Misionarka iz Rame s. Augustina Nikolić: "Moja Rama je na Salomonima"

Misionarka iz Rame s. Augustina Nikolić: "Moja Rama je na Salomonima"
...prosvjetljenje, napokon sam mu rekla DA!", započela je svoju priču sestra Augustina Nikolić, misionarka na Salomonskim Otocima, koja je proteklih dana boravila u BiH, a pred sami polazak posjetit će i svoju Ramu u kojoj je rođena prije 61 godinu.
Rođena je u obitelji s desetero djece, njezino krsno ime je Marta i već je, kako kaže, kao vrlo mlada osjećala misionarski poziv, ali joj se ta želja nije mogla odmah ostvariti. Ostvarila joj se tek prošle godine u svibnju kada je, zajedno s dvije misionarke iz Hrvatske i jednom iz Hercegovine, "zaplovila" prema Salomonima ostvarujući tako životni san.

S. Augustina je 1967. stupila u Družbu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u samostan u Splitu. Prve zavjete položila je 1971., a doživotne 1976. Pohađala je i završila srednju medicinsku školu te počela raditi na Klinici za kirurgiju u intenzivnoj skrbi u Splitu. Uz posao je i studirala te diplomirala 1990. na Višoj medicinskoj školi. Predano je služila teškim bolesnicima sve do 2012. kada se zaputila na Salomone.

Njeguje i liječi bolesne

Na Salomonima s. Augustina, po struci medicinska sestra, njeguje i liječi bolesnike u preuređenoj ambulanti. Liječnika nema pa se za sve intervencije obraćaju sestrama. Najbliži liječnik udaljen je 40 kilometara.
"Život u misijama nije statičan nego dinamičan. Radno vrijeme ne postoji, nego od 00.00 do 00.00. Djelujemo na svim područjima i nastojimo obogatiti njihovu svakodnevnicu. Želimo im posvijestiti njihovo ljudsko dostojanstvo. Bez obzira na to što su siromašni, bogati su na drugi način. Uvijek su im lica nasmijana, svaku poteškoću podnose s osmijehom... Od njih smo naučili kako biti strpljiv, živjeti bez žurbe", priča s. Augustina koja, kada je tek stupila na tlo državice u Melaneziji na jugozapadu Tihoga oceana, nije očekivala da će vidjeti toliko siromaštvo, djecu koja hodaju bosa i gola, koja su gladna, kuće od lišća, bez struje i vode, bez higijenskih uvjeta...
"Prvo što mi je palo na pamet je bilo kako im pomoći? Preselila sam se mišlju puno puta u naše bogate kuće, normalne uvjete i sve potrebno za život i pitala se što je to što nam neprestano nedostaje. A njima je za radost potrebno malo, to je sitnica, npr. djeci lizalica, bilježnica za školu, u obitelji malo šećera ili riže... Tamošnja djeca ne umiru od gladi, ali su nedovoljno ishranjeni, što se vidi po napuhanom trbuhu, a noge i ruke su im mršavi. Najgore je to što nema dovoljno novaca za lijekove, pa i mali komarac često dovede do smrtnog ishoda, ako se osoba zarazi malarijom", kaže.

Projekt kumstva
Pored svega toga, priča s. Augustina, budući da je velika vlaga u zraku, kod ljudi se javljaju reumatski problemi. Zbog jake sunčeve topline ljudi obolijevaju od pojave katarakte i suhih očiju. Zato je u tijeku i akcija "Da te bolje vidim" tijekom koje se prikupljaju dioptrijske i sunčane naočale.
"Stanovnici dobivaju medicinsku pomoć iz Novog Zelanda i Australije. Oni im šalju tablete, injekcije i ostalo...
Ako se radi o teškoj bolesti, problem je kako platiti liječenje u nekoj od zdravstvenih ustanova! Usprkos svemu, djeca jako vole ići u školu i nastoje završiti školu. Vjeruju da u životu mogu nešto postići i stvarati budućnost. Iako pješače do škole oko 15 kilometara bosi i bez papuča, svjesni su da im škola donosi bolju perspektivu u životu. Zato smo pokrenuli projekt kumstva za školovanje djece. Kumstvom pokrivamo najprije napuštenu djecu i djecu bez roditelja ili ako su djeci roditelji bolesni te ako je u obitelji više od šestero djece. Prosjek djece u obitelji je između osmero i desetero djece, dok neke obitelji imaju i po 12, pa čak i 14 djece.
Za školovanje jednog osnovnoškolca je 50 eura, a srednjoškolca je od 200 do 600 eura godišnje, ovisi o školi. Mi im nastojimo platiti upisninu koja iznosi oko 100 eura", objašnjava ova misionarka.


Povezana s Ramom
Sestra Augustina ističe kako je s rodnom Ramom uvijek povezana u duhu jer je to ipak kolijevka njezinog djetinjstva. "Živim s ljudima na Salomonima i za njih kao da su od tamo gdje sam i ja. Zato bih slikovito rekla kao da je moja Rama na Salomonima", kaže te na kraju poručuje da nikad ne zaboravimo čovjeka do sebe.

Tekst i foto: Mirela Tučić

rama-prozor.info