Rama: Zlatni pir Stipe i Mare Burić

Rama: Zlatni pir Stipe i Mare Burić
Nakon sv. Mise, neizbježnog fotografiranja veselje je nastavljenu u Konobi „Gaj" na Šćitu.

Stipo i Mara Burić, rođena Tadić, brak su sklopili prije 50 godina kada se u Rami živjelo sasvim drugačije. Ova lijepa obljetnica bila je povod da s njima porazgovaramo o životu, braku i običajima vjenčanja koji su bili prisutni u njihovo vrijeme.

„Lipo smo živili, izrodili smo osmero dice što nam je najlipše i imamo 14 unučadi. Najradosniji sam što su mi dica uredu i poprilično su završila škole, eto, dok sam ja broj'o imali su 106 godina škole. Najradnosniji samo kada se iskupe djeca i unučad. „ Tako opisuje Stipo svoj život kroz proteklih 50 godina.

Danas često kažu da se više vole unučad nego djeca. Stipo o tome kaže: „Isto se ona vole, samo za dicu nismo imali prije puno vrimena, a za unučad sada imamo više."

Dotakli smo se i ondašnjeg momačkog života. O tome Stipo ističe kako se puno rdilo o zemlji, ali je bilo i vremena za udvaranje. Tadašnja udvaranja i „ašikovanje" događalo se nedjeljom poslije mise, u preljama, komušaljama. „A momci ko momci, vazda su gledali neku priliku, ali je nije bilo." Sa osmjehom će Stipo. „Uvijek se ašikovalo u kući kada je neko tu od starije čeljadi ili dice. U to vrijeme se ašikovalo tako da je bilo više momaka pa bi se odmicalo, to je ono kada jedan momak ašikuje, pa onda drugi."

O savjetu za uspješan brak Stipo kaže: „Mi smo bili drugačije odgojeni, a danas su svi drugačije odgojeni pa i moja dica. Život ti je pun problema, ima dobri i loši dana, a triba sve pribrodit, treba sebe savladati. Bude i ljuti dana, ali tribiba biti strpljiv. Danas toga nema, čim neki problem, svak sebi."

Dok smo sa Stipom razgovarali Mara je strpljivo kao prava iskusna stopanjica pripremala kavu i mezu, slušala što Stipo govori i vjerojatno se spremala šta će ona reći.

Mara je iz Jaklića iz obitelji Tadić. Njezin mladalački život uglavnom je prolazio na planini, na Draševu, Jaklićka planina. Maru smo pitali kada su u njezino vrijeme počele cure „ašikovati". „To bi obično bilo oko osamnaeste godine i već bi se udale do dvadesete godine. Ako bi cura prešla 25 godina smatrala bi se starom curom. Takvo vrime bilo".

Mara je velika ljubiteljica tradicije i folklora. Sa svojim prijateljicama Anom i Anicom često pjeva i bez nekih posebnih nastupa. Malo je ozbiljnijih smotra u BiH i Hrvatskoj da Mara sa svojim prijateljicama nije nastupila noceći s ponosom ramsku nošnju i pjevajući gangu i bećarac.

„Ašikovalo bi se iđući od mise pa do kuće. Momak bi curu povukao malo za rubac i onda se tako upute kući zajedno, pa bi onda prišao drugi momak. Cura nikada nije išla nigdje sama niti je ašikovala sama. Vazda je bio tu neko." Prisjeća se ašikovanja Mara.

O životu u ovih 50 godina braka sa Stipom Mara kaže: „Bilo je puno lipih, ali i teških dana. Sve to čovik prođe. Najsretnija sam bila kada su dieca odrasla i postala samostalna. Tada sam se uključila i u folklor te sam mogla malo sa svojim prijateljicama pjevati i ne samo u Rami već i drugim mistima."

O životu prije udaje Mara kaže kako je bilo radno, ali i teško. U kući je bilo 23 čeljadi, imali su u Jaklićima imanje koje se radilo, ali i na Draševu. Živjelo se isključivo od zemlje. Bili su kao jedna zadruga i imali su po dva para konja, volova, više krava, dosta ovaca.

Pitali smo Maru kako su tada tekle procedure oko vjenčanja. „Najprije bi se išlo na prstenovanje, pa bi bila prstenska užina. Nakon toga su bile tri nedilje kada se u crkvi navišćivalo madence. Iza toga bi išla svadba. Svatovi bi došli po mladu utorkom. U svatovima su bili glavni kum, jenđija i stari svat. Kod mladine kuće bi užinali i noćili. Tek u sridu bi bilo vinčanje. Mladoženja bi tek došao kod crkve. Tako je i moj Stipo mene ček'o na Šćitu. Do Šćita mene su vozile konjske saonice jer je bila zima, a ostali svatovi su bili na konjima. Nakon vinčanja išlo bi se mladoženjinoj kući. Tamo kad bi došla mlada bi ljubila svekrvu i svekra pa i svu drugu rodbinu. Bila bi opet užina. Stalno su se pivale svatovske narodne pjesme. Danas se u svadbama čuje samo ona muzika. U četvrtak bi bio opet pir, zvao bi se muški pir. Tada bi mlada sve dočikala na vratima i ljubila u ruku ako nije bliža rodbina. Za taj pir se pravilo keške, varao kupus, pravile su se pite i ušćipci. Pite su bile sirnice, nije tada bilo bureka. Bilo bi i nešto pečenja. Rako je svadba tada trajala tri dana. Nije to ni blizu k'o danas. I ono prije ima svoju lipotu, ali i ovo danas što je postalo jednostavnije, a ne ko prije pa traje i misec dana od prstenovanja do pira i užine u nedlju nakon vinčanja." Priča Mara o tim običajnim procedurama, ali uvijek nekako istakne pjesmu.

Dok smo tako razgovarali i podsjećali se na nekadašnja vremena, činilo se kao da će Mara započeti jednu pjesmu.

Život je pjesma ako ga doživljavamo kao pjesmu. Manje se imalo, više zadovoljstva i radosti.

ramski-vjesnik.ba