Džaba široka ramena, kada...

Džaba široka ramena, kada...
Ilustracija/Hercegovina.info

Prošlo je skoro mjesec dana od događaja koji ću vam opisati u narednim rečenicama, nisam mislila, ali još uvijek sam šokirana onim što sam vidjela tako da moram.

Jedan obični izlazak u grad pretvorio se u svakodnevno razmišljanje o tome zašto neke osobe ne razmišljaju glavom.

Prilazi mi momak. Visok. Zgodan. Lijep na prvi pogled, a bome i na drugi.

Bog mu posložio sve kako treba, lijepe crte lica, lijep osmjeh, a vidi se da je i on radio na sebi da bude kakav je.

Lijepo je vidjeti fino muško, kao i fino žensko i k tome se nadati da posjeduju nešto što se zove MOZAK i da taj isti mozak koriste.

Jer kako kažu:

"Dzaba ti široka ramena kada...mozak nemaš!"

Bio je to prijatelj od moga prijatelja i tako smo nekako svi skupa ušli u priču.

Zvučao je normalno, kulturno, a čak je bio i humorističan. Maniri su tu, pomislio bi svatko tko prati slijed događaja.

Čak me poziva sutra na večeru da se kao bolje upoznamo. Rekoh da ne mogu baš sutra jer (mi se eto baš i ne da nikoga upoznavati) nisam kući.

Polazimo kući. Nas pet cura smo sa dva auta, parkirana jedno do drugoga. Odjednom nastala neka gužva, okrećemo se, ne možemo izaći jer je izlaz sa parkinga blokiran. Gledamo iz auta šta se dogada, a u tom istom trenutku, isti onaj lijepi momak s manirima (očito lažnim), udara nogom u glavu momka koji, već krvav, bez svijesti, leži na podu i prolazi dalje kao da ništa nije uradio. Ode on bez da se upitao je li momak živ.

Bez obzira što si ga gotovo usmrtio, ako si frajer stani i suoči se sa cijelokupnom situacijom.

Ali jok, otrčao on do auta...

Nije nas vidio iako se okretao da pogleda je li netko primjetio šta je uradio.

Naš izraz lica je trebao netko u tom trenu snimiti. Izlazimo i prilazimo momku koji leži u lokvi krvi, bez svijesti...

Prijatelj koji je bio s njim ga doziva, ali nema odgovora.

Moraš mu pomoći nećeš ga samo tako ostaviti tu kao vreću krumpira.

Pa živo je biće. Lice mu je potpuno krvavo.

Panika već zavladala. Nakon par minuta pomaknuo se. Bogu hvala živ je!!

Ustaje se momak, i po nekoj logici računaš da će biti zahvalan što je živ i da će krenuti kući. Ali ne!

Očigledno je pripit jer unatoč tome što sam sebe sutra u ogledalu neće prepoznati on baca još paletu (pojma nemam kamo se našla u blizini) na put i hoće da bije te što su ga izubijali.

Gledam i pitam se šta i gdje je granica u kojoj netko prestaje biti seljačina.

Sada su nam u očima obojica ista. Točnije, budale bez budućnosti!

Jadni prijatelj od momka koji je jedva došao svijesti doslovno ga vuče u auto da idu kući, ali to je nemoguće učiniti.

Ja, možda najveća budala od njih sviju skupa, a realno hoću da idem kući, ne mogu si pomoći, prilazim tom momku i molim ga da sjedne u auto i ide kući. Objašnjavam mu da nije frajer ako će se krvnički potući. Govorim mu da ga mater kući čeka, a možda i žena i da bi voljela da dodje kući živ. Da zbog onih koje kući ima odustane, da nije vrijedno...

Pogleda me. Bijesan ali Bogu hvala svjesan riječi koje sam mu izgovorila..

Sjede u auto i ode.

Cesta je otvorena, taman da sjednemo nailazi drugo auto koje staje pored naših...

Visoki, zgodni momak s "manirima", koji nas je očito zapazio, izlazi i pokušava objasniti da nije kriv.

Razgovor je tekao ovako, ja nisam razgovarala, doslovno sam od bijesa na ono što sam vidjela se derala.

"Ne namjeravam više ni jednu jedinu rečenicu razmijeniti s nekim tko svjesan činjenice da udarac nogom u slijepoočnicu može nekoga usmrtiti svejedno udara!!!!"

"Ali on je..."

"Ma da je najgori!!!!! Znam šta sam vidjela i mogu ti samo reći da si seljačina i da ti džaba što lijepo izgledaš!!!! Seljačina!!!"

Okrećemo se s namjerom da sjednemo u auto, a on me povuče za ruku psujući Boga da stanem da mi objasni kako nije kriv, kako je MORAO da ga udari.

Da naglasim, do tada me nikada sreo nije.

Sad već ni meni nije svejedno s obzirom na njegov nastup, vidiš da je budala. Bolje mi je da kažem da je u redu, da razumijem jer ako mu opet kažem šta mislim o njemu, hoće li i mene udariti?

Razgovarale smo do kuće o onome što smo vidjele uključivši u temu i one koji izađu u grad s ciljem da ih iznesu vani jer nisu sposobni hodati koliko su se napili, ali su preponosni na činjenicu koliko su boca popili jer to njihovim malim mozgovima znači da su muškarčine. Pa i o onima koji oblokani sjednu u auto, dok netko od kuće moli Boga za njih da dođu živi i da nekoga ne usmrte u prometu.

Lijepo je biti lijep, ali umjesto da bildaš mišiće i brojiš keramiku na trbuhu posveti se svojoj neinteligenciji i postani inteligentniji.

Pusti stomak, mani se keramike, nabildaj mozak, to ti je korisnije! Glava nije samo za frizure...

Izgled prvo privuče, ali pamet je nešto što te zadrži pored nekoga. I maniri. Pravi maniri!

Ni jedno normalno žensko neće privući niti zadržati "frajer" koji svake subote dolazi kući krvav i pijan.

A za one koji psuju Boga, jer su toliko neinteligentni da sastave prosto-proširenu rečenicu dok nešto objašnjavaju, neka im je Bog na pomoći!