se k'o tikva niz vodu. Uvijek upiremo prste u druge, a sami sjedimo skrštenih ruku i unutar svog života i u svome životu ne radimo apsolutno ništa da se ovaj pokvareni i grešni sustav počne mijenjati. Upravo su zbog toga izokrenute vrijednosti: danas nije loš onaj koji čini nepravdu, nego onaj tko upućuje na nepravdu. Nisu loši oni koji su nas doveli u situaciji da u bolnici nema lijekova i da se ljudi ne mogu operirati jer nema anestezije, nego je loš onaj tko o tome javno progovori. Nije loš onaj tko uzima tuđe, tko gradi na tuđem, tko ruši tuđe da bi sagradio svoje, nego onaj tko postavi pitanje: pa, ljudi moji, što ovo radimo? Možemo ovako nabrajati do sutra. Svi mi to gledamo i vidimo, ali ništa ne radimo da se nešto promijeni. Dapače... Prešutno sve to promatramo i automatski postajemo ljudi „grešnog sustava".
Pogađa li nas uopće sudbina mlađega sina? Prepoznajemo li važnost svih etapa njegova života?

Za ključni moment u njegovom obraćenju Isus kaže da je došao k sebi, uvidio svu bijedu svoga stanja, sjetio se svoga oca i njegove dobrote te odlučio u krajnjoj poniznosti vratiti se ocu i bratu, priznati svoj grijeh i zatražiti oprost: „Oče, nisam dostojan zvati se tvojim sinom. Primi me kao svog slugu." Možemo se pitati na osnovu čega ili kako da mi dođemo k sebi. Koliko danas uopće ima stvarnog dolaženja k sebi? Imamo li uopće vremena za to? Zar nas briga za sebe ili toliki poslovi nisu zatrpali da uopće ne vidimo da nam je potrebno ikakvo sabiranje? Zar nismo samodopadno zadovoljni svojim životom ili možda imamo strah da ćemo dotaknuti samo dno svoje životne nesreće i promašaja, jer ako bismo došli k sebi, možda bi se sve srušilo što smo tolike godine gradili? Zar se iz lijenosti duha često ne skrivamo iza kolektivnog ponašanja govoreći pa svi tako rade ili jednostavno i dalje odgađamo vlastito obraćenje?

Ako dođemo sebi, možda čak i stignemo do onog ključnog trenutka priznanja o promašenosti života, o vlastitom neljudskom postupanju, ali nemamo snage za povratak, za poniznost, jer pred nas - tako smo u to uvjereni - ne stiže nikakav milosrdni otac nego samo farizejska, sitničava i zlurada "starija braća". Jer, u našoj "velikoj" vjeri ionako sve činimo mjereći se s "braćom", a ne s milosrdnim ocem!
I ključna rečenica u evanđelju je upravo ova: „Tada dođe k sebi..."

Kad dolazi ovaj čovjek sebi? Kad je totalno propao, kad se suočio s porazom i očajem. Tek tada doživljava prosvjetljenje i vraća se kući. Mislim da nam je Isus rekao ovu priču zato da ispravimo naše poimanje o tome tko je Bog i kako Bog funkcionira.

Dakle, ono što zaustavlja oproštenje, ono što sprečava našu sreću i onaj unutarnji mir nije Božja suzdržanost nego naša. Mi smo ti koji odlazimo, mi smo ti koji trošimo vrijeme u gluposti i koji jedemo sa svinjama. Jedan ugledni teolog Karl Barth, nakon što je napisao tisuće i tisuće stranica o Bogu, jednom je prilikom rekao kako se sve ono što je napisao može sažeti u jednu rečenicu: „Bog je onaj koji voli."
Ne bi loše bilo konačno doći k sebi dok još imamo kome.

Fra Dado Milas/hercegovina.info