FOTO/VIDEO  Pidriš - oaza skrivena u srcu Makljena

Pidriš
Ramski vjesnik

Koliko god učili geografiju, pratili različite objave na društvenim mrežama, teško da ćemo potpuno upoznati našu Bosnu i Hercegovinu.

"Sjeverni dio je darovan ravnicama uz rijeke za žitnice i kruh naš svagdašnji. Središnja Bosna je ukrašena planinama, rijekama, dolinama zasađenim voćnjacima, kanjonima, nepreglednim pašnjacima i šumama", a ovu reportažu donosi Katolički tjednik.

A Hercegovina, kršna zemlja miriše na grožđe i smokve što ih  sunce sladi svojim zrakama. U svakom tom osobitom dijelu skriva se nešto tajnovito, neko mjesto s kojim se njegovi stanovnici ponose, nose ga sa sobom ma gdje ih život odnio, od susjednih zemalja, zapadnoeuropskih i onih prekooceanskih.

Koliko god da životnih vjekova živjeli nikada nećemo upoznati sva ta mjesta. I svako to mjesto je posebno i čini dio veziva na svakoj narodnoj nošnji bez obzira kojem etnosu pripadala. A tu narodnu nošnju slobodno možemo nazvati Bosna i Hercegovina.

Skrivena mirna oaza

Makljen je planina koju dijele Rama i Uskoplje ili koja dijeli Ramsku i Skopaljsku dolinu (Uskoplje).  U srce te planine s uskopaljske strane skrilo se lijepo naselje Pidriš na nadmorskoj visini od 950 metara. Iako preko Makljena prolazi magistralna cesta M 16-2 G.Vakuf-Uskoplje – Prozor malo tko od prolaznika može i naslutiti što skriva u pitomim planinskim brežuljcima okruženim šumom.

U ovo mjesto se stiže upravo s te magistralne ceste. Nekada su ga sa svijetom vezivali putovi od Uskoplja preko Mačkovca, zatim prema Raduši do Rame.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kada skrene s magistralne ceste za svega par kilometara ukaže se lijepa visoravan s udolinom koju su prošarale obiteljske kuće. U daljini se naziru Raduša i Vranica. Ne možete stići ovdje a da se ne osvrnete oko sebe, udahnete svježi zrak, a oči osvježite izvanrednim pogledom. Tko prvi put dođe ovdje zasigurno će pomisliti da se nalazi negdje na obroncima Alpa.

Dobro uređene obiteljske kuće jasno ukazuju da se ovdje o domu vodi računa. Međutim, do mnogih tih kuća ne vode tragovi koji ostaju u tankom sloju snijega.

Put vodi do groblja u kojem je filijalna crkva posvećena svetom Anti.

Uz groblje je slabo očuvana nekropola stećaka, dok se njih nekoliko nalazi i u samom groblju. A jedan  ima svoju posebnu priču.

Baš ta nekropola stećaka potvrđuje da se na ovom prostoru živjelo do srednjeg vijeka a vjerojatno i prije
Nedjelja je pa vjernici počeše polako pristizati na misu. Većina ih stiže pješice, a neki i s automobilima. Dok se približavaju groblju i crkvi vode se razgovori ili se moli krunica.

Obavezno je okupljanje oko crkve prije mise. Iako su svi vjernici tu iz istog sela i bližeg okruženja, ipak imaju jedni s drugima što razgovarati.

Niko Sičaja o Pidrišu je kazao: „Pidriš je glavno naselje, ali ima i svoje zaseoke.  To su Crnovi, Tičevo, Mačkovac koji su iseljeni i jedino se Pidriš održava. Ovdje nas je jedno četrdeset, pedeset stalno. Tu su prezimena Barbići, Bandići, Crnovi, Milušići, Sičaja, Luketine i Kusture. Na misi nas bude od 25 do 40, a bude i stranih koji dođu radi svojih pokojnih. Ljudi su se odavde uglavnom razišli u Hrvatsku, Austriju i Njemačku. Oni najviše dolaze na blagdane i na godišnji. Moja obitelj je u Austriji, Hrvatskoj i ovdje u Uskoplju. Ova kćer što je u Uskoplju tu je svake druge subote. Baba i ja ostajemo ovdje do kraja života.“

Povijesne crtice o Pidrišu

Pidriš se prvi put spominje u biskupskom pohodu fra Mate Delivića  iz lipnja 1736. godine. Tada je biskup fra Mato Delivić krišom stigao u Uskoplje, točnije u Dobrošin gdje je tri dana dijelio sakrament sv krizme. U Uskoplju je tada bio župnik fra Pavao Lozić iz fojničkog samostana. On se po potrebi zadržavao i u skopaljskim i u kupreškim katoličkim selima. U župi nije bilo nijedne crkve, osim ruševina crkve sv. Ivana Krstitelja u Dobrošinu, te ruševina crkava u Voljicu i Bistrici.

U Bistrici su bile vidljive ruševine jednog, a u Voljicu čak dvaju samostana. Jedan od njih je po svoj prilici pripadao benediktincima, dok se za drugog ne zna komu je pripadao. Tada je zabilježeno da je na Pidrišu bila jedna katolička kuća Milišić (Milušić) sa šest Duša.To prezime je i danas prisutno na Pidrišu te se često povezuje s ramskim Milušićima.

Sadržaj se učitava...

Ovdje se uvijek živjelo uglavnom od stočarstva i voćarstva

Prošlo je tursko carstvo, dolazile su nove države, izbijali ratovi, a Pidriš je ostajao i opstajao. U Drugom svjetskom ratu na ovom prostoru vodile su se velike bitke, a nakon rata skrivali se progonjeni pripadnici hrvatske vojske. Po pričama neki su završili i u Jasenovcu nakon rata. Dogodio se i ovaj zadnji rat. Ratna djelovanja događala su se nedaleko od Pidriša. Svoje živote ostavili su ne samo Pidrišani, nego i branitelji iz drugih krajeva, ponajviše iz Tomislavgrada.

Nekropola uz groblje i u groblju dokaz je duljeg života na ovom području. Broj stanovnika se mijenjao, od samo jedne obitelji sa šestero „čeljadi“ pa do više od tristo i na kraju ovih pedesetak.

Posvećenost svetom Anti

U filijalnoj crkvi svetog Ante misnom slavlju sudjelovalo je 37 vjernika. Došli su svi oni koji su mogli. Prema zadnjem blagoslovu obitelji ovdje stalno živi šezdesetak vjernika. Misa je u nekom osobitom ozračju koju predvodi uskopaljski župnik fra Josip Mihael Matijanić. Fra Josip i fra Mato Topić se mijenjaju svake druge nedjelje tko će predvoditi misno slavlje u maloj pidriškoj zajednici.

Vjernici pobožno i aktivno sudjeluju molitvom i pjesmom

Na Pidrišu je osobito za sam blagdan svetog Ante, 13. lipnja. Tada pristignu brojni hodočasnici iz ramskog i uskopaljskog kraja. A Pidrišani razasuti p cijelom svijetu svoje godišnje odmore i neko slobodno vrijeme nastoje prilagoditi upravo proslavi svetog Ante. Veliki je broj hodočasnika koji tada svoj hod do Pidriša učine pješice, pa i bosi.

Nakon mise fra Josip Mihael je u razgovoru sa svojim župljanima. Pripovijeda se o proteklom tjednu, kako zdravlje, javljaju li se djeca, kako proteče tjedan…

O ovoj maloj zajednici na Pidrišu je kazao: “Župa Uznesenja BDM Uskoplje ima tri filijale. To su Dobrošin, Voljice i Pidriš. Ovo je najmanja filijala i ona se naslanja na Ramu. Uglavnom je ovdje četrdesetak obitelji s pedesetak članova. Ove godine je 50 godina od kada je napravljena ova kapela. Prije je tu bila jedna mala čiji se temelji vide još uvijek između grobova. 1972. godine Pidrišani su odlučili napraviti novu kapelu. Svake nedjelje imamo misu ovdje. I mogu se pohvaliti da je ovo filijala gdje skoro sto posto ljudi dolaze u crkvu. Ne dolaze samo oni koji ne mogu baš zbog starosti. Tu se ljudi sabiru, možda baš najviše kod crkve.

Svijet za sebe

“Pidriš je zanimljiv i važan zbog te veze s Ramom. Tu imamo dva blagdana koja nas vezuju. Za Malu Gospu naš svijet ide u Ramu, a Ramljaci dolaze na Pidriš za svetog Antu. Tu se spajaju dvije zajednice.  To je lijep vjernički i društveni događaj. Ovdje je svijet izuzetno pitom i jako lijep. Iako je klima oštra ljudi su topli. Svijet je čvrst, ljudi su principijelni, ali su jako pitomi između sebe. Oni se stalno druže. Ovo je jedan poseban svijet za sebe. Oni su između sebe bliski i komuniciraju, brinu jedni o drugima i pri ruci su jedni drugima. Ovo je najljepše mjesto na svijetu“, riječi su kojima je župnik zaključio svoj razgovor o Pidrišu.

Prošle godine je Pidriš dobio moći svetog Ante

Ove godine će na poseban način biti obilježena filijala. Bit će poseban program. Bit će obnovljen i interijer same  crkve. Bit će zamijenjen stari oltar. Arhitektica Josipa Škrobo već je pripremila idejno rješenje za oltar i ambon. Crkva će bit osvježena iznutra i oplemenjena umjetninama.

Nisu svi otišli u inozemstvo ili se spustili u Uskoplje. Ostali su i neki mlađi. Nažalost, njih je zaista mali broj. Tu je svega jedan učenik osnovne škole, par srednjoškolaca i nekoliko studenata. Svi oni po završetku školovanja nastoje otići odavde. Kao i u drugim krajevima problem je zapošljavanje i osiguravanje egzistencije.

Jure Milušić je sa svojom obitelji odolio mnogim izazovima te je ostao na Pidrišu baveći se stočarstvom. Izgradio je obiteljsku farmu te se bavi uzgojem junica.

Uvijek nasmijan i nekako veselog duha reče: “Bavimo se stočarstvom, držim manju farmu krava do 20 – 30 grla. Imam također pčele. U obitelji je troje djece. Jedan sin ide u Uskoplje u srednju, a dvoje su u Austriji. Prije nekoliko godina bili smo kooperanti s mljekarom, ali smo prekinuli tu suradnju zbog slabog odnosa. Sada uzgajamo simentalke. Mora netko i ovaj posao raditi. Računica je takva da radimo svega pomalo; eto krave, pčele i nismo nezadovoljni. Ovdje može i voće. Imam šljive. Nabrao sam dvadeset metara šljive, ispekao rakije. Imamo kruške, jabuke. Sve nam uspijeva i nitko ne vjeruje. Ne znam šta pogoduje, ali jednostavno rode. Šljivovica je dobra i sigurno je možemo usporediti s ramskom. Ako nije bolja, nije ni lošija. Mladih je manjina. Od bračnih parova supruga i ja smo najmlađi da smo ovdje stalno nastanjeni.“

Jure kojega svi ovdje uglavnom zovu Juko rado je spomenuo i taj društveni život

I starije osobe se polako prilagođavaju na društvene mreže. Također je naglasio da njih najmanje dvadesetak se druži i drži do tog susreta uz razgovor i pjesmu, ali nema onih starih običaja. Iz njegovih riječi dalo se shvatiti kako su ljudi dosta nezadovoljni današnjim životom. Uvijek je nekako ljudima malo.

„Prije dok sam bio mal čekaš kad će sveti Ante i deset dana ne možeš spavati. Ići ćeš na misu, pa onda poslije mise kupiti i ošlama, pa možda i sladoled.  A sada, ova djeca se ne raduju ničemu. Oni su samo na tim igrama. Nažalost, takva su vremena. Te društvene mreže su sve prevladale. Sve ode na Zapad, a ne razmišlja da tamo sve treba platiti. I meni kažu što ne idem. Ja kažem da ne želim ići u Austriju. A vi tamo uvijek čeznete za Bosnom. A to što ljudi odlaze je ekonomija“, zaključio je Juko naš razgovor.

Pidriška zajednica je kao jedna velika obitelj

Druže se u ovom zimsko vrijeme, ali i bez toga. Uvijek su spremni pomoći jedni drugima. Tako su nedavno napravili iznenađenje Nevenki Pilić za punih osamdeset godina. A ona, sva optimistična rado se pohvali kako još uvijek veze. Ne boji se života iako je sama jer su djeca u Austriji i dole u Uskoplju.

„Ovdje sam rođena i ovdje ću umrijet. Nikuda drugo neću s Pidriša. Sjećam se svega i kupljačine, i kopačine, i tkala, i prela i sila. Boga se molilo u svakoj kući. I danas se moli. Ja sam sama pa molim, a dobro je da imamo tu televiziju Laudato pa tada s njima molim.Volim obući narodnu nošnju o svetom Anti, za Gospojinu i drugi dan Uskrsa, za Brašančevo. Prije se nosila non stop. Nigdi mi nije lipše ko za svetog Antu ovde. Drago mi je i na Šćit, drago mi je i na Uzdo otići. Prije smo sve pješke išli, svake nedjelje doli u Uskoplje pa da je snig i do kolina. Prije je ovde bio kip svetog Ante koji je donesen ima više od dvista godina. Prije je bila mala kapelica, a onda kad se crkva pravila 1972. Godine, i onda su prinili kip iz stare kapelice. Slavlje je veliko uvijek za svetog Antu. Svita bude da se čudiš. Ovo je zavitno misto. Ovaj stećak između onih spomenika kad ga malo dirneš ljulja se samo na svetog Antu. To ljudi iđu i gledaju. Koliko se svita navrati i prija svetog Ante i kušaju, pa ne uspije nego samo za svetog Antu. Sveti Ante se moli i usliši se. Bosi ljudi dolaze iz Rame i Uskoplja. Moli se i usliši se. To je istina živa”, kazala je Nevenka.

Ispriča Nevenka legendu koja se odavno proširila o ovom stećku u groblju

Priča je to u koju vjeruju ne samo Pidrišani, nego i mnogi Uskopljani, Ramljaci, ali i mnogi drugi vjernici koji dolaze ovdje.

Na kraju ovog pohoda Pidrišu razgovarali smo s Ivom Milušićem, „prakaraturom“ i predsjednikom Mjesne zajednice. On je desna ruka fratrima  ne samo tijekom mise, nego i svih drugih vjerskih i društvenih događanja. Cijeli svoj život je proveo u ovoj mirnoj oazi.

„Moj otac je počeo raditi mlad i to kao šumski radnik. Kada se otvorilo za Austriju otišao je kao i većina naših ljudi. Od djetinjstva znam da smo uvijek imali barem desetak, dvadeset ovaca, krave i volove. I danas imamo samo jednu kravu, odnosno, moj brat i nevjesta, jer živimo zajedno. Tada se počelo odlaziti, a odlazi se i sada. Kako sam ja brojao onih koji su odavde otišli što ja znam u Linzu je najmanje 240 ljudi, što mladih, što starih. Svatko ide gdje mu je bolje. Glavni problem odlaska je posao. Ništa ovdje nije sigurno i plaća koja se dobije ne može biti. Ti ljudi dolaze ljeti i za blagdane. Prave sebi kuće i to nove. Preko ljeta ima najviše. Dovedu djecu i više se priča njemački nego hrvatski. Kod škole, ondje kod crkve, igraju lopte i sve se priča njemački. Znaju oni i hrvatski, ali kad tamo idu u vrtić i školu i sve je na njemačkom. Mada roditelji galame na njih što pričaju njemački“, reče Ivo.

Kada je riječ o ulaganjima iseljenih ljudi bilo je pokušaja s pivovarom i pekarom, no, ti projekti nisu uspjeli te su stali s radom
Narodna poslovica kaže da nikada nije kasno. Zato se još uvijek može nadati da će netko od tih iseljenika pokušati uložiti u neku proizvodnju ili možda u turizam. Očekivati je i da će se barem vraćati kada budu išli u mirovinu.

Bila je ovo još jedna priča o našim lijepim, poprilično napuštenim, ali nikada zaboravljenim mjestima. Sudeći po vedrini i optimizmu ovih ljudi, po nanovo izgrađenim i obnovljenim domovima uz vjeru Pidriš nikada neće biti zaboravljen. Uvjereni smo da će sveti Ante u kojega toliko vjeruju kao velikog zagovornika biti uvijek uz svoje vjerne ljude s Pidriša ma gdje bili i da će mu se vratiti gdje god da su otišli u bijeli svijet.