Blaž Slišković Baka - Balkanski Maradona

Rado se sjetim i druženja sa Bakom u Qataru, početkom 2000. godina, kada mi je dan uoči prijateljske utakmice šutirao u svom stilu slobodnjake. Malo koji sam obranio, a malo je i falilo da u Dohi Baka ponovno zaigra, jer do posljednjeg trenutka nisu bili stigli svi pozvani reprezentativci, pa je tadašnji selektor Mišo Smajlović računao i na svog pomoćnika Sliškovića. A i ja sam se potajno nadao, jer nismo imali ni drugog golmana. No, stigoše reprezentativci i svako od nas je ostao na svojojoj poziciji i radnom mjestu.

Iz Mostara u Split

Inače, imao sam tu sreću da kao dječak budem svjedok nekoliko Bakinih odličnih nastupa u Sarajevu i u crvenom i bilom dresu. No, svaka Bakina priča počinje od njegovog rodnog Mostara, gdje i danas živi. Ustvari, u gradu na Neretvi nastavio je obiteljsku tradiciju.

"Moj pokojni otac Vlado je nekada igrao za Velež i zbog toga sam se i ja najviše opredijelio za nogomet. I tako, igrajući svaki dan ispred kuće, gdje smo na livadi imali igralište, jednog dana su me primijetili ljudi iz Veleža. Rekali su mi da dođem na trening i tako je sve počelo", prisjeća se Baka - Balkanski Maradona, kako su ga svojevremeno zvali.

Za Velež je nastupao od 1976. do 1981, a upravo te godine su Mostarci osvojili tadašnji Kup maršala Tita.

"Za Velež sam odigrao 121 utakmicu i postigao 25 golova. Imali smo sjajnu generaciju koja je uspjela da osvoji Kup u onoj čuvenoj finalnoj utakmici protiv Želje u Beogradu. Slavili smo na kraju s 3:2 i tako donijeli prvi trofej u Mostar koji je bio na nogama danima".

Sljedeća Bakina destinacija je bio Split. U Hajduk je došao u ljeto 1981. i ostao do 1986. godine.

"Za Hajduk sam odigrao 198 utakmica i postigao 63 pogotka. I sa Hajdukom sam osvojio Kup, 1984. godine. U Splitu sam proveo nezaboravne godine i mislim da sam svojom igrom ostavio dubok trag. Sigurno da sam mogao i puno više da nisam imao tešku ozljedu koja me je koštala neodlaska na Mundijal 1982. godine".

Nakon Hajduka otišao je u Olimpik iz Marseja. Potpisao je trogodišnji ugovor, ali je jednu sezonu (1987-88) odradio u italijanskoj Peskari. Iz Marseja odlazi u Lens (1989), potom igra dvije sezone za Miluz (1991-92) i jednu za Ren (sezona 1992-93). Na kraju se opet vraća se u Peskaru (1993-94).

"Što se tiče života, najljepše mi je bilo u Marseju, jer nije bilo nikakvog pritiska. Što se tiče sportske strane, u pamćenju će mi uvijek ostati Peskara. U Italiji ljudi žive za nogomet, sve se vrti oko najvažnije sporedne stvari na svijetu, puni stadioni, ogromna popularnost, mediji..."

Nakon igračke, trenerska karijera

Nakon inozemnih epizoda u Francuskoj i Italiji, Slišković odlazi u zapadno susjedstvo, u Hrvatski dragovoljac (1994-98), gdje je jednu sezonu bio i trener, dok aktivnu igračku karijeru završava u rodnom Mostaru, u Zrinjskom. Upravo kada je nastupao za Zrinjski prvi put smo se susreli i ustvari upoznali. Bilo je to 1998. godine na play off završnici u Sarajevu na Koševu.

Nakon igračke, Slišković se okreće trenerskoj karijeri. Prvo je bio u stručnom stožeru reprezentacije BiH kad je na kormilu bio Mišo Smajlović, da bi onda bio imenovan i za izbornika bh. reprezentacije sa kojom je u dva navrata bio na pragu plasmana na završnicu najboljih europskih i svjetskih reprezentacija. Da smo u posljednjim kvalifikacijskim utakmicama pobijedili Dansku, putovali bi na EURO 2004., a da smo svladali Srbiju otišli bi na Mundijal 2006.

Nakon odlaska sa kormila bh. reprezentacije, Slišković je bio jednu sezonu trener Hajduka, potom Zrinjskog. Dalje Bakine trenerske destinacije su bile KF Tirana, Unirea Alba Iulia, Široki Brijeg, Al-Ansar, Qingdao Jonoon F.C. Danas Slišković živi, ali trenutno ništa ne radi, u svom rodnom gradu. Čeka novi angažnam, ne domaći, nego inozemni. I to zajedno sa sinom Vladom, također nekada nogometašom, danas trenerom, a koji je dobio ime po Bakinom ocu od kojeg počinje nogometna priča Sliškovića iz Mostara.

Igrao i za Jugu i za BiH

Za bivšu reprezentaciju Jugoslavije Slišković je nastupio 26 puta i postigao 3 pogotka. Debi je imao 1978. protiv Grčke ( 4:1) u Skoplju, a posljednji put je nosio tadašnji državni dres 1986. godine protiv Engleske (0:2) u Londonu. Zasigurno je njegova utakmica života za reprezentaciju bila protiv Italije 1984. u kvalifikacijama za Olimpijske igre u Los Anđelesu, kada je od 5 pogodaka on postigao dva, a dva je i asistirao. Osim za Jugoslaviju, odigrao je i dvije nezvanične utakmice za reprezentaciju BiH, protiv Kajzerlauterna u Njemačkoj i Genka u Belgiji.

Boem koji je pogađao iz kornera

Legendarnog Baku su zvali boemom jer nije bio veliki pobornik discipline. Ali isto tako bio je uzor mnogim igračima, jer njegovi potezi, golovi iz slobodnjaka i kornera i danas se prepričavaju i rado gledaju na Youtube-u.

"Nikada nisam zažalio za bilo čime što sam prošao. Sa ove distance, možda bih nešto promijenio, ali što je bilo, bilo je. A to uzor, naravno, da mi je godilo i da mi je bio dodatni motiv da još bolje igram", kaže legendarni Slišković.

oslobodjenje.ba